Hrvatska je turistička zemlja, živi od turizma, međutim, godinama i struka, ali i šira javnost, upozorava kako pojedine destinacije u dva-tri mjeseca "eksplozije" sezone pucaju po šavovima, guše se u prometnim čepovima, nedostaje vode, osobito na otocima, i slično.
Ministar turizma Gari Cappelli nedavno je kazao kako prošle i ove godine s 19 do 20 milijuna turista dolazimo do gornje granice njihova broja, što nas dovodi i do pitanja stanja postojeće infrastrukture i njezine izdržljivosti. S druge strane, godinama vapimo za produljenjem sezone, ali i intenziviranjem sadržaja koji ponudu neće svoditi – samo na sunce i more.
Za sve te probleme od iznimne će važnosti biti rezultati prvog velikog projekta mjerenja i praćenja održivosti turizma na području RH pod imenom CROSTO – Hrvatski opservatorij održivog razvoja turizma, pokrenutog još 2016. godine. To je u osnovi međunarodni istraživački projekt, a hrvatski je opservatorij ukupno 24. u svijetu.
Kroz sustavno višegodišnje istraživanje očekuje se niz odgovora vezanih uz razvoj održivog turizma u Hrvatskoj, a ministar Cappelli nada se kako će rezultati poslužiti i kao pokazatelji koji će se moći iskoristiti u izradi strategije turizma do 2025. godine.
O projektu i prvim rezultatima razgovaramo s dr. sc. Izidorom Marković Vukadin iz zagrebačkog Instituta za turizam, ujedno i voditeljicom CROSTO opservatorija.
– Opservatoriji postoje diljem svijeta upravo kako bismo pokušali unificirati proces mjerenja da bismo se mogli uspoređivati. Javili smo se samoinicijativno nakon što smo na Institutu uočili kako nam nedostaju konkretni podaci. Puno govorimo o održivosti, ali ne možemo konkretnim podacima potkrijepiti jesmo li održivi ili ne, u kojem smjeru trebamo ići. Kolega Ivan Kožić inicirao je projekt u nas, a ja sam upravljanje preuzela prije godinu dana.
Projekt je započeo 2016., odnosno 2017., praćenjem održivog razvoja turizma na regionalnoj razini u sedam priobalnih županija od Istre do Dubrovnika, ali od lani se provodi i na lokalnoj razini, gdje su odabrane pilot-destinacije gradovi/općine Rovinj, Mali Lošinj, Novalja, Hvar, Ston i Dubrovnik – kaže o projektu naša sugovornica.
Mjeri se ukupno 15-ak indikatora, pokazatelja vezanih uz sve ono što, kako kaže ministar Cappelli, stvara pritisak na infrastrukturu i život stanovnika – od broja turista u pojedinoj destinaciji, koliko troše vode, struje, proizvode smeća pa do broja automobila, autobusa, kamiona i ostalih prometnih "boljki" ljeti, što je u planu mjerenja od iduće godine?
– Odabrali smo 15 baznih pokazatelja koji nam pokazuju elemente socijalne, ekonomske, okolišne te prostorne održivosti na regionalnoj te lokalnoj razini uključenih destinacija. Uz to što navodite, od socijalnih pokazatelja izdvojila bih mjerenje zadovoljstva lokalne zajednice trenutačnim razvojem turizma na njihovu području, udjela zaposlenih u turizmu i slično. Od ekonomskih je to, primjerice, potrošnja turista na razini destinacije, od okolišnih već spomenuta potrošnja vode, generiranje komunalnog otpada od strane turista, pročišćavanje otpadnih voda na razini destinacije, ali i broj ekocertificiranih hotela i drugih ugostiteljskih objekata, što nam nešto govori o trendovima i okolišnim tendencijama.
