Novosti Hrvatska

natjecanje u mržnji

Hrvatskom i nesretnim poluotokom raste desničarski ekstremizam na stadionima: ovo je navijački rat drugim sredstvima, a borba na tribinama se vodi za titulu najvećih nacionalista na Balkanu

natjecanje u mržnji

Nešto se zbiva na navijačkoj sceni. Ne samo u Torcidi, nego i u drugim navijačkim grupama, poput BBB-a i Armade. To "nešto" je vidljivi porast desničarskog ekstremizma, odnosno eskalacija mržnje prema Srbima, već otprije prisutne u navijačkoj subkulturi.

Samo u zadnjih desetak dana sve tri navedene navijačke skupine izvele su "performanse" kojima su iskazale netrpeljivost prema Srbima. Podsjetimo, 21. kolovoza grupa maskiranih pripadnika Torcide pretukla je goste kafića "Petko" u selu Uzdolju pokraj Knina, jer su gledali utakmicu Crvene zvezde, a skupina BBB-a se 30. kolovoza pojavila u istom selu s transparentima protiv Milorada Pupovca. U međuvremenu je riječka Armada organizirala veliki protest protiv privođenja jednog svog sugrađanina osumnjičenog za napad na postarijeg srpskog povratnika.

Ti su događaji samo zorni vršak nečega što se u dubinama navijačke scene valja već nekoliko godina, a što se vremenski poklapa s otklizavanjem hrvatske politike udesno, nakon što su bivši čelnik HDZ-a Tomislav Karamarko i revizionistički povjesničar Zlatko Hasanbegović kročili na političku scenu i svojom retorikom pustili "ustaški duh" iz boce. Nekako otada se i pozdrav "Za dom spremni" češće ori hrvatskim stadionima, to glasnije što sve više hrvatskih sudova i institucija potvrđuju da se nedvojbeno radi o fašističkom pozdravu koji potiče mržnju i nesnošljivost.

Štoviše, redoviti posjetitelji Poljuda tvrde da ovoliko proustaškog i antisrpskog sentimenta na tribinama nije bilo ni u ratnim i poratnim 90-im godinama. Stasala je nova navijačka generacija, rođena poslije rata, koja je odrasla u atmosferi "nabrijane" nacionalne mitologije i koja stoga drži da mržnjom prema Srbima i napadima na pripadnike srpske manjine brani vrijednosti Domovinskog rata.

Nema više Čabe

U svjetlu ovoga navijačkog "otklona udesno", danas nestvarno zvuči da je prije samo nekoliko godina tajnik Torcide bio, danas nažalost pokojni, Pavao Grubišić Čabo, čovjek koji nije skrivao ljevičarska uvjerenja i koji je u Slobodnoj Dalmaciji svojedobno otvoreno formulirao svoj antifašistički stav:

"Moji djedovi su bili partizanski borci, i na njih sam ponosan čak i više nego na obitelj koja je sudjelovala u posljednjem ratu, jer je ustaški režim bio zločinački, i više je za vrijeme tog režima pobijeno ljudi u ustaškim logorima nego što ih je poginulo u Domovinskom ratu. (...) Ustaše držim jednake četnicima. Srbe ne mrzim", kazivao je tadašnji vođa Hajdukovih navijača. Današnja Torcida, nažalost, nema svoga Čabu.

Radi dobivanja šire slike, treba reći da se slični fenomeni desničarskog ekstremizma među navijačima događaju i u susjednim zemljama, prije svega u Srbiji i BiH. U tom kontekstu, možda je zanimljivo uočiti da nostalgiju za NDH javno na utakmicama izražavaju i navijači nekih hrvatskih klubova iz BiH, ali u njihovoj percepciji glavni neprijatelji nisu Srbi, nego – Bošnjaci.

Tako navijači Širokog Brijega na utakmici finala Kupa BiH protiv Sarajeva, odigranoj u svibnju 2017., pored standardnih uzvika "Za dom spremni", nisu klicali "Ubij Srbina", nego "Ubij balije" (Široki Brijeg je zbog toga kažnjen sa sedam utakmica igranja bez publike i velikom novčanom sankcijom). Štoviše, u BiH je na djelu svojevrsna "antimuslimanska suradnja" između hrvatskih i srpskih navijača, pa tako i navijači Borca iz Banje Luke, takozvani "Lešinari", već godinama na utakmicama svoga kluba ističu transparent "Nož, žica, Srebrenica".

Tenkovi i traktori

Ovaj fenomen izražen je i u Srbiji, gdje navijači Crvene zvezde, poznatiji kao "Delije", često na utakmicama ističu transparent o "srpskom Vukovaru" ili onaj "Dogodine u Kninu". Nekidan su upravo Delije izazvali incident parkirajući pred Marakanom ni više ni manje nego – tenk, što je izazvalo lančanu reakciju hrvatskih navijača, pa su u zagrebačkome Maksimiru i u splitskoj Vukovarskoj ulici osvanuli javno izloženi traktori, a pred poljudskim stadionom na dan derbija s Dinamom pojavio se i automobil u maskirnim bojama s improviziranim topom na krovu.

