Novosti Hrvatska

oči u oči

Ivan Đikić samo za Slobodnu: Da, ja sam znanstvenik i vjernik. Jedno ne isključuje drugo

oči u oči

Red pjesme, red govorancije, puna dvorana "misno" sređene publike, uglednici u prvom redu, na kraju bogati domjenak... Bilo je baš onako akademski, kako i spada, jer ove se srijede slavio 19. rođendan splitskog Medicinskog fakulteta, jednog od najboljih u državi. I nakon što je vodstvo fakulteta na čelu s dekanom prof. dr. Zoranom Đogašem dodijelilo nagrade najboljim studentima (zašto li se najbolje studentice na ovakvim promocijama muče na previsokim štiklama riskirajući pad pred širokim masama, a njihovi najuspješnij muški kolege preznojavaju u novim odijelima...) i profesorima, došao je red na dodjelu posebnih zahvala za doprinos razvoju fakulteta svjetski priznatim znanstvenicima, koji žive i rade u inozemstvu, ali surađuju i pomažu splitsku Medicinu. Prof. dr. Dragan Primorac, prof. dr. Igor Rudan i prof.dr. Ivan Đikić. Svjetski, a naši, reklo bi se. A za Đikića vrijedni još i ona da je najteže biti prorok u vlastitom selu.

Prisjetimo se, ovom je lumenu koji je onomad bio prvi od 1200 kandidata za upis na Medicinski fakultet u Zagrebu, a onda ga u rekordnom roku i završio s prosjekom ocjena od 5,0, bilo onemogućeno da nakon diplome dobije plaćeni staž u bolnicama u Zagrebu. Nakon toga je otišao u Ameriku... Javnost je sablaznila i skandalozna odluka HAZU-a iz 2010. kada ga nisu izabrali za dopisnog člana. Njega, koji je već u to doba bio više citiran nego svih 18 hrvatskih akademika medicinskog razreda HAZU-a, njega koji je iste te godine primljen u najstariju akademiju prirodnih znanosti u svijetu - njemačku Leopoldinu - njega koji je kao voditelj grupe Instituta za biokemiju sveučilišta Goethe otkrio mehanizam kojim se stanice ljudskog organizma štite od razvoja karcinoma, a taj je rad jedan Science objavio kao najznačajnije medicinsko otkriće. Kako tipično hrvatski! Da ne zaboravimo, Đikić je lani postao i članom Europske akademije znanosti. Na HAZU će se još načekati.

Ali, koga briga, on je i bez toga "faca" u akademskim krugovima. Barem je splitska Medicina odala priznanje svome suradniku. I zato je mogao sebi dopustiti "slobodu" da nekidan na dodjelu priznanja dođe u rebatinkama. Čak je malo i zakasnio, budući da su ga prethodno studenti, umjesto predviđenih sat, zadržali sat i pol vremena na predavanju... Profesor Đikić, naime, još od 2002. radi kao izvanredni profesor u Splitu, pa iako tu fizički boravi svega tjedan dana godišnje (ostatak je uglavnom na njemačkom Goetheovu Institutu za biokemiju, na funkciji direktora) nemjerljiv je, kažu, njegov doprinos razvoju ove ustanove.

- Stvarno mi je velika čast što mi je splitski Medicinski fakultet odao priznanje za moj znanstveni doprinos. Ovo je mlad fakultet, ali ima odličnu atmosferu među kolegama i studentima. Zadovoljstvo mi je ovdje predavati. Ne samo da ja njima prenosim znanje o molekularnoj medicini i objašnjavam im zašto moraju shvaćati biologiju, kemiju i fiziku da bi bili dobri liječnici, da ih angažiram u našem laboratoriju, nego je taj odnos obostran. Svojim informacijama, pitanjima i angažmanom na nastavi, oni meni pružaju zadovoljstvo. Na cijelom fakultetu vlada timski rad, svaki je dekan nastavljao tamo gdje je prethodni stao i veseli me da je sada profesor Đogaš izabran. Ja sam student zagrebačkog Medicinskog fakulteta i volim ga, ali ovo što vidim u Splitu i što me raduje jest kontinuirana fokusiranost na napredak.

Što mislite kako im je to uspjelo?

- Između ostalog zato što nisu dopuštali politici da im miješa karte. Naravno da su surađivali sa svim ministrima znanosti, ali nisu dopustili strančarenje u znanosti. I tu je snaga splitskog Medicinskog fakulteta i to se vidi i izvana. To je rijetkost u Hrvatskoj.

