Novosti Hrvatska

ne varajmo se

Vjeronauk u školama, da ili ne? Teško se oteti dojmu da je za veliki broj roditelja taj predmet neka vrsta 'političke iskaznice'

ne varajmo se

„Šokantan početak nove administracije. Hrvatski premijer odbio položiti ruku na Bibliju i križ. Obećao je raskidanje konkordata sa Svetom Stolicom i izbacivanje vjeronauka iz javnih škola“.

Jedna od ove dvije rečenice je podvala. Umjesto hrvatski treba da piše španjolski i onda je jasno kako se ponaša prema crkvi i vjeronauku novoizabrani španjolski premijer, socijalist Pedro Sanchez, a o kakvom ponašanju treba problematizirati i u Hrvatskoj.

Posebno zbog Vatikanskih ugovora, velikih financijskih izdataka iz proračuna koji se puni novcem svih građana i vjernika i nevjernika i (ne)održivog vjeronauka.

Vjerske zajednice su u tri godine (2014.-2016.) dobile 1.123.000.000 kuna (Katolička crkva 1.066.000.000 kuna, Srpska pravoslavna crkva 27.692.000 kuna, Islamska zajednica 8.439.000 kuna, ostatak je podijeljen na ostalih 13 vjerskih zajednica (odgovor na pitanje saborske zastupnice Anke Mrak Taritaš koja je u Hrvaskom saboru tražila podatke o financiranju vjerskih zajednica).

I dok jedni kažu „Država koja 'drži do sebe' ne dovodi u pitanje ugovore sa Svetom Stolicom“ (Marijana Petir, europarlamntarka), drugi kažu „Zahtijevamo reviziju Vatikanskih ugovora“ (Beus Richenbergh, saborski zastupnik), treba priznati da ugovori krše načelo sekularnosti, te da ih je moguće ukinuti ili revidirati.

Dvije podvale s Katoličkim vjeronaukom

Prva, manji dio javnosti se sjeća devedesetih kad Katolička crkva s predumišljajem insistira da se u škole uvede izborni nastavni predmet kojemu bi se dao naziv religijska kultura. Tako je počelo, ideja religijska kultura, da bi se u stvarnosti uveo vjeronauk. U to vrijeme novinar Jutarnjeg lista Darko Pavičić piše „Religijska kultura je poslužila kao trojanski konj kojim se Crkva poslužila da bi uvela vjeronauk“.

Druga, Odluka je ministrice Ministarstva prosvjete i športa Ljilje Vokić od 13. veljače 1996. godine o nastavnom programu za 5. razred osnovne škole, gdje je vjeronauk „prokrijumčaren“ u 24 sata redovne nastave. Odluka je donesena za školsku 1993./1994. godinu.

Kad se upitalo premijera Zlatka Matešu što će s ovom „podvalom“ Vlada, odgovorio je „Ništa, jer vjeronauk nije obvezan“, a dodatno je ministrica Vokić* pojasnila kako je vjeronauk omaškom stavljen u redovitu nastavu u planu za 5. razred osnovne škole.

Je li to bila omaška ministrice s izrazito konzervativnim stavovima, odnosno nastojanja da se cjelokupni kulturni život u Hrvatskoj uskladi s naukom Katoličke crkve, kako bilo da bilo, vjeronauk se održao do danas kao izborni „obvezni neobvezni“ nastavni predmet od dva sata tjedno u osnovnoj školi i jedan sat tjedno u srednjoj školi, koji predaje 2577 vjeroučitelja u osnovnim i 585 vjeroučitelja u srednjim školama.

Povijest uvođenja vjeronauka

Danas, 27 godina od uvođenja vjeronauka u hrvatske osnovne i srednje škole, dobro se informirati: „Na temelju rasprave stručne i šire javnosti u Republici Hrvatskoj, provedene tijekom školske godine 1990./1991. Ministarstvo prosvjete i kulture donijelo je odluku o uvođenju vjerskog odgoja i obrazovanja u osnovne i srednje škole, počevši od 1991./1992. školske godine“ („Glasnik“ Ministarstva prosvjete i kulture Republike Hrvatske – Plan i program vjerskog odgoja i obrazovanja).