Što se tiče prostora, zanima nas udio izgrađenog područja destinacije za potrebe turizma. Već na mjerenjima na regionalnoj razini od Istarske do Dubrovačko-neretvanske županije, koja su se u kontinuitetu provodila u 2017. i 2018. godini, vidjeli smo da se ti podaci puno ne mijenjaju. Zato nam je za neku relevantniju sliku potrebno mjerenje u kontinuitetu minimalno pet godina kako bismo na osnovi tih podataka mogli poduzeti konkretnije aktivnosti u smislu poboljšanja infrastrukture, jačanja socijalnih mjera, edukacije stanovništva za potrebe turizma i ostalo...
U suradnji s Ministarstvom turizma kroz mjesec, dva, objavit ćemo priručnik s objašnjenjima metodologije kako prikupljati podatke, primjerima anketa i ostaloga što može pomoći svima na lokalnoj razini, od turističke zajednice, grada, općine i ostalih da provedu mjerenje.
Znamo da svi rezultati istraživanja nisu još gotovi, no i sami kažete kako ovakav razvoj turizma degradira okoliš i lokalnu zajednicu. Jesu li to potvrdili i prvi rezultati CROSTO opservatorija?
– U našem istraživanju imamo nekoliko rezultata jer, podsjećam, nisu sve destinacije uspjele u prvoj godini pokriti svih 15 pokazatelja. Tako su, na primjer, Mali Lošinj i Ston istraživali zadovoljstvo stanovnika trenutačnim razvojem turizma, koje je pokazalo kako je u Malom Lošinju 85 posto ljudi zadovoljno tim razvojem.
To govori o jasnom smjeru, ciljevima i dobroj suradnji dionika na lokalnoj razini. Ston je destinacija koja se tek počinje intenzivnije razvijati i ondje se 49 posto stanovnika, dakle, nešto manje od polovine, izjasnilo kako je zadovoljno sadašnjim razvojem turizma.
To ne znači da su oni nezadovoljni preopterećenošću brojem turista, nego jednostavno sadašnjim statusom koji ne odgovara viziji onoga što oni smatraju da bi trebao biti turizam u Stonu. Tamo je otvoren samo jedan hotel, a iako je razvijen privatni smještaj, on funkcionira periodički zbog kratke sezone.
Bez obzira što im je Dubrovnik praktički pred vratima, i bez obzira što imaju zidine koje se nalaze na pristupnoj listi za upis na UNESCO-ovu listu svjetske baštine, sve je to nezadovoljavajuće u odnosu na ono što oni smatraju da bi im turizam mogao donijeti. Zato su se, među ostalim, i priključili našem projektu.
Kada ste govorili o mogućim izvorima podataka, spomenuli ste i podatke nekih drugih institucija i istraživanja. Znamo da istraživanje TOMAS, koje provodi vaš institut, mjeri potrošnju turista. Što nam govore ti podaci?
– To je jedan od ekonomskih parametara koji pokazuje da ona snažno varira od destinacije do destinacije. Točno je da podatke za potrošnju dobivamo iz naših TOMAS istraživanja, koja se inače provode na županijskoj razini, ali za destinacije gdje je inače bio dosta velik uzorak napravili smo dodatnu obradu. Tu će nam više od usporedbe između destinacija značiti vremenska usporedba za pojedinu destinaciju, ali to ćemo dobiti tek praćenjem kroz više godina.
Što se tiče prosječne dnevne pojedinačne potrošnje turista, ona u gradu Rovinju iznosi 93 eura, slično kao u Malom Lošinju. Gledano pojedinačno u sedam jadranskih županija, najviša je u Dubrovačko-neretvanskoj, gdje iznosi u prosjeku čak 113 eura, dok je u Istarskoj 79 eura.
Očekivali bismo da će u Istarskoj potrošnja biti puno veća, ali to ovisi o tome tko su gosti. U Dubrovačko-neretvanskoj županiji imamo puno avionskih gostiju, dolaze iz Velike Britanije, Francuske, Rusije, a također tu imamo puno više hotelskog smještaja, što opet govori o velikoj potrošnji. U Splitsko-dalmatinskoj županiji ta potrošnja iznosi 85 eura, ali u gradu Hvaru, koji je, možemo reći, mondeno ljetovalište, penje se na čak 130 eura dnevno.
