Novosti Hrvatska

što smo naučili?

Svete krave i veliki komplikatori: ovo je pet bitnih stvari koje nas je štrajk u školama naučio o Hrvatskoj i ljudima koju je vode

što smo naučili?

Na kraju je priča ipak završila na koeficijentima.

Andrej Plenković punih se osam tjedana kleo da nema šanse da se pobunjenim prosvjetarima povećaju koeficijenti. Premijer je bio spreman ponuditi i više novaca. Puno više nego su sindikati zapravo tražili. No te nesretne koeficijente ni po koju cijenu nije želio dirati.

Stjeran u kut, na kraju je morao popustiti. I za traženih šest posto povećati koeficijente učiteljima i nastavnicima: 3 posto odmah, preostala tri posto tijekom 2020. i 2021. godine.

Time je sindikatima konačno dao ponudu koju ne mogu odbiti. Spriječio da se pobuna iz zbornica pretvori u širi pokret protiv njegove Vlade. I stvorio preduvjete da se učenici ponovno mogu vratiti u školske klupe.

U međuvremenu, štrajk prosvjetara otkrio je neke prilično zanimljive stvari.

I o Hrvatskoj, i o ljudima koji je vode.

1.) UMJESTO VELIKOG PREMIJERA, IMAMO VELIKOG KOMPLIKATORA

Od prvoga dana sindikati su tražili povećanje koeficijenata od 6,11 posto. Što bi državu koštalo između 300 i 400 milijuna kuna. Plenković je u startu taj zahtjev odbio. No, problem je nastao već prvoga tjedna kada je postalo jasno da je štrajk a) uspio, da je b) odaziv fantastičan, da c) štrajkaši imaju podršku dominantne većine roditelja te da d) ministrica obrazovanja ne brani pozicije Vlade, nego školskih sindikata.

To je trenutak kada je premijer trebao dati prosvjetarima ono što traže. Tada je iz čitave priče još mogao izaći kao pobjednik. Ali ne.

Umjesto toga on je uporno ignorirao razmjere bunta u zbornicama. Štrajkašima iz dišpeta, odlučio je ponuditi povećanje osnovice svim javnim službama. Bio je, dakle, spreman umjesto 400 milijuna dati milijardu i dvjesto milijuna.

Suprotno njegovim očekivanjima, štrajk je tada dobio novi zamah. I potpuno paralizirao škole u čitavoj Hrvatskoj. Plenković se pokušao izvući na dodatak. Na povećanje plaće. Na dobru volju da se svi dani u štrajku ipak plate. Sve je bilo uzalud. Na kraju je morao popustiti. Što je, budimo iskreni, mogao učiniti još na početku;

2.) NETKO JE U OVOJ ZEMLJI KONAČNO POKAZAO DA NIJE OVDJE SAMO ZBOG PARA

Učitelji i profesori odlučili su se izboriti za ravnopravan status među državnim i javnim službama. I doista je fascinantna bila lakoća kojom su odbili premijerovu ponudu koja im je jamčila puno više novaca nego su to oni tražili. Više novca, ali ne i ispunjenje njihovog glavnog zahtjeva. Onoga o ravnopravnosti. U zemlji u kojoj su se posljednjih 30 i više godina manje-više svi jednom prodali, prosvjetari su nas naučili da ima stvari koje se ne mogu kupiti novcem. Nije loše što baš takvi ljudi obrazuju našu djecu.

3.) PROMJENE SU IPAK MOGUĆE

Štrajk u školama najveći je štrajk u demokratskoj Hrvatskoj. I jedan od rijetkih u kojemu su štrajkaši dobili ono gotov sve što su tražili. Zašto je on uspio, a mnogi prije njega nisu?

Prije svega zato što su ljudi u zbornicama ovoga puta bili prilično jedinstveni. I što su, kao nikad do sada, imali potporu roditelja. Njihovi zahtjevi bili su jasni, logični i nadasve realni. Odaziv je bio golem. I održavao se, bez većih ocilacija, cijelo vrijeme.

Cirkuralni štrajk na početku bio je strateški odlična odluka. Tajming je bio idealan. Jer pred predsjedničke izbore nitko ne želi gužvu u svojem šesnaestercu. Svoju je rolu odigrao i HNS. I resorna ministrica koja nije tjerala ravnatelje da vrate ljude na posao. Sindikati drugih javnih službi nisu se ponašali lešinarski, nego su strpljivo čekali rasplet.

Prosvjetarima se ovoga puta sve poklopilo. Ostalima ostaje nada da je sve ovo jednog dana moguće ponoviti.

4.) KOEFICIJENTI NISU SVETA KRAVA

Puno truda i vremena u Banskim su dvorima potrošili uvjeravajući učitelje da se koeficijenti ne mogu mijenjati. Sve dok se nije otkrilo da su tijekom ove ili prošle godine koeficijenti mijenjani i u Ministarstvu vanjskih poslova, i u Uredu za opće poslove Sabora i Vlade, Ministarstvu financija, Ministarstvu pravosuđa... Pa onda i službenicima koji rade na EU projektima, zamjeniku ravnatelja Ureda za zakonodavstvo Vlade RH, koordinatoru za poslove civilne zaštite u MUP-u, voditelju odjela u Uredu predsjednika Vlade...

Kvaka leži u tome da je o podizanju koeficijenata dosad odlučivala jedino i isključivo Vlada. Koja je tako nagrađivala sebi odane kadrove. Nikako ne one koji su se bunili, štrajkali, prosvjedovali ili kritizirali.

5.) HRVATI I DALJE SVE RADE NAPOLA

Sindikati su, više-manje, dobili što su tražili. I koeficijente, i ukidanje anonimnih prijava prosvjetnoj inspekciji. Velika je šteta što ova prilika nije iskorištena da se počiste i druge loše stvari koje su se u školama taložile godinama. Što se, primjerice, na stolu nije našao i prijedlog da se vrednuju uspješni nastavnici, a kazne one koji to nisu. Da se stane u kraj političkom uhljebljivanju u školama. Da se više radi sa nadarenim učenicima. Da se stimuliraju rezultati, a ne prosječnost.

Za to, na žalost, snage nisu imali ni Vlada, ni sami sindikati.

PLENKOVIĆ POKAZAO DA, UNATOČ EGU, IPAK ZNA POPUSTITI

Nije to učinio jer želi, nego zato što mora. Svaki novi dan štrajka prijetio je da ugrozi reizbor HDZ-ove kandidatkinje Kolinde Grabar Kitarović. A njezin poraz bio bi, sudeći na odnose unutar HDZ-a, početak Plenkovićevog kraja. Pa je premijer, vođen čistom pragmom, na koncu popustio.

Ipak, trebalo je skupiti snage sa školskim sindikatima ponovno sjesti na stol nakon što je od njih dobio bezbroj "košarica". I osigurati im ono što su tražili još na početku.

 

Naslovnica Hrvatska