Novosti Hrvatska

Suprotiva

Josip Jović: Predsjednik protiv predsjednika

Suprotiva

Pritajeni sukob na relaciji Pantovčak - Banski dvori tinja relativno dugo, da bi evo sada u vezi s ustavnim promjenama izbio, prilično silovito, na površinu. Nekoliko prijedloga predsjednika Republike, koje je iznenađujuće podupro i HDZ, Vlada je glatko odbila ne uzimajući ih uopće u razmatranje, navodno iz čisto formalnih razloga, jer su zakasnjeli i jer nisu formulirani u formi amandmana.

Svi su predsjednikovi prijedlozi i primjedbe, manje-više, razložni, osim onoga kojim bi se praktički htjelo neutralizirati definicija braka kakvu su izglasovali građani na referendumu. Nakon toga Ivo Josipović se požalio kako uopće nije konzultiran o promjenama Ustava smatrajući to nekorektnim.
Doista, mijenjati taj temeljni, konstitucijski zakon države, a ne pitati za mišljenje prvog čovjeka te države, zvuči apsurdno i nedopustivo.

Povijest sukoba

Predsjednik, dakako, nije zaobiđen slučajno, i to čini se ne iz nekih jakih političkih razloga, već iz sitnih, kapricioznih motiva kakvih u ponašanju premijera Zorana Milanovića nikada ne nedostaje.

Prve pukotine na spomenutoj relaciji jasno su se uočile u igrama oko ravnatelja HRT-a. Nezadovoljan u jednom trenutku vlastitim tretmanom na javnoj dalekovidnici te misleći kako je taj tretman induciran iz ureda samog predsjednika države, Milanović je bio odlučio maknuti Gorana Radmana, do čega ipak nije došlo jer su se u njegovu obranu upregle jake snage s brdašca ponad Zagreba, a možda i kakav međunarodni čimbenik.

Dugo se također šuška kako iza inicijative Nikice Gabrića, koji je, evo, formirao i stranku “trećeg puta”, stoji osobno Josipović, koji se nije libio pojavljivati na njegovim skupovima, što se moglo shvatiti kao implicitna kritika rada Vlade budući da je i Gabrić u tim kritikama poprilično oštar.

I oko uvođenja ćirilice u Vukovaru uočljiv je bio različit pristup. Dok je Milanović mislio kako on tu nema što koga pitati, Josipović je tražio razgovor i konsenzus svih zainteresiranih.

Pa i oko najavljenog novog referenduma o uporabi pisma i jezika pripadnika nacionalnih manjina uočavaju se različite nijanse. Dok premijer u stilu Dolores Gomez Ibarruri poručuje “neće proći”, Josipović se tek nada kako do referenduma neće doći. Nakon neugodnih događaja na dan obilježavanja vukovarske tragedije, Josipović je postavio pitanje odgovornosti obavještajnih službi, dok je Milanović svaku moguću odgovornost isključio.

U ovom sukobu, koji naravno neće nimalo pomoći izlasku iz krize, javnost je svakako na strani predsjednika – glazbenika. Sudeći prema mjesečnim anketama, Josipović uživa neusporedivo najveće simpatije građana, dok je predsjednik Vlade drugi po nepopularnosti, što ovaj, onakav kakvog ga je stvorio onaj u kojega ne vjeruje, vjerojatno doživljava i kao osobnu uvredu. No tu je stvar puno složenija.

Dok se Milanovića i njegov kabinet drži odgovornim za sve loše u zemlji, dotle od Josipovića nitko ništa i ne očekuje jer i nema neke ovlasti da bi mogao usmjeravati razvoj događaja. On je tek reprezentant države i sukreator vanjske politike, suzapovjednik oružanih snaga i supotpisnik određenih imenovanja.
I zaista, možda je u sklopu aktualnih ustavnih promjena propuštena prigoda da se pozicija predsjednika države jasnije definira. Ili bi on trebao dobiti samostalne i jasne ovlasti, ili bi naprosto trebao biti ono što jest, ali bez neposrednih izbora na način kakav je poznat u Italiji i Njemačkoj. Navodno je u Vladi i bilo takvih razmišljanja, što je još jedan mogući razlog sukoba.

Razlozi popularnosti

Ima tu još razloga popularnosti Ive Josipovića, kojega može, kako se priča, ugroziti samo ljepuškasta Kolinda. Nakon svoga sarajevskog govora u kojemu je za rat u BiH optužio “konglomerat loših politika”, nakon slavljenja petokrake i prizivanja “ustaške zmije”, nakon obećanja kako će se Hrvatska zacrvenjeti itd., nakon, naime, tih početnih izljeva ideološke jednostranosti, kao da je tek svježi maturant kumrovečke škole, Ivo Josipović je postao oprezniji, umjereniji i odmjereniji, shvaćajući valjda kako postoji i ona druga i drugačija Hrvatska.
Stanovitu popularnost u toj “drugoj Hrvatskoj” donijelo mu je prozivanje Pupovčeva “etnobiznisa”, kao i ureda bivšeg predsjednika kao nepotrebnog, iako se nakon toga ništa nije dogodilo.

Mesić i dalje troši državni novac za besmislena putovanja, a Pupovac kupuje skupocjeni automobil na isti taj trošak. No za tu stranu podvojene zemlje ostaje iritantno uporno i nasilno zbližavanje s Nikolićevom Srbijom, koje nema temelja u masovnom raspoloženju, ali ima temelja u britanskoj politici i njegovim osobnim afinitetima.
Josipović zna nešto izreći tako da vuk bude sit i sve ovce na broju, dok iza Milanovića ostaju i gladni vukovi i mrtve ovce.

Malo će Ivo poduprijeti poslodavce, malo sindikate, organizirat će demonstrativne skupove jednih i drugih iza čega ne ostaje ništa, najavit će i brzo smetnuti “novu pravednost”, ispijat će kavu s građanima i zauzeti se tobože za njihove dugove, primit će cijeli generalski zbor i istodobno odlikovati Vesnu Teršelić i njezina Documenta, dat će donekle za pravo i vukovarskom stožeru i odlučnosti Vlade da provodi zakon dok je on na snazi.
Financijske afere (ZAMP i VSOA) koje su se vezale uz njegovo ime brzo su zaboravljene i zataškane.

josip jović

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last