Dalmacija Split županija

PUČIŠĆA

I Rundek dao ruke u gradnji bračke vapnenice

PUČIŠĆA

Dodaj tajentu! Prvo ravne ploče, pa plakune – "navigira" gradnju vapnenice meštar Joze Martinić Meštrante volonterima koji dolaze čak iz Španjolske i Malezije.

Na Pučiškom se brdu na Braču ovih dana, naime, sporazumijeva na svim jezicima, a prijevod je trebao samo za – pučiški.

Izraze meštra Joze i mladi će Bračani danas teško razumjeti jer polako odlaze u povijest. Baš kao i vapnenica i tehnika njezine gradnje. Ovom je živahnom meštru već 86 godina.

– Revan je i nema zafrkancije. Udari nam ritam od šest ujutro do deset. Troje ga jučer nije moglo pratiti, ali danas nas deset nekako je – smije se Ivana Franceschi iz udruge "Zemlja za nas", koja je krenula u realizaciju ovog projekta.

– Nismo Bračke, ali otkad sam došla na Brač, kamen me fascinirao, suhozidi, bunje… Onda, kad sam skontala što su vapnenice, to me užasno zainteresiralo. Počeli smo istraživati i shvatili smo kako to malo tko još zna graditi, da posljednji meštri izumiru i da je stvar hitna. Trebalo je nešto odmah poduzeti kako bi se vještina dokumentirala da bi je mlađi mogli naučiti – objašnjava nam Daria Metelko Mrvica, također iz udruge "Zemlja za nas", dok po masliniku traži odgovarajuće komade "stine" koje treba donijeti meštru.

– Mic po mic došle smo do informacije i učinilo nam se da ima šanse. Nije bilo jednostavno jer o bračkim vapnenicama nema nikakvih zapisa. Kada je Ministarstvo regionalnog razvoja raspisalo natječaj za otočne udruge, prijavili smo se i dobili sredstva. Bile smo presretne, ali kad smo vidjeli koliko meštri naplaćuju gradnju, shvatili smo da nemamo ni za papar. Gotovo smo bile odustale. A onda su se pojavile Vera Gjokaj, Dijana Šabić i Lucija Puljak – smješka se Mrvica.

Puljak, ravnateljica Osnovne škole u Pučišćima, neumoran borac za zaštitu baštine, i sama je sanjala o ovakvom projektu. Shvatili su kako im je najbolje udružiti se i krenuti u realizaciju zajedno. A Luce, kako je Pučišćani zovu, imala je baš pravog meštra za to.

– To je meni ugrađeno u srce. Bog mi je dao da još jedan put to proživim! – kazuje pravi meštar Joze, koji je od srca odlučio i odraditi posao, a to hoće reći – posve mukte.

– To vam je bilo moje pleme, Meštrante. Moj je otac ima brata, četri-pet rođaka i svi su gradili japnenice. Išli bi radit drugima, a oni bi došli nama. Bili smo svi u mistu bliski međusobno. A bilo je lipih i grubih stvari. Kada bi došlo nevrime, svi bi priskočili u pomoć ložit. Teški su to radovi, ali bili su ljudi za to spremni – pojašnjava meštar dok slaže ploče. Vapnenica napreduje, već se počela natkrivati.

– Bravo, Karlo! – pohvaljuje Jakšu Šantića, volontera iz Postira koji, kada ne prevodi naputke, pomaže meštru uz bok. Meštar Joze je njime zadovoljan. Načuli smo čak kako ga je pohvalio nekome da ima i budućnost u ovome poslu. A Karlo ga zove po volonteru iz Španjolske koji mu je pomagao prvog dana. Zove tako i slavnog glazbenika Darka Rundeka koji je također uskočio u volontersku ulogu. "To su ruke, Karlo!" kazao mu je, nesvjesno se referirajući na njegovu pjesmu. Rundek je vrijedno radio, ali znalo se tko je bio zvijezda tog dana. Nemoguće je zasjeniti meštra Jozu.

– Bravo, cure moje. Blago nima ko vas ima! – pohvaljuje i brojnije ženske volonterke koje mu dodaju kamenje.
Tog je proljetnog dana puhao hladan vjetar, pa je meštar glavu zaštitio kapom. Visoko na brdu, u masliniku Ivice Drpića Dide, pogled puca na snijegom prekrivenu Biokovu.

– Japanj se prodava tamo priko. Činili smo ih zato kraj mora. Imali su male brode, za vagun, vagun i po vapnja. Moga oca, moje fameje, zadnja vapnenica izgrađena je 1955. godine. A kako sam poče? Od malih nog. Sićam se, u vrime rata, 150 kuć je bilo izgorilo u Pučišćima. Otac i ja smo ostali pod okupatorom i kroz rat izgradili šest japnenica. Nismo ih zapalili, nego tek posli rata kada je trebalo sve te kuće po Braču obnovit. A i od onda, svake dvi godine su se krovi u mistu polivali japnjom, a pučiški krovi bilili. Po zanimanju sam kavadur, znate ča je to? Ja sam se s tim kamenom poveza i život s njim izgradi. Kad danas vidim da ruše gomile i stave žicu, uf… To me jidi. Da im pokojni oci vide, koji su to s mukom gradili, ne bi žica kamen minjala – kazuje meštar Joze.

On će ostaviti ostavštinu od kamena. Ova se vapnenica neće ložiti. Tako je odlučeno. Ostaje kao spomenik kulture, a i cijeli se proces rada dokumentirao.

– Sigurni smo kako će Luce Poljak kroz školu i francuske udruge s kojima surađuje to fantastično iskoristiti – sigurne su cure iz "Zemlje za nas".


Ljudi, nije šala

U Pučišćima, kazuju nam volonteri, nitko ne vjeruje da se gradi vapnenica. Misle kako je riječ o šali. Jedan je Pučišćanin čak i došao samo kako bi se uvjerio.

– Misli sam da je lud ovi ča mi to govori. Mora san doć to vidit. Svu sriću vam želim. Bravo! – kazao je graditeljima. Nešto uvjereniji bio je mladi Pučišćanin i klesar Marko Eterović, koji je, umjesto čuđenja, došao i dati ruke.


Sve gotovo u 15 dana

Gradnja vapnenice je krenula 21. travnja u sklopu projekta "Japnenica – kako su gradili naši stari", koji provodi Udruga "Zemlja za nas" u suradnji s Osnovnom školom Pučišća, udrugama USSOB, Udrugom za otočni razvoj "Brač", a uz budno oko udruge Dragodid i etnopomoć ANTROPOP-a. Cijeli proces trajat će do 5. svibnja.

 

Naslovnica Split županija