Kako je došlo do Vaše suradnje s Medicinskim fakultetom, budući ste zagrebački student?

- Devedesetih sam se školovao u Americi, baš kao i profesor Janoš Terzić i još nekolicina sadašnjih profesora sa splitske Medicine poput Dujića, Bobana, Đogaša... Tamo sam se sprijateljio s profesorom Terzićem i na njegov poticaj 2002. došao u Split, gdje sam izabran u zvanje redovnog profesora na Odjelu za imunologiju. Nakon četiri godine, Terzić i ja smo osnovali Laboratorij za istraživanje tumora na MedILS-u, koji je imao jednu nastavnu bazu na Institutu, a drugu na Medicinskom fakultetu. Nakon moga razlaza s profesorom Radmanom Laboratorij je nastavio djelovati samo na fakultetu. Zajednički ga vodimo Terzić i ja. U njemu je stalno zaposleno osam znanstvenika, a surađuju u radu i brojni studenti. Od 2006. smo objavili jako puno znanstvenih radova i prepoznati smo u svijetu. Neki od velikih otkrića objavljenih u časopisima Nature i Science imaju adresu splitske Medicine baš zbog našeg Laboratorija.

Navodno svega toga ne bi bilo da Laboratoriju ne transferirate veliki novac iz Njemačke. Je li to točno?

- U zadnjih deset godina u Laboratorij za istraživanje tumora prebacili smo 1,6 milijuna kuna mog novca iz Njemačke. Sve je to išlo za opremu i znanstveni rad. Profesor Terzić, ali i uprava fakulteta, su mi garancija da se taj novac troši u te svrhe i zato mi je zadovoljstvo da mogu svake godine do 300.000 kuna prebaciti u Split. Da znanstvenici u našem Laboratoriju nemaju ta sredstva produktivnost bi im znatno pala. Šteta je da u Hrvatskoj postoje jako kvalitetne znanstvene grupe koje nemaju dovoljno financija za svakodnevni rad.

Što je s honorarom na splitskoj Medicini? Može li se mjeriti s honorarima koje izvanredni profesori dobivaju na stranim sveučilištima?

- Sav honorar koji primim vratim splitskom Medicinskom fakultetu da ga potroši na studente. Radim potpuno volonterski. Nikada nisam računao koliko sam novca na taj način "izgubio". Uostalom, sam sebi plaćam i troškove puta. Zato mi je velika satisfakcija da naš Laboratorij dobro radi. Mi smo odškolovali nekoliko vrhunskih znanstvenika, koji su bili na usavršavanju u Americi, a onda se vratili u Split. Zanimljivo, svi su iz Zagreba. To su, recimo, Ivana Novak, Ivana Marinović Terzić i Jelena Korać. Oni su ovdje na Medicini dobili docentske pozicije, grantove i stalan posao, a donijeli velike novce iz europskih fondova.

Potpisali ste peticiju koju je potaknuo profesor Ivica Puljak i stranka Pametno, koja se protivi smanjenju proračunskih sredstava Ministarstva znanosti i obrazovanja i traže da taj resor postane proračunski dobitnik.

- To je glas razuma koji poručuje da je takva politika dugoročno pogibeljna za Hrvatsku. Ta sredstva se ne traže za ljude koji sada rade u sustavu, to je za djecu koja se sada školuju, koja ne vide svoju budućnost u Hrvatskoj. Oni će zbog toga otići u Njemačku, Švedsku, Ameriku sa svim znanjem koje smo im pružili. Na djeci, na učenicima, se ne bi smjelo eksperimentirati, naročito ne ako imate ovako kvalitetne fakultete kao Hrvatska. A već nekoliko godina se ozbiljno režu sredstva za znanost. U Njemačkoj je dobro da, bez obzira tko je na vlasti, dosljedno i puno ulažu u znanost. To garantira napredak društva, napredak gospodarstva i kulturni milje u kojem možeš dobiti nove stručnjake.

Puno se buko diglo kada se otkrilo da je ministar znanosti Predrag Šustar u jednom svom radu napisao kako je pitanje evolucije i dalje otvoreno, te da je Bog stvorio svijet. Vi ste znanstvenik i deklarirani vjernik. Ide li to jedno s drugim?

