Novosti Hrvatska

Naradila se u 'Borovu'

Trogiranka Mara Rožić izbjegla je novi zakon: Umirovljenici iz bogatijih zemalja liječe se putovanjima, a naši jedva skrpaju za režije. U socijalizmu su žene nakon 55. godine živjele punim plućima

Naradila se u 'Borovu'

Ovih se dana u javnosti vode žestoke polemike oko toga je li ipak previše da Hrvati rade do 67. godine života, kako propisuju mirovinski zakoni koji su na snazi od početka ove godine.

Zakonodavac se poziva na istu praksu u zapadnim zemljama EU-a, dok sindikalisti koji provode inicijativu "#67 je previše" poručuju da Hrvati već bolesni i istrošeni odlaze u penziju. Naime, statistike pokazuju da stanovnik zapadne Europe nakon odlaska u mirovinu provede 15 godina u zdravlju, a hrvatski građanin tek pet.

Na našu sugovornicu Maru Rožić (61) novi se zakon neće odnositi. Nakon 42 godine radnog staža u "Borovu" ova Trogiranka uskoro odlazi u mirovinu. Premda je, kaže, imala sreću da svoj radni vijek provede u jednoj pitomoj sredini, barem kad je u pitanju trgovačka branša, prenijela je i ona preko svojih ruku težih i lakših kutija, na što je danas bolno podsjećaju leđa.

Svojim mlađim kolegicama ne bi poželjela rad do 67. godine života jer nije to, kaže, za svaku struku, a njezinu pogotovo.

- Evo, možete li vi sad zamisliti da nas poslužuje konobar kojemu se tresu tacne ili da medicinska sestra u svojoj 67. godini mijenja pelene nemoćnima?! Umjesto da ljudi barem koju godinu uživaju zdravi u zasluženoj mirovini, oni se jadni odmah razbole. Ovi umirovljenici iz bogatijih zemalja liječe se putovanjima, a naši od svojih skromnih mirovina jedva skrpaju za režije - kaže Mara, inače majka dvoje djece.

U trgovini je, priča nam, praktički završila kao srednjoškolka - njezina se obitelj iz okolice Sinja zbog poplavljivanja Perućkog jezera odselila na sjever, u Borovo Naselje. Tamo je Mara završila višu trgovačku školu, a prvi posao je dobila u "Borovu" u Omišu. Nakon godinu dana, u prosincu 1977. godine dobiva premještaj u Trogir, u kojem je i ostala - udala se, zasnovala obitelj i 1. veljače ove godine, nakon više od četiri desetljeća rada, zatvorila tamošnju jedinu preostalu poslovnicu "Borova".

Tvrtka, naime, više nije mogla plaćati visoki najam za prostor, pa je Mara dobila poslovno uvjetovani otkaz. Trenutačno joj teče otkazni rok, a od 24. svibnja nada se konačnom umirovljenju.

- Naradila sam se ja poprilično jer "Borovo" je bilo trgovački div. Više od dvije stotine kutija s cipelama tjedno bi dolazilo u trgovinu i prodavalo se. Sjećam se, 1989. godine "borolete" su bile hit, mjesečno bismo ih prodali oko tri tisuće. To je jedan artikl, a bilo ih je više od stotinu! U turističkoj sezoni bi mi u smjeni ušlo više od stotinu kupaca u dućan. Samo da svakog pozdraviš i dodaš mu jednu kutiju cipela, a poslije je spremiš, dovoljno je. A gdje su oni koji bi tražili da isprobaju deset modela, a ti sve lijepo dodaješ, saginješ se i skupljaš razasute cipele.

Fizički najteže bilo bi gospođi Mari razvrstavanje velikih kartonskih pakiranja u kojima bi stiglo 10 do 12 kutija s cipelama.

- Bože, koliko mi je takvih prošlo kroz ruke! Dostavno vozilo ne bi moglo doći do vrata dućana, pa bi mi kolicima dovozili te velike kutije i raspoređivali ih u trgovinu. Po dva, tri puta sam svaku znala uzeti u ruke jer ti to moraš etiketirati i složiti, pa je premještaš po dućanu, tražeći najbolje mjesto. Najteže su, naravno, bile one s muškim gležnjačama; u svakoj je bilo više od deset kila... Kad si mlad to ne osjećaš, a kad navršiš pedesetu završiš na Fizikalnoj, na terapijama za kičmu. Osim toga, ne postoji trgovac koji nema probleme s venama i cirkulacijom. Kako se ono kaže - "sve u rok službe", ali isto ga je bolje ne produljivati - kaže naša sugovornica i prisjeća se da su u socijalizmu žene odlazile s 55 godina života i 35 godina radnog staža u mirovinu i zato su u njoj živjele punim plućima.

Kad je Mara rekla da je imala sreću što je radila u pitomoj sredini, tu je, kaže, prije svega mislila na korektnost svog poslodavca - u "Borovu" su joj plaćali svaki prekovremeni, subotom je radila do 15 sati, a nedjelja je bila slobodna.

- Rad u trgovini po šoping centrima sasvim je druga priča - oni rade do 21 sat, ljeti i do 22, a potom još sat vremena sređuju robu. Za blagdane i nedjelje ne znaju, tako da su te žene psihički i fizički vjerojatno istrošene i puno ranije. Ipak, uvjerljivo najteži fizički rad je u sektoru prehrane; zamislite koju težinu dnevno te žene prenesu preko svojih ruku, skidajući s paleta vreće brašna od 25 kilograma, gajbe pića i slično. Nije čudno da ih puno bježi u prijevremenu penziju - kaže Mara Rožić.

Na pitanje kako ona namjerava provoditi svoje umirovljeničke dane, odgovara nam: "Aktivno!" U kuću se, kaže, ne namjerava zatvoriti - volontirat će, saditi u vrtu, baviti se svojim hobijima; slikarstvom i kaširanjem, a ako Bog da, posvetiti se i unucima. Sve to, naravno, u nadi da će je poslužiti zdravlje, kaže ova "friška" umirovljenica.

Rijetki u trgovini odrade puni staž

- Slučajevi odlaska u punu mirovinu, poput ovog Mare Rožić, u trgovini su danas rijetkost. Na prste jedne ruke mogu izbrojati naše članove koji su imali sve uvjete za starosnu mirovinu - kaže Rozana Duplančić iz splitskog regionalnog ureda Sindikata trgovine.

Većina trgovaca odlazi u prijevremenu mirovinu, pogotovo onih koji su zaposleni u radno intenzivnoj maloprodaji.

- Novim zakonom, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2019., te se ljude dodatno kažnjava jer se stjecanje prava na prijevremenu mirovinu sa 60 godina života podiže na 62 godine. Osim toga, povećava se i postotak trajnog umanjenja (penalizacije) prijevremenih starosnih mirovina s 0,2 na 0,3 posto po mjesecu, što značajno ruši visinu mirovine. Radi toga smo pokrenuli inicijativu "#67 je previše" i uskoro prikupljamo potpise za raspisivanje referenduma kojim ćemo rušiti postojeće propise - kaže Rozana Duplančić.

 

Naslovnica Hrvatska