Novosti Hrvatska

čudan smo mi narod

Je li totalitarizam Brozova Jugoslavija ili NDH:  dok Ujedinjena Europa obilježava Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima, mi se još uvijek ne možemo složiti o čemu se točno ovdje radi

čudan smo mi narod

Zanimljiv smo narod mi Hrvati.

Na dan kada ujedinjena Europa obilježava Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, mi se još uvijek ne možemo složiti o kojim se točno režimima ovdje radi. Za dobar dio građana dileme nema. Oni totalitarizam vezuju isključivo uz Brozovu Jugoslaviju. Bleiburge, Jazovke, Dakse, fojbe i Gole otoke. Progone svećenika i vjernika, otimanje imovine, zatvaranje disidenata, batinjanje „proljećara“. Naposljetku, i uz Titove pionire, Dan mladosti, komunističke štafete. Kao i, šire gledano, uz Staljinove gulage, ukrajinski Holodomor, Katinsku šumu i surove boljševičke čistke.

Za druge je, pak, totalitarizam ono što je – na hrvatsku sramotu – ovim našim prostorima vladalo od 1941. do 1945.godine. Predaja Dalmacije Talijanima, ustaška orgijanja u Jasenovcu, fašistički logor na Molatu, strijeljanja po Splitu, Braču i Malom Ižu, racije po Zagrebu i Osijeku. Pedantno proveden Holokaust, potpuno istrebljenje Roma, paljenje pravoslavne crkve u Glini sa živim ljudima u njoj. Auschwitz, Dachau, Treblinka. Kukasti križ i ustaško „U“ koji su četiri godine ruku pod ruku provodili teror u Hrvatskoj i BiH.

Ima, dakako, i onih koji će između ustaštva i socijalizma staviti znak jednakosti. Uostalom, i sam spomendan obilježava se na dan kada su Vjačaslav Mihailovič Molotov i Joachim von Ribbentrop sklopili pakt o nenapadanju između nacističke Njemačke i boljševičkog Sovjetskog saveza. Pakt u kojemu su se Adolf Hitler i Josif Visarionovič Staljin – dva diktatora koja su po zlu obilježila povijest Europe XX. stoljeća – te 1939. našla u zagrljaju dogovorivši se čime svaki od njih dvojice u Europi zadovoljiti svoje imperijalističke apetite.

Na znaku jednakosti između fašizma, nacizma i boljševizma žustro je svojedobno inzistirao i Vaclav Havel. Književnik, disident, a nakon pada Berlinskog zida i češki predsjednik. U Praškoj deklaraciji, koju je 2008. potpisao zajedno sa svojim njemačkim kolegom Joachimom Glauckom, tražio je da se odnos prema nacizmu i komunizmu izjednači ne samo na etičkoj, nego i na pravnoj razini.

Na temelju toga zahtjeva Europski parlament ustanovio je Dan sjećanja za žrtve totalitarnih i autoritarnih režima. No, sve je ostalo na simbolici. Do dana današnjeg komunistički zločini – a bilo je ih napretek - u zakonodavstvima uvjerljive većine zemalja EU ne tretiraju se kao zločini protiv čovječnosti. Naprosto nisu stavljeni u istu ravan kao oni nacistički. Počinitelji zločina – ako ih više i ima živih – ne dovode se pred lice pravde. Uz to, nije kažnjivo ni poricanje komunističkih zločina.

Nekoliko je razloga za blaži pristup komunizmu nego nacizmu i fašizmu. Razloga koji upravo na prostoru Hrvatske imaju posebnu težinu.

Neosporno je da su hrvatski komunisti u Drugom svjetskom ratu ratovali na strani velike Antifašističke koalicije koju su predvodili SAD, Velika Britanija i SSSR. Da su se, dakle, borili protiv zla koje je prijetilo da zasjeni čitavu Europu. I na dugi rok usmjeri je u potpuno krivom smjeru. Smjeru teorija o krvi i tlu, lebensraumu i jednoj rasi koja treba vladati svim ostalima.

Neosporno je i da su u tom partizanskom pokretu u Hrvatskoj komunisti bili u uvjerljivoj manjini: najveći dio boraca – Hrvata i Srba – uopće nisu bili članovi KPH. Iako su svi na kapama nosili zvijezdu petokraku. Činjenica da je ona na ratištima diljem Europe stajala nasuprot kukastom križu osigurala joj je da – unatoč svemu što se nakon rata događalo – do dana današnjeg ne podlegne zabrani. Kako u Hrvatskoj, tako i u Europskoj uniji.

Neosporno je, dakle, i da su komunisti nakon rata lažirali izbore, van zakona stavili svaku opoziciju, uveli diktaturu proletarijata, pobili poražene ustaške i domobranske vojnike, potom bespoštedno raskulačivali seljake sa više od tri ovce, i prvih desetak godina provodili strahovladu na svim poljima.

Neosporno je također, i da je ta strahovlada ipak trajala nešto dulje od razlaza sa Staljinom. Ali i da su nakon smjene Aleksandra Rankovića sredinom šezdesetih kočnice režima donekle popustile. Da su se unutar komunističkih redova koncem šezdesetih rodile liberalnije, tržišno orijentirane struje na čelu sa Savkom Dabčević Kučar u Hrvatskoj i Latinkom Perović u Srbiji. Da su njihovi protagonisti 1971. smijenjeni, a njihovi ključni zahtjevi uvršteni u Ustav iz 1974. Isti onaj kojim je Hrvatska 1991. dokazala svoj državni suverenitet i osigurala pravnu podlogu za vlastito međunarodno priznanje.

Verbalni delikt i dalje je bio kažnjavan zatvorom. Emigrante je po bijelome svijetu i dalje – iako u manjem opsegu - ubijala UDBA, a Helsinki Watch još se sredinom osamdesetih zgražao nad političkim presudama protiv disidenata. O višestranačkim izborima građani su mogli samo sanjati. Demokracija im je još uvijek morala izgledati potpuno nestvarno.

Ipak, represija je popuštala. Režim je postupno iz totalitarnog prelazio u autoritarni. Postojao je Polet, radila je zagrebačka Stojedinica, Crkva je uživala popriličnu autonomiju, ljudi su mogli slobodno prelaziti granicu, a ni vicevi o Titu se više nisu tako revno kažnjavali. Partija je, naravno, i dalje imala sve poluge moći u svojim rukama, no želja da kontrolira sve pore društva ipak je splasnula. Toga u Pavelićevoj NDH ni u Hitlerovoj Njemačkoj naprosto nije bilo. Ne samo zbog toga jer su ti režimi neusporedivo kraće trajali. Nego i zato što je njihova priroda, u svojoj srži nepomirljivo nasilnička, duboko nehumana, i neprijeporno zločinačka.

 

Naslovnica Hrvatska