Novosti Hrvatska

ne ide to tako...

Zašto Plenković nikada neće postati veliki premijer? Djelovao je obećavajuće, nudio je novo lice politike. Ovih dana pale su konačno sve maske, evo kako je srušen na ispitu

ne ide to tako...

Kada se pojavio, djelovao je prilično obećavajuće.

Tog ljeta 2016. godine Andrej Plenković zabljesnuo je na političkom obzoru, probudivši nadu da će njegovim dolaskom puno toga biti drukčije. Nudio je novo lice politike. I vjeru da Hrvatska može imati jedan novi, vjerodostojniji i demokratskiji početak.

Plenković je, uostalom bio europski đak. Pa su se građani ponadali da će nešto od tog svojeg europejstva donijeti i u Hrvatsku.

Danas, tri godine kasnije, sve maske su pale: Andrej Plenković na korak je od toga da nikada ne postane veliki premijer.

Primjer privođenja i zatvaranja novinara Indexa Gordana Duhačeka pokazuje i zašto. Za ovaj je slučaj potpuno nebitno sviđa li se premijeru što i kako Duhaček piše. Podržava li njegove stavove. I čita li uopće portal Index.

Važan je samo razlog zbog kojega je novinara policija u mandatu Plenkovićeve Vlade privela i strpala u ćeliju. Ne zbog toga što je, dakle, dilao kokain, pronevjerio neki novac ili pokrao mjenjačnicu, benzinsku crpku, kladionicu.

Čovjek se na Twitteru naprosto zgrozio zbog policijske brutalnosti u jednom zadarskom fast foodu. Kao i zbog činjenice da je ovoga ljeta fekalije u Jadran istresao kako je tko htio. U prvom tvitu grijeh je što je spomenuo ACAB (kraticu za „All cops are bastards“). U drugom jer je, spominjući fekalije, retuširao „Vilu Velebita“.

U 21. stoljeću, u zemlji koja se prije 30 godina oslobodila naslijeđa komunizma, i novčana kazna za bilo koju od ove dvije stvari je previše. U bivšem režimu se u zatvor išlo zbog pjevanja „Vile Velebita“. U demokratskoj Hrvatskoj kažnjava se njezina parodija. No, tu stvar prepuštamo na dušu sudovima, koji su u ovoj zemlji, bar formalno, neovisni od politike.

Ali privođenje u zračnoj luci, zatvaranje u ćeliju, i to sve nakon što se Duhaček dan ranije sam javio u policijsku postaju? Zbog ACAB-a i satire sa „Vilom Velebita“? Ta manje bi dobio - ako bi išta dobio – da se na Rivi proderao „Za dom spremni“. Da je na Maksimiru ili Poljudu nosio majicu „Ubij Srbina“.

No, nije Plenković pao na ispitu zato što je netko u policiji pogriješio i, najvjerojatnije zbog spominjanja ACAB-a - i policajci, naime, znaju biti osjetljive duše – prekomjerno „izgranatirao“ Duhačeka. Nego zbog toga što jasno i glasno ne kaže da se greška dogodila i da će učiniti sve da se zbog verbalnog delikta u Hrvatskoj više nikada nikog ne privodi. Ne samo novinara, nego ni bilo kojeg građanina ove zemlje.

Umjesto naricanja na kritikama koje je na račun policije i njegove vlade izrekao SDP-ov predsjednički kandidat Zoran Milanović, trebao je jasno i nedvosmisleno osuditi to što se Duhačeku dogodilo. Ne zbog Duhačeka samoga, nego zbog demokratske Hrvatske koju bi kao premijer trebao predstavljati.

Tu vrstu odlučnosti, na njegovu i našu žalost, premijer nije imao ni kada se otkrila priča o luksuznom Mercedesu u dvorištu njegove ministrice Gabrijele Žalac u Vinkovcima. Za kojega se danima utvrđivalo je li on majčin, očev ili od Josipa Stojanovića Jollyja.

Baš kao što je nije imao ni kad su u Uzdolju pretučeni Srbi koji su gledali utakmicu beogradske „Crvene zvezde“. Kad je riječki HGSS-ovac Matko Škalamera, ni kriv ni dužan, završio u policijskom pritvoru. Kada je policija po redakciji portala Net.hr tražila novinarku Đurđicu Klancir.

Ili kada se iz aviona vidjelo da je netko iz policije dojavio Damiru Škari, proslavljenom hrvatskom boksaču olimpijcu, donedavnom šefu autokluba Siget i seksualnom predatoru, da ga je liječnica žrtve prijavila za silovanje.

Ta vrsta odlučnosti svojstvena je velikim premijerima.

Oni naprosto u njoj ne vide svoj poraz, nego priliku za novu pobjedu.
 

Naslovnica Hrvatska