Republika Hrvatska i Sveta Stolica 19. 12. 1996. potpisale su Ugovor o suradnji na području odgoja i kulture, koji je ratificiran 9. 4.1997., kada je državni tajnik Svete Stolice kardinal Angelo Sodano pohvalio Hrvatsku zbog dobre suradnje predstavnika države i Svete Stolice, te istaknuo da je to „…prvi slučaj ratifikacije ugovora što ih je Sveta Stolica potpisala s jednom od država proizišlih iz komunističkog sustava“. Zauzvrat, Sveta Stolica je prednjačila u diplomatskim nastojanjima za međunarodno priznanje Hrvatske, Vatikan je priznao Hrvatsku 13. siječnja 1992. i sasvim je izvjesno da je simbioza Katoličke crkve i Hrvatske iznjedrila mnoge privilegije koje koristi Crkva u Hrvatskoj, između ostaloga i uvođenje vjeronauka.

U međuvremenu Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa obznanilo je Prijedlog nacrta najnovijeg Nacionalnog okvirnog kurikuluma (NOC) za predškolski odgoj i opće obrazovanje u osnovnom i srednjem školstvu.

Prvoinformirana javnost vijest o tom Prijedlogu je primila poluzainteresirano, za razliku od zainteresirane Katoličke crkve. Katoličku crkvu je „šokirao“ prijedlog o uvođenju religijske kuture, po njoj alternative konfesionalnom vjeronauku. U prvom redu Katolička crkva je nezadovoljna što nije bila ni o čemu konzultirana, ili bolje rečeno s njom nije bilo „nužnog“ dogovaranja (?).

Postavlja se pitanje zašto bi uopće religijska kultura bila alternativa konfesionalnom vjeronauku? Zašto je uopće Nacionalni katehetski ured Hrvatske biskupske konferencije (HBK) postavljao pitanja „Koji je cilj tog predmeta?“, „Tko je inicijator?“, „Koja su za to financijska sredstva potrebna?“, „Tko će taj predmet predavati?“, “Je li to izmišljena alternativa konfesionalnom vjeronauku?“ i sl.

Religijska kultura je trebala biti kvalitetan i otvoren program pristupa različitim religijama koji bi u mnogome obogatio opću kulturu učenika.

Katolički vjeronauk u Republici Hrvatskoj uveden je kao izborni nastavni predmet u osnovnoj školi i obvezni izborni nastavni predmet u srednjoj školi (umjesto njega učenici „moraju dobrovoljno“ izabrati etiku u srednjoj školi, a „šetnju“ po hodnicima u osnovnoj školi).

Danas se vjeronauk ostvaruje prema programima odobrenim od Hrvatske biskupske konferencije i ondašnjeg Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. Nastavu vjeronauka predaju diplomirani teolozi i diplomirani katehete koji su položili stručni ispit i imaju mandat biskupa.

Iako je školskim vjeronaukom župni vjeronauk dobrano diskvalificiran, Katolička crkva objašnjava, župni vjeronauk je odgoj u vjeri gdje se vjernicima svih uzrasta (predškolska djeca, osnovnoškolci, srednjoškolci, studenti, odrasli, starije osobe) pruža živo iskustvo vjere. U župnom vjeronauku se priprema za sakramente, ali i stjecanje iskustva života u vjeri u dotičnoj župnoj zajednici. Iz ovih nekoliko rečenica uočljivo je da su školski i župni vjeronauk programski dvije različitosti. To je razlog da ih treba suštinski razlikovati.

A kad treba odgovoriti na pitanje ima li vjeronauk mjesto u školi, neka bude dozvoljeno kazati DA, ali uz uvjet da se ne varamo i da pod krinkom izbornosti promoviramo nastavni predmet koji programski opterećuje školski kurikulum, a učenike „nagrađuje“ visokom ocjenom koja bitno utječe na godišnji uspjeh učenika.

Ako bi se u školi vjeronauk ocjenjivao opisno, što znači da njegova ocjena ne bi utjecala na godišnji uspjeh učenika i da se nakon „euforije uvođenja“ vjeronauka u osnovne i srednje škole provede među roditeljima neka vrsta referenduma, sasvim je izvjesno da rezultatom ne bi u prvom redu bila zadovoljna Crkva.

