Novosti Svijet

vozač iz Pakistana Ispričao je NAŠEM SURADNIKU priču koja zvuči sasvim drugačije od onoga što se piše po HRVATSKIM medijima

NIJE RAJ NA ZEMLJI Emirati: strani radnici crnče 20-ak sati na dan za 2350 kuna mjesečno

vozač iz Pakistana Ispričao je NAŠEM SURADNIKU priču koja zvuči sasvim drugačije od onoga što se piše po HRVATSKIM medijima

Posljednjih se dana u našim medijima pojavilo više tekstova koji o Emiratima govore kao o raju na zemlji koji traži strane radnike i plaća ih i po desetak tisuća eura. Gospodarsko čudo Emirata, osim na nafti, zaista počiva na stranoj radnoj snazi, ali, tek uzak, odabrani sloj visoko kvalificirane radne snage zarađuje svemirske plaće, najveći broj inozemnih radnika u Emiratima daleko je od rajskog života.

Muhamed, vozač iz Pakistana koji me kao gosta međunarodnoga kazališnog festivala vozio po Emiratima, ispričao mi je priču koja zvuči sasvim drugačije od onoga što se piše po našim medijima.

Manje od 20 posto Arapa

Sedam malih emirata na Arapskom poluotoku, koji zajedno čine Ujedinjene Arapske Emirate, ima nešto više od osam milijuna stanovnika, ali po činjenici da su manje od 20 posto njih Arapi, državljani Emirata, UAE su svjetski fenomen.

Više od 80 posto stanovništva uvozna su radna snaga, gastarbajteri s privremenom dozvolom za rad, a među njima najviše je državljana Indije, Pakistana, Bangladeša i Filipina. Za osam godina očekuje se da će broj državljana Emirata pasti ispod 10 posto, sve ostalo bit će inozemna najamna snaga.

Mali broj ovih radnika dolazi iz Europe, a oni pripadaju rijetkom sloju visoko obrazovanih i dobro plaćenih radnika, ostatak gastarbajtera su fizički radnici i bitno manje plaćena radna snaga.

Muhamed je vozač u velikoj tvrtki koja iznajmljuje limuzine turistima ili raznim poslovnim ljudima koji borave u Emiratima. Radno vrijeme ponekad mu se protegne na 24 sata, s eventualnom pauzom od nekoliko sati za san. Za to mjesečno zaradi oko 1500 dirhama, što je 2350 kuna.

Svojom je plaćom zadovoljan, za 500 kuna je veća od one koju zarađuju radnici na građevini, svim onim spektakularnim objektima i neboderima po kojima su Dubai ili Abu Dhabi poznati. Ali, Emirati nisu jeftina zemlja, Muhamed dijeli sobu s još trojicom prijatelja iz Pakistana, soba im služi za spavanje i kuhanje, a uz puno odricanja ostane mu svakog mjeseca oko 1000 kuna koje šalje obitelji u Pakistan.

U svim gradovima Emirata (a gotovo cjelokupno stanovništvo živi u gradovima, praktički nema sela) postoje snažne kolonije s Indijskog potkontinenta, pravi mali indijski i pakistanski gradovi, koji djeluju kao da i nisu u Emiratima. U sjeni svih onih spektakularnih turističkih atrakcija Dubaija, ovi gradovi žive neprimijećeno, u njih ne zalaze turisti, a hindu i urdu posvuda se više čuju nego arapski.

Različite su metode kojima ovi radnici stižu u “obećanu zemlju”. Neki moraju potplatiti agente u svojoj zemlji koji vrbuju radnu snagu, pa najčešće cijela obitelj godinama štedi za to, kako bi jednog svog člana mogla poslati u Emirate. Muhamed je stigao ovdje kao fizički radnik, ali je zatim shvatio da je puno bolje ako se prekvalificira za vozača, pa je više od tri mjeseca radio na svim dozvolama i polagao razne ispite kako bi stekao kvalifikaciju, a za sve je morao plaćati.

Puno je stvari u Emiratima “naj”, ali iza toga stoje svi oni mali ljudi koji ga polako, ali sigurno izgrađuju

Izdržavali su ga prijatelji, zadužio se, a nakon mjeseci i mjeseci posao mu se počeo isplaćivati i konačno je počeo zarađivati. Sad svake tri godine mora obnavljati dozvolu, procedura je to koja košta pet njegovih mjesečnih plaća.

