Novosti Hrvatska

Suprotiva

Josip Jović: Ambicioznost kojoj je nebo granica

Suprotiva
Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić dugo je vagao prije nego što se odlučio ući u utrku za predsjednika države na posljednjim izborima. Sada, međutim, čak skoro dvije godine prije parlamentarnih izbora nedvosmisleno najavljuje kandidaturu za premijera izjavom kako želi biti “gradonačelnik države”, i to – o kako je politika prevrtljiva i kako je u njoj sve moguće – uz pomoć ljutog protukandidata i pobjednika na predsjedničkim izborima dr. Ive Josipovića. Poraz nije nimalo obeshrabrio hiperaktivnog i hiperambicioznog zagrebačkoga gradonačelnika iz Pogane Vlake, prije će biti da ga je zainatio.

I kao da se ugledao u Milanovića, s kojim nije u dobrim odnosima, postao je nepodnošljivo prepotentan i bahat, pa će tako novinarima koji su se propitkivali o gradnji sportskoga kampa u Sveticama uzvratiti: “Niste još shvatili, ali shvatit ćete jednoga dana”, usporedivši sebe s Giordanom Brunom kojega su, veli, objesili zato što je tvrdio da se Zemlja okreće oko Sunca. (Ah, Milane, nisu ga objesili, nego spalili i nije to bilo zbog toga.)

Bandić će se, izgleda, pokušati dočepati najvažnijeg položaja u državi bez velikih političkih stranaka, u nekoj vrsti individualne koalicije tobože jakih ličnosti.

Pakt s Čačićem i Jakovčićem

U prvom redu tu je Radimir Čačić, koji nakon izlaska iz zatvora, računajući na svoju bazu u sjeverozapadnom dijelu zemlje, sprema svoj osvetnički pohod protiv Vesne Pusić, koja ga je naglavačke izbacila iz HNS-a. Navodno je upravo paktiranje s Bandićem Čačić platio izgonom iz stranke koju je vodio. Potvrdu prijateljstva s nekoć najmoćnijim čovjekom Banskih dvora pružio je sam Bandić usporedivši odluku gospođe Pusić o izbacivanju Čačića s onima koji su osudili Isusa, jer “nisu znali što čine”. Bandić se također zbližio s gospodarom Istre Ivanom Jakovčićem, koji je već odavno, kao i sam Bandić, na distanciji u odnosu na SDP, te sa Silvanom Hreljom, vođom vojske umirovljenika.

Ruku će mu pružiti Nikica Gabrić sa svojim novoosnovanim Nacionalnim forumom, a s Bandićem ga navodno povezuju neki poslovni interesi, kao i osoba koja je na čelu cijele parade. A ta osoba, odnosno dirigent iz sjene, jest, kako rekosmo, kompozitor i predsjednik Ivo Josipović, s kojim se naš pretendent na premijersku fotelju, koja je jednog premijera stajala dugogodišnjeg zatvora, a drugoga totalne kompromitacije, sve češće viđa na javnim skupovima.

Tako su njih dvojica sjedila rame uz rame na obilježavanju 70. obljetnice Desetog zagrebačkog korpusa i tom prilikom izgovorila vrlo slične misli o antifašizmu koji je, rekoše, donio narodu slobodu, bratstvo i demokraciju, ali, dodajmo, i smrt tisućama nevinih. Također smo ih mogli primijetiti u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, gdje su uho do uha slušali Mozartovu glazbu. Josipović već i zbog svojeg stila neće za sada istupati otvoreno, a i zbog toga što se ne bi želio previše zamjeriti stranci iz koje je potekao, jer će mu trebati za predsjedničke izbore koji stižu već ove godine. No, nije tajna kako predsjednik države nije zadovoljan radom Vlade i kako između njega i predsjednika Vlade postoje ozbiljne nesuglasice i netrpeljivosti.

Milan Bandić sigurno je ohrabren uspjehom na posljednjim izborima za gradonačelnika glavnoga grada, na kojima je nastupio kao nezavisni kandidat i na kojima zapravo ni s lijeve ni s desne strane nije imao ozbiljnog konkurenta. On posjeduje stanovitu crtu socijalne demagogije i retorike, bliskosti s običnim pukom i radišnosti. No, s druge strane, osim opjevanog Bundeka teško se sjetiti uspjelih gradskih projekata koji su iza njega. Zagrebački holding, koji je on stvorio, trpi strašne gubitke, a već godinama Zagreb nema rješenja za zbrinjavanje vlastitog otpada.

Slučaj koji nije usamljen

Neki njegovi najbliži suradnici našli su se zbog manipulacija prostornim planovima i gradskim zemljištima na udaru USKOK-a. Osim toga, jedna logika u biračkom tijelu prevladava kad se bira gradonačelnik, a posve druga kad birate parlament ili predsjednika države. Tada su u većoj mjeri prisutni ideološki razlozi i stranačka svrstavanja, pa je teško probiti se na takvim izborima bilo kome tko je izvan dviju vodećih stranaka.

Već odavno je Milan Bandić, kao neka vrsta disidenta, navukao na sebe bijes “lijevo” orijentirane populacije. Na predsjedničkim je izborima ona druga strana biračkog tijela u njemu vidjela svog čovjeka i držala ga je takvim sve dok nije stavio bedž s Titovom slikom na rever svoga kaputa, i to kao pokrovitelj skupa starih antifašista iz svih dijelova brdovitog Balkana. Odbivši pokrenuti proceduru preimenovanja Trga maršala Tita, on je ovaj dio populacije posve razočarao i otrijeznio.

Dugo je lukavi Hercegovac igrao na dvije karte, pokušavao sjediti na dva stolca. Prikazivao se kao vjernik koji je održavao bliske veze s Kaptolom i koji je s osobitom osjetljivošću dao ukloniti kazališni plakat kojim su se vrijeđali vjerski osjećaji, a istovremeno je “veliki drug i vođa” za njega bio i ostao svetinja i neupitna politička vrijednost. Htio je sjediti na oba stolca, ali kako to obično biva, ostao je i bez jednoga i bez drugoga. Ostao je samo ogoljeni, poluobrazovani tipični karijerist kojemu je samo nebo granica, bez ideja i vizija, bez jasnog političkog stava. No, nipošto Bandić nije usamljen slučaj u državi kojom vladaju baš takvi tipovi koji su daleko ispod moralne i intelektualne razine naroda i ispod prirodnih mogućnosti zemlje.

josip jović

Naslovnica Hrvatska