U Šibensko-kninskoj je 76 eura, Zadarskoj 65 eura, dok je najlošija u Ličko-senjskoj, 54 eura, međutim, ondje od jačih destinacija imamo tek Novalju na moru i Plitvička jezera u unutrašnjosti. To su podaci iz TOMAS istraživanja rađeni na velikom uzorku od 4,5 tisuća ispitanika.
Oni pokazuju da razlike postoje i da su vezane ne samo uz profil gostiju nego i tip smještaja. Recimo, Zadarska županija ima puno privatnog smještaja, što ne smatram lošim za turizam i lokalnu zajednicu, ali to onda ima utjecaja na ukupnu potrošnju. U Hrvatskoj se, nažalost, 80 posto troškova jednog putovanja odnosi na smještaj, a tek ostatak na izvanpansionske sadržaje.
Kolika je važnost mjerenja na lokalnoj razini?
– Dat ću vam primjer Stona. Rekli smo kako je dnevna potrošnja turista na području cijele Dubrovačko-neretvanske županije 113 eura, dok ona u Stonu iznosi 86 eura, što je također jedan od uzroka nezadovoljstva tamošnjih stanovnika. Morate znati da ta potrošnja u Dubrovniku doseže čak 150 eura, tako da vidimo kolike su oscilacije unutar iste županije. To je podatak koji je od velike koristi za sve koji se bave turizmom u tom kraju.
Na koje zaključke navode podaci o potrošnji struje, vode, problemi sa smećem? Koliko su to "ljetni" problemi, a koliko svakodnevica?
– Što se tiče okolišnih pokazatelja, zasad ih imamo pet, s tim da ove godine planiramo dodati još neke. Zasad pokušavamo izmjeriti potrošnju energije i vode te prozvodnju otpada od strane turista, udio pročišćenih otpadnih voda te udio ekocertificiranih poduzeća u turizmu. Morate znati da u nekim destinacijama tijekom ljetnih mjeseci omjer domaćih stanovnika i turista zna biti 1:30, ali i više.
To nije zdravo ni za lokalnu zajednicu, ali ni za infrastrukturu. Što se tiče prva tri parametra, situacija prilično varira. Na primjer, ako u nekim destinacijama imamo puno apartmanskog smještaja, imat ćemo znatno veće generiranje otpada. Tako je u Novalji proizvodnja komunalnog otpada turista u odnosu na proizvodnju komunalnog otpada stalnog stanovništva 2,4 puta veća, što znači dok stalni stanovnici proizvedu kilogram otpada, turisti proizvedu 2,4 kilograma.
S druge strane u Dubrovniku, gdje imamo drugi tip turizma koji je, iako ima dosta privatnog smještaja, ipak pretežito hotelski, taj je omjer podjednak – otprilike je isti omjer otpada koji proizvodu turisti i domaće stanovništvo. Ali je zato, s druge strane, puno veća potrošnja vode budući da svi ti hoteli imaju bazene, navodnjavanje, kao i prilično velik broj soba i korisnika. Kada sve te elemente uzmemo u obzir, proizlazi da u Dubrovniku jedan lokalac potroši litru vode, a turist 2,71 litru.
Nadalje, dok u Malom Lošinju jedan domaći stanovnik potroši jedan kilovat struje, turist potroši 2,7 kilovata. Poseban problem je potrošnja vode na otocima. Na primjer, na Hvaru jedan turist potroši 3,5 puta više vode nego domaći stanovnik.