Program školskog vjeronauka

Ako se za primjer navedu programski sadržaji vjeronauka u 7. razredu osnovne škole po cjelinama: Izazovi u pubertetu, Idoli i ideali u izgradnji osobnosti, Zamke suvremenih ovisnosti, Pravila za život u ljubavi i slobodi, Poštovanje roditelja i starijih, Poštivanje tuđe imovine, Istinoljubivost, Potreba pomirenja i opraštanja, upravo su dio tematskih segmenata, odnosno modula osporavanog zdravstvenog i građanskog odgoja.

Ako se k tome dodaju i tipično vjerske teme: Savjest – Božji glas u čovjeku, Božje zapovjedi – put u slobodu, Ljubav prema Bogu, Proroci Božji glasnici, Proroci govore u Božje ime, Glasnici nade i izbavljanja, Isus Krist – ispunjenje starozavjetnih proročanstava, Isusovo uskrsnuće, Tajna smrti i vjera u vječni život, upitno je tko i na koji način će te teme interpretirati.

Uvijek bih rado o tim temama slušao dubrovačkog biskupa Uzinića, ali ne i sisačkog biskupa Košića.
Mišljenja sam, dakle bez podvala i „švercanja“ vjeronauk treba promovirati kao redovni nastavni predmet, ali s izvornim nazivom vjerska kultura. Takvim nastavnim predmetom učenicima bi se ponudile teme, nazovimo ih, od općeg kulturno-društvenog interesa.

Na kraju treba razmisliti i o ideji da alternativni izborni nastavni predmet vjeronauku bude nastavni predmet vjerska kultura, možda bi se tako spoznalo „čija majka crnu vunu prede“, da se i ne kaže što bi bilo s vjeronaukom kada se ne bi ocjenjivao brojčanom ocjenom koja znatno utječe na zaključni godišnji uspjeh.

„Retroaktivno“ razmišljanje

Je li osamostaljenjem Hrvatske državi bila potrebna Crkva? Je li je u početku donošenje Odluke o uvođenju vjeronauka izvršena podvala (u Odluci je vjeronauk uvršten u redovne programe, da bi naknadno stigla isprika, „greška“)? Je li ekspresno i upitno riješeno kadrovsko osposobljavanje vjeroučitelja? Zašto uvid u nastavu vjeronauka nema Agencija za odgoj i obrazovanje i Prosvjetna inspekcija Ministarstva znanosti i obrazovanja? Koliko je i koja od osnovnih škola učenicima ponudila pod jednakim kriterijima organiziranja izborne nastave iz vjeronauka, organizirala i izbornu nastavu iz drugih znanstvenih disciplina (astronomija, meteorologija, domaćinstvo,…)?

Zašto se Crkva ne miri činjeničnim stanjem da nakon završene srednje škole mlade ljude uglavnom ne zanima nikakav vjeronauk ni Crkva? Nije li se veliki broj vjernika regrutirao u skupine koje krasi sve ono što danas u društvu ne vrijedi? Kolika je cijena uvođenja vjeronauka u osnovne i srednje škole? Itd. Nažalost, „retroaktivna“ su to pitanja.

Pitanje, vjeronauk DA ili NE, aktualno je obzirom na rasterećenje školskog kurikuluma, odnosno učenika (nema logike da učenici osnovne škole imaju po jedan sat tjedno likovne kulture, glazbene kulture i tehničke kulture u osnovnoj školi, a vjeronauka dva sata), ali na kraju i zbog diskvalifikacije župnog vjeronauka. Teško se oteti dojmu da je za veliki broj roditelja vjeronauk neka vrsta „političke iskaznice“ u smislu, ako nisi vjernik, nisi pravi Hrvat. Zbog toga moram priznati da sam i ja vjernik jer vjerujem da ne vjerujem.
__________________________________________________________________________________
*Ljilja Vokić, rođ. Ljljanka Škegro kaže: „Naslijedila sam ljubav strahopoštovanja pred Bogom“…“Uz pretpostavku da se na posljednjem popisu stanovništva u Hrvatskoj katolicima izjasnilo 76% te da većina djece ide u crkvu, vjeronauk će biti obvezatni izborni predmet“.

 

Naslovnica Hrvatska