Uostalom, baš Crvena zvezda, usprkos svom imenu, već desetljećima figurira kao jedan od glavnih generatora velikosrpstva i četništva, pa ne čudi da su u svibnju 2010. igrači i uprava toga kluba posjetili groblje u Libertyvilleu kod Chicaga, gdje se nalaze spomenici četničkim zločincima Draži Mihailoviću, Momčilu Đujiću i Pavlu Đurišiću. Tim je povodom književnik Sinan Gudžević, podrijetlom sa Sandžaka, napisao: "Nitko se u Srbiji nije oglasio protiv toga sramotnog hodočašća kluba koji su osnovali partizani dok su gonili četnike."

Premda u Hrvatskoj povezanost najvećih klubova s fašističkim ideologijama nije tako eklatantna – Hajduk i Dinamo ipak nikad nisu posjetili "grobnicu od zlata" u Madridu, barem ne službeno i kolektivno – ipak se i na hrvatskim stadionima nerijetko čuju skandiranja u slavu zločinačke NDH, pri čemu je najtragičnije što mladi navijači takve pjesmice doživljavaju kao izraz vlastita domoljublja, što je posebno bizarno u Dalmaciji, koju su Pavelićevi ustaše izdajnički dali Italiji, a tek je Titovi partizani vratili u sastav Hrvatske.

Domoljubljem protiv nacionalizma

"Bjelodano je da se domoljublje, kao važna ideja vodilja za milijune ljudi s različitih strana svijeta, naročito (re)producira u svijetu nogometa", piše sociolog dr. Dražen Lalić u svojoj lani objavljenoj knjizi "Nogomet i politika". Lalić pritom razlikuje domoljublje – kao pozitivnu vrednotu, koja nije opterećena izražavanjem mržnje prema pripadnicima drugih naroda – od "dezintegrirajućeg nacionalizma", koji naziva i "hipertrofiranim domoljubljem", a kojeg tvore predrasude, stereotipi, mržnja i prezir prema pripadnicima drugih etničkih i religijskih skupina.

Ovdje treba reći da hrvatski i općenito balkanski navijači nisu jedini koji na utakmicama izražavaju privrženost fašističkim ideologijama. Brojni europski mediji zabilježili su incident na preklanjskoj utakmici Češka – Njemačka u Pragu, kad je veći broj njemačkih navijača uzvikivao nacistički pozdrav "Sieg Heil", pandan ustaškom "Za dom spremni". No, kako piše Lalić, "za razliku od takvih incidenata vezanih uz hrvatske navijače, u Njemačkoj i drugim zemljama Zapada (...) nogometni akteri, mediji, političari i drugi promptno i bez rezerve osuđuju takve ekstremističke ispade".

Ono što je posebno alarmantno kod navijačkog "hipertrofiranog domoljublja" jest empirijska činjenica da je navijačko nasilje u pravilu žešće i opasnije ako se sukobe navijači različitih nacionalnosti nego ako se međusobno obračunavaju navijači unutar istog nacionalnog korpusa. I takvi "jednonacionalni obračuni" znaju završiti ozbiljnim ozljedama pojedinih sudionika – što vidimo po obračunima između hrvatskih navijačkih skupina – ali šanse da netko pogine znatno su veće ako navijači dolaze iz različitih nacija.

Poruka generala Gotovine

Na tu činjenicu upozorava i Lalić: "Naime, mogućnost da jedan navijač ubije ili ozbiljno ozlijedi drugoga zato što podržavaju suparničke klubove znatno je manja od mogućnosti da do takva teškog nasilja dođe ako nasilju skloni navijači doživljavaju one s druge strane 'četnicima', 'ustašama' ili sličnim političkim neprijateljima."

Primjer možemo potražiti u tragičnom slučaju iz Širokog Brijega u listopadu 2009. godine, kad je u navijačkom obračunu između navijača domaćeg kluba i gostujućeg Sarajeva – koji su domaći navijači doživjeli kao sukob protiv "balija" – smrtno stradao navijač Sarajeva Vedran Puljić. To što je nesretni navijač zapravo bio Hrvat nije mu pomoglo, jer su od strane domaćih navijača svi navijači Sarajeva, bez iznimke, bili percipirani kao "balije".

To je isti binarni mentalni kôd po kojem pojedini pripadnici Torcide sve dalmatinske Srbe percipiraju kao navijače Crvene zvezde, iako u stvarnosti mnogi dalmatinski Srbi navijaju za Hajduk. I sâm vlasnik kafića "Petko" ovih je dana u intervjuu Novostima naglasio da, premda navija za Zvezdu, najdraži klub u Hrvatskoj mu je upravo – Hajduk.

"Ocjenjujem da će proći još jako mnogo vremena do uspostave situacije u kojoj okolnost da neki ljudi koji žive u Hrvatskoj podržavaju nogometne klubove iz Srbije neće u znatnom dijelu javnosti biti shvaćena kao provokacija te (...) neće dovoditi do sukoba u koje se spremno uključuju obje strane. Iako je od kraja oružanih sukoba do završetka rada na ovoj studiji već prošlo više od dva desetljeća, ratne su rane, izgleda, još svježe", piše Lalić krajem 2017. godine, a aktualna zbivanja potvrđuju njegovu pesimističnu prognozu.

Ovdje možemo dodati da rane – ratne ili bilo koje druge – ne mogu ni zacijeljeti ako se stalno po njima kopa. Čini se da mladi hrvatski navijači ne pamte što je general Gotovina poručio naciji nakon povratka iz Haaga u Zagreb.

Naslovnica Hrvatska