Moram napomenuti kako svi okolišni pokazatelji nikada neće biti potpuno precizni budući da se rade na temelju sezonalnosti, dakle, trebamo uzeti u obzir kako u Hvaru tijekom siječnja imamo 500 gostiju, a u kolovozu njih 220 tisuća. Međutim, ti nam podaci ipak daju nekakav okvir. Također, oni upozoravaju na probleme koje uopće treba početi što prije rješavati. Na primjer, opskrba vodom na otocima jedan je od gorućih problema, o čemu je pisao moj kolega Zoran Klarić.
On je s kolegama objavio studiju, neovisno o našem istraživanju, u kojoj je utvrdio kako je, osim demografskoga, veliki problem otoka Brača, Hvara i Visa onaj infrastrukturni vezan uz dovod vode, a to je ujedno limitirajući faktor razvoja turizma. S druge strane, odvodnja, kanalizacijska mreža, gotovo da ne funkcionira. Na području Hvara, pokazuje studija, samo 12 posto svih stanova ima kanalizaciju, a ostalo su septičke jame i direktni ispusti u more bez prethodne obrade.
Što svi ti podaci govore o održivosti našeg turizma, prije svega o stanju naše infrastrukture?
– Da je nismo pripremili dobro. Turizam se intenzivno događa dulje vrijeme, još od razdoblja Jugoslavije. Naravno, dok se gradila sva ta infrastruktura, nitko nije mogao predvidjeti da će se dogoditi ovakav turistički bum, posebice ne u tako kratkom razdoblju.
Pitanje što učiniti ostaje, posebice imajući na umu da se u pojedinim destinacijama čak 50 posto pitke vode izgubi u transportu. Zato je važno ovo istraživanje koje neće dati samo podatke i smjernice tipa "trebate izgraditi i modernizirati kanalizacijsku mrežu", nego da možete i nekim "soft" mjerama, novim oblicima turizma i disperzijom pritisaka pozitivno utjecati.
Da, ali već sada se često ponavlja ona tvrdnja kako zbog "prekomjernog" turizma neki gradovi, poput Dubrovnika i Novalje, ali i Splita, u špici sezone doslovno pucaju po šavovima.
– Dobro je da smo to prepoznali i da shvaćamo kako je potrebno reagirati. Sad, hoće li reakcija biti da se intenzivno krene ulagati u infrastrukturu, treba dobro odvagnuti, jer je to skupa aktivnost i pitanje isplativosti i veličine investicija nameće se samo od sebe.
U Dubrovniku možda da jer je riječ o cjelogodišnjoj destinaciji, ali u Novalji, Biogradu na Moru ili drugdje gdje sezona traje kratko tako velike infrastrukturne investicije strašno su skupe. Pitanje je koliko se to isplati, posebice na otocima, stoga bi trebalo razmišljati o alternativnim rješenjima, osobito u smislu opskrbe električnom i toplinskom energijom kroz obnovljive izvore energije. Drugi tip reakcije može biti razvoj održivih turističkih proizvoda poput ruralnog turizma, ekoturizma, zdravstvenog turizma, "mračnog" turizma, geoturizma i drugih.
Dojam je upravo da, iako se hvalimo turističkim rekordima, hrvatski turizam uopće nije isprofiliran i da, osim sunca i mora, nemamo razvijenu širu lepezu specificirane ponude. Nemamo "priču"...
– Da, još se uvijek oslanjamo na turizam sunca i mora, ali napredujemo i nije za očekivati da ćemo ikad više postići turizam manjih brojki. Treba poraditi na onome što ministar Cappelli kaže, a to je da ne želi više govoriti o turističkoj sezoni nego turističkoj godini. Zdravstveni turizam ima jako veliki uzlet, iako moram reći primarno zbog privatnih inicijativa – medicinskih centara, poliklinika, wellness centara.
Ponajviše u Istri, ali i oko Šibenika, Zadra, imamo privatne poliklinike, osobito dentalne, koje privlače sve veći broj korisnika. Kulturni turizam teško je diferencirati jer imate, na primjer, goste koji dolaze u Split zbog kupanja na Makarskoj rivijeri, ali i zbog kulturne baštine grada. Imamo prepoznatljive glazbene festivale. Međutim, nama je problem predsezona i posezona, to što nam turistička sezona nije dulja.