Emirati su strogo podijeljeni po socijalnim grupama, Arapi, državljani Emirata uglavnom su vrlo bogati i vidi ih se jedino po primanjima, svečanim prigodama i u medijima. Ostali žive u svojim malim getima i u pravilu ne izlaze nigdje, osim do lokalnog dućana s alkoholom, skrivenog u nekoj sporednoj uličici. Jer, u Emiratima alkohola službeno nema, ali zakoni nisu jednaki u svakom od njih, pa se u nekima alkohol legalno može kupiti u dućanima koji djeluju kao iz Alana Forda.

Tu ćete rijetko zateći nekog od Arapa, ako i piju, neće sami doći po vino ili viski, poslat će slugu, tako da su ti dućani, odnosno prostor pred njima, okupljalište one najjeftinije radne snage koja u alkoholu povremeno traži spas od teškoga radnog dana. Ali, ne pije se javno, to je zabranjeno, alkohol se u vrećicama nosi kući i konzumira u zatvorenom krugu prijatelja.

Gastarbajteri s Indijskog potkontinenta obično kući putuju jednom godišnje, neki i rjeđe, a kući ih dočekuju kao uspješne, vjerojatno slično onoj situaciji sedamdesetih u selima Dalmatinske zagore kad su se doma za Božić vraćali naši gastarbajteri. Ovi, međutim, ne mogu kupiti mercedes, svoju sreću radnika u Emiratima iskazuju znatno skromnijim statusnim simbolima.

Radnička prava ovdje su nepostojeća, nema sindikata, a radi se često u neljudskim uvjetima, posebno ljeti na građevinama, kad temperature dosežu preko 50 stupnjeva. Svaki je radnik, doveden iz inozemstva, vezan za svog poslodavca i ne može promijeniti posao bez njegove posebne dozvole.

Ne postoji služba kojoj bi se žalili, a stidljivi pokušaji nekoliko puta da se organiziraju radnički prosvjedi kako bi se popravili radni uvjeti vrlo su brzo zaustavljeni. Radnici s privremenim radnim dozvolama ne usude se žaliti, jer koliko god proces dobivanja radne dozvole i posla bio dug, toliko je proces oduzimanja te dozvole brz i efikasan.

Na jednu ženu tri muškarca

U sjeni svih onih spektakularnih turističkih atrakcija
Dubaija, ostali gradovi žive neprimijećeno

Što se ženske uvozne radne snage tiče, raznih sobarica, dadilja, konobarica puno je manje nego njihovih muških kolega, i u pravilu nisu s Indijskog potkontinenta, najčešće su s Fiipina. Emirati tako djeluju kao gotovo ekskluzivno muško društvo, na jednu ženu dolaze gotovo tri muškarca, što je svjetski rekord.

Siromašna pustinjska zemlja do prije pola stoljeća s otkrićem nafte početkom šezdesetih i ujedinjenjem 1971. doživjela je preobražaj kao malo koji dio svijeta. Broj stanovnika s tadašnjih 90.000 narastao je sto puta, zahvaljujući uvoznoj radnoj snazi, svima onima anonimnima i potplaćenima koji su izgradili ono što su danas poznate svjetske atrakcije.

Dubai je puno više od ekskluzivnog mjesta za shopping, ali ćete taj gastarbajterski dio emiratskoga gospodarskog čuda tamo teško sresti. Slično je i u Abu Dhabiju, najbogatijem gradu na svijetu, prema mnogim analitičarima, imigrantske zone ne spadaju u turističke atrakcije.

Puno je stvari u Emiratima “naj”, jedna od najbogatijih zemalja svijeta, izgrađena na pustinjskom pijesku, pravi je fenomen. Ali, iza tog fenomena stoje svi oni mali ljudi koji ga polako, ali sigurno izgrađuju, a koji zapravo ne dijele uspjeh toga svjetskog čuda niti od njega profitiraju onako kao veliki igrači.

Muhamed je, međutim, zadovoljan, i ima samo lijepe riječi za svoje “gazde”. Da nije posla u Emiratima, život koji bi živio u Pakistanu ne bi bio dostojan čovjeka. Možda ni ovaj ovdje nije osobit, ali mu omogućava da se jednog dana vrati s ušteđevinom i počne normalan život.

piše I SNIMA JASEN BOKO

Naslovnica Svijet