- Znanost je moja profesija, a moja vjera moja privatna stvar i potreba. To nije u koliziji jedno s drugim. U svijetu ima niz primjera vrhunskih znanstvenika koji su ujedno i vjernici i nema nikakvog razloga da se u Hrvatskoj toliko o tome diskutira. Uostalom, i sam papa Ivan Pavao II. je, kao glavni katolički autoritet, rekao kako vjeruje u teoriju i to Crkva ne niječe.

Dosta ste radili i na popularizaciji znanosti. Što biste poručili maturantima koji se premišljaju koji studij upisati?

- Prirodne znanosti su temelj razvoja 21. stoljeća. Ovo je stoljeće stoljeće biomedicine. Što se tiče savjeta maturantima, neka gledaju interdisciplinarno, neka multipliciraju svoje talente, idu na radionice, kampove, pa čak i pauziraju godinu dana dok ne odluče što studirati. Roditelji forsiraju da im djeca što prije završe fakultet, a puno je veća dobit završiti pravi fakultet, nego krivi u rekordnom vremenu.

Na splitskom studiju Medicine na engleskom jeziku već studiraju stotine stranih studenata. Ima li šanse da se Split profilira u svjetski poznati sveučilišni grad?

- Medicinski fakultet je na dobrom putu da postane kvalitetna ustanova na europskom, pa i na svjetskom nivou. To može napraviti dobrim kadroviranjem i dovođenjem kvalitetnih znanstvenika izvanka. A dizanjem kvalitete privući će još stranih studenata. Komparativne prednosti Splita su prekrasno vrijeme i odlična lokacija. Po tome mu ne mogu parirati ni vrhunska svjetska sveučilišta. Svjestan sam da sam subjektivan jer Hrvatsku obožavam kao svoju domovinu, ali meni je ona stvarno najljepša zemlja na svijetu. Nedavno sam bio u Kaliforniji. Naše more je neusporedivo ljepše od njihovog oceana. A Hrvatska bi mogla biti kao Kalifornija, samo kad bi se uredili odnosi među ljudima i kada bi država više ulagala u znanost.

Hoćete li se vratiti u Hrvatsku?

- Angažman na Medicini u Splitu je dio moga povratka. Moja djeca obožavaju Brela i svako ljeto smo tamo tri mjeseca. Nema boljeg mjesta za obiteljski odmor. A za Hrvatsku je možda i bolje da sam što duže u Njemačkoj, da mogu od tamo slati novac...

Nogomet

Prof.dr. Ivan Đikić je rođen 1966. godine u Zagrebu, odakle njegova obitelj nedugo nakon toga seli u Bugojno, gdje su živjeli do 1976. godine. Potom odlaze u Mariju Bistricu, odakle mu je majka i tamo ostaje do polaska u srednju školu. Oba mjesta u kojima je odrastao smatra idiličnima i priča o sretnom djetinjstvu, pjevanju, sviranju, igranju nogometa. Srednju školu i fakultet završava u Zagrebu. Tijekom Domovinskoga rata radio je u Sanitetskom stožeru. Potom na poziv dr. Josepha Schlessingera, direktora instituta na Sveučilištu New York i člana Američke akademije znanosti i umjetnosti, odlazi u New York. Nakon obrane doktorskog rada 1997. godine sa suprugom Ingom (ljubav iz studentskih dana) odlazi u Švedsku u Uppsalu gdje je na Ludwigovu institutu za istraživanje raka vodio laboratorij za istraživanje molekularnih mehanizama razvoja tumora i suvremenih načina njihova liječenja. Zbog obiteljskih razloga 2002. iz Švedske odlaze u Frankurt, gdje Đikić postaje profesor Medicinskoga fakulteta.

Đikići imaju troje djece, sina Lovru (15), te kćerke Petru (13) i Emmu (10).

- Uživam u znanosti, u svojoj profesiji, ali isto tako najsretniji sam kad provodim vrijeme s obitelji. Volio bih da imam više vremena, kratak mi je dan... Uživam i u sportu, vožnju bicikle, snowboardingu, badmintonu, nogometu. Evo, i sada sam u Splitu igrao nogomet i to na Hajdukovu stadionu - kaže nam Đikić.

Na pitanje za koga navija, dobivamo prvi pravi politički odgovor:

- Navijam za dobar nogomet.

 

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 9FirstPrevious[1]23456789Last