Tih 19-20 milijuna turista ne bi bili problem kada bi se rasporedili tijekom cijele godine ili barem devet mjeseci. Imate izvrstan primjer Šibenika, koji se upravo razvio u smjeru kulturnog turizma, od Tvrđave sv. Mihovila do urbane jezgre, u kojoj imate osjećaj da ste u nekom interijeru.
To su pojedinačni primjeri, ali sezona se još uvijek svodi na tri, maksimalno četiri intenzivna mjeseca.
– Turističke zajednice su proaktivne, povlače financijska sredstva, ali treba vremena da se dogode gosti koji će htjeti više konzumirati taj turistički doživljaj. Mi imamo dosta vjernih gostiju koji su važni zbog stabilnosti turističke potražnje, ali vjerni gosti manje konzumiraju te dodatne sadržaje budući da oni dolaze i po 30 godina u kontinuitetu. Slažem se da nam predstoji dosta posla.
Sada imamo, na primjer, Novalju koju isključivo promatramo kao destinaciju party turizma, iako razvijaju i obiteljski i gastronomski turizam. Ali kada kažete Split ili Zadar, nitko neće pomisliti kako su to jedino kulturne destinacije, nego govorimo o kombinaciji različitih oblika turizma. Međutim, moram naglasiti kako je potrebna i odgovornost privatnog sektora koji ne može očekivati da će za njih sve odrađivati javni sektor.
Presudna je sinergija privatnog i javnog sektora, ali i to da imate ljude koji su ostrašćeni u onome što rade. Ako ćemo razvijati kulturni turizam, to ne mogu raditi osobe koje se povremeno time bave, nego kulturnjaci koji pokazuju strast za ono što rade. Isto je s ekoturizmom, gastronomskim turizmom, zdravstvenim i ostalim oblicima.
Na čemu temeljiti tu cjelogodišnju ponudu?
– U predsezoni, dakle krajem zime i u rano proljeće, idealno je vrijeme za biciklizam, pješačenje. Ovo je sjajna mogućnost, rekla bih, za umirovljenike iz Švedske da "hajkaju" po Hvaru. Znači, treba nam specifična ponuda orijentirana na određena tržišta.
Na primjer, u "Bluesun hotelima" u Brelima osmislili su zgodne programe za osobe koje žele poraditi na svome zdravlju. Ne u pravom smislu zdravstveno-medicinski turizam, nego programi koji obuhvaćaju kineziologiju, fizičke aktivnosti, promjenu sustava prehrane i slično. Oni počinju upravo u trećem mjesecu. To je dobar primjer ponude koja je krenula iz privatnog sektora.
Postoje li zemlje na koje bismo se u smislu razvoja održivog turizma trebali ugledati? Nedavno su na konferenciji na Krku, primjerice, boravili danski predstavnici koji su prezentirali primjer pametnih i održivih razvojnih modela ostvarenih na danskim otocima, a koji se temelje na korištenju obnovljivih izvora energije, pretvaranja otoka u eko-friendly zone i slično.
– Primjer koji nam je mnogo sličniji, a koji bismo možda mogli slijediti, jest Španjolska, nekad klasični primjer turizma sunca i mora. Njima se još u osamdesetim godinama prošlog stoljeća dogodilo da ih je takav model turizma počeo upropaštavati.
Počeo se smanjivati broj posjetitelja, infrastruktura je propadala. Mogli su nastaviti istim putem i sve dodatno degradirati, ali su shvatili da postoji nužnost razvoja novih oblika turizma, i to ne na istim lokalitetima. Zato su u devedesetima intenzivno krenuli u razvoj ruralnog turizma, u zaleđu na udaljenosti svega 30-ak kilometara od obale. To je bio spas, došlo je do rasterećenja obalnog pojasa i razvoja.
