Novosti Hrvatska

Suprotiva

Josip Jović: Tako bogati, a tako siromašni

Suprotiva
Kako je teško biti mlad, a tako star, zdvajao je u tišini svoje sobice Tin Ujević. Danas bismo taj njegov stih mogli parafrazirati pa kazati Kako je teško biti bogat, a tako siromašan. Mislim, naravno, na iznimne prirodne, geopolitičke itd. prednosti koje ova zemlja ima u usporedbi s mnogim drugim zemljama svog bližeg i daljnjeg okruženja, a opet, s druge strane, u toj zemlji, koja bilježi sve same negativne gospodarske trendove žive kolone siromašnih, nezaposlenih, izgubljenih, besperspektivnih.

S ovom će se konstatacijom mnogi lako složiti, ta možemo je često čuti od prijatelja, prolaznika, ljudi s ulice, ali uglavnom izostaje, i u političkim i u znanstvenim krugovima suvislog ili sustavnog odgovora na pitanje zašto je to tako i mora li biti tako kako je?

Muž koji je zadnji saznao

U pokušajima odgovora na gornje pitanje obično se zaustavljamo na ekonomskim analizama, uz zaključak kako već godinama ne postoji ekonomska strategija razvoja, kako se sve svodi na gašenje vatre, na rješavanje problema od danas do sutra uz zaduživanje i rasprodaju. Ono što gledamo ovih dana upravo je samo nova epizoda istog serijala. Država ne zna što će sa svojom imovinom te je daje budzašto prvom špekulantu na kojega naleti da bi za još koji mjesec isplatila mirovine i plaće službenicima, dok se privatno tzv. malo i srednje poduzetništvo pod istim pritiskom koči visokim porezima.

Sve su naše oči nade uperene prema fantomskim stranim investicijama koje su nalik na čekanje Godota, a s te strane investitore uglavnom zanima ne poduzimanje, već preuzimanje već stvorenog, zanimaju ih trgovine, banke, telekomunikacije, zemljišta, rudna bogatstva, što je tipično za odnos kolonije i kolonizatora. Nimalo slučajno i vrlo simbolično, hrvatska se gospodarska delegacija prošlog tjedna našla u Londonu, sjedištu nekoć moćnog imperija nuditi svoje projekte.

Uz ekonomsko-financijsku krizu, Hrvatska proživljava i svoju duboku moralnu krizu, koja se ogleda u potpunom raspadu etičke strukture društva. Ne samo da se pljačka gdje god tko stigne i gdje god tko može, nego to čak više nikoga i ne uzbuđuje. Čitam evo kako su dva paradigmatska egzemplara korupcije kao