Da, možemo reći da su oni još uvijek u turizmu velikih brojki, ali ipak je to omogućilo razvoj ruralnih područja koja su doživljavala depopulaciju, a sve je to vrlo slično onome što se i nama događa. Sada imamo nekoliko primjera da se ruralni turizam budi u dalmatinskom zaleđu, oko Imotskog, a kroz tunel je mogućnost povezivanja toga kraja s obalom odlična.
To bismo mogli potencirati i u, recimo, slabije razvijenoj Ličko-senjskoj županiji, gdje postoje šanse za ruralni i ekoturizam. Doduše, on postoji djelomično u zaštićenim područjima poput nacionalnog parka Plitvička jezera, ali to nije pravi ekoturizam, nego promatranje prirode.
Ljudi se ondje pretežito zadržavaju nekoliko sati, a smisao bi bio da, kada već imate predivno zaštićeno područje, ljudi ondje ostanu barem za vikend, barem dva noćenja. To je moguće jer tamo imate puno smještajnih objekata, ali i nedovoljnu povezanost s drugim dionicima razvoja turizma.
Kako uopće premostiti infrastrukturne probleme dok ne dođemo do sustavnijih rješenja?
– Uzmimo primjer jednoga od pokazatelja. Znamo, primjerice, da se planira izgradnja centralnih deponija za otpad, ali treba krenuti stepenicu prije, a to je manja proizvodnja otpada. Zato kažem da trebamo krenuti sa "soft" mjerama. Treba ne samo reciklirati, nego i općenito smanjiti količinu otpada. To je problem i naših poslodavaca i proizvođača i svega onoga što uvozimo.
Neki naši hoteli, dat ću primjer zagrebačke "Esplanade", koji je hotel s pet zvjezdica, na minibarovima imaju naljepnice s pozivom turistima da konzumiraju vodu iz slavine kako ne bi koristili plastične bočice zbog toga što žele smanjiti količinu otpada koji hotel generira. Taj hotel namjerno sebi smanjuje prihod koji bi ostvario prodajom bočica vode od 20 kuna.
To treba biti cilj svih nas kao stanovnika, ali i hotela, kampova, privatnog smještaja, da sličnim aktivnostima pokušamo pozitivno utjecati na goste na smanjenje ukupne količine otpada. Prema TOMAS ljetnom istraživanju za 2017., u Splitsko-dalmatinskoj županiji više od 20 posto gostiju izrazilo je nezadovoljstvo što ne mogu razvrstavati otpad, a to je zato što je sustav neuređen.
Koji je najcrnji scenarij u slučaju da zanemarimo sve te probleme koji se ispituju i u vašem projektu?
– Da ćemo početi tjerati turiste zato što imamo previše otpada koji se ne odvozi, zato što imamo probleme s opskrbom vodom pa će ljudi, ako se ne mogu tuširati nakon kupanja u moru, reći "što ću ja tu više dolaziti?!". Ako elektroenergetska mreža, recimo na Braču, nije baš stabilna ili ima preveliko opterećenje, moguće su redukcije struje. To su scenariji koji se mogu dogoditi.
Zato trebamo biti pametniji i smisao ovih mjerenja je da reagiramo na vrijeme, iako ono već lagano prolazi. Ovo praćenje i mjerenje je važno za planiranje prostora, planiranje infrastrukture i planiranje novih oblika turizma. Aktivnosti će se moći planirati na kvalitetnim podacima. Ovo jest važno za lokalnu zajednicu, ali i Ministarstvo turizma dobit će te podatke te na osnovi njih imati jasnu viziju gdje i na koji način razvijati domaći turizam.
Čega se sramimo?!
– Kao jedan od novih oblika turizma spomenuli ste "mračni turizam". Znamo da postoje organizirane ture za posjet Golom otoku, kao i susjednom Svetom Grguru, gdje je bio ženski zatvor. Čini se neke druge bivše socijalističke države nekako bolje kapitalizirale to razdoblje svoje povijesti?
– Nije na razini na kojoj bi trebalo biti. Kao da se sramimo. Imamo ostavštine koju bismo trebali bolje prezentirati. Postoje ture koje ste spomenuli, ali dojam je da bi one trebale biti puno bolje osmišljene.
Takav oblik turizma treba biti edukativan, ali i vezan uz emocije, treba poticati pozitivne emocije u smislu suosjećanja sa žrtvama, empatije za žrtve, ne veličati negativce. To je etički i moralno riskantan oblik turizma i ako se u njega kreće, treba se krenuti ozbiljno.
"Mračni turizam" također može imati elemente antike. Ovaj iz bližih razdoblja, poput socijalizma ili Drugoga svjetskog rata, dosta je bazan, usmjeren na žrtve i shvaćanje prošlosti, dok ovaj iz antike može biti više "light" forma, gdje sudjelovanjem u nekim manifestacijama može imati i elemente zabave.
Međutim, i drugu ostavštinu iz doba Drugoga svjetskog rata ili socijalizma možemo uvrstiti u turističku ponudu, poput Visa, gdje su Englezi imali baze, Brijuna koje je koristio Tito, njegova broda "Galeb" koji će, kako je najavljeno, biti renoviran u povodu imenovanja Rijeke kao europske prijestolnice kulture iduće godine.
Na Plitvicama postoji prekrasna vila "Izvor" koja je devastirana, a bila je također jedna od Titovih vikendica. Ne ulazim u ideološke rasprave, ali ljudi iz nesvrstanih zemalja, naša potencijalna klijentela, sigurno bi bili za to zainteresirani. Zašto ne iskoristiti tu mogućnost?
– Treba li tome dodati i teme iz Domovinskog rata?
– Čini mi se da su to teme na koje je sjećanje još previše svježe za nekakav intenzivniji razvoj turizma. To je memorijalni turizam i taj spektar treba ostaviti vremenskoj distanci. Ali Kninska tvrđava, na primjer, vojni je objekt, važna je i u povijesnom smislu i kao takva je turistima sigurno zanimljiva.
'Hot spotovi' čuvaju prirodu
U Austriji imaju odličnu praksu takozvanih "hot spotova". To su zapravo umjetno stvorene atrakcije, na primjer, poučne staze ili interpretacijski centri koji ljude zadržavaju dulje vrijeme u zaštićenom području te ih tako odvlače od najosjetljivijih dijelova prirode, što bismo kod nas mogli primijeniti, na primjer, u nacionalnim parkovima.
Primjerice, u austrijskom nacionalnom parku Hohe Tauern postoji niz tih tzv. hot spotova. Imate jasno i zanimljivo osmišljenu poučnu rudarsku stazu koja vodi do napuštenog rudnika. Naravno da to ne bi bilo atraktivno samo po sebi, ali oni su ga učinili zanimljivim kroz interpretaciju, a istodobno su odvukli ljude od doline obližnje rijeke koja je prilično osjetljiva.
Dakle, nisu reagirali zabranama, nego ohrabrivanjem za posjet lokacijama koje su okolišno manje osjetljive i kao takve je poželjno da preuzmu intenzivniju turističku potražnju.
Zašto na Plitvicama nemamo uređeni posjetiteljski centar (ili više njih) s jasnom temom, ali i niz poučnih staza koje nisu uz jezera, nego na južnom dijelu parka prema Korenici ili na zapadnom dijelu prema Otočcu?
Kreiranje zanimljivih elemenata interpretacije prirodne baštine moglo bi omogućiti razvoj pravog ekoturizma i pozitivno utjecati i na Liku i Zagoru i Gorski kotar. Osobito ako se uzmu u obzir beskonačne mogućnosti sinergije s organskom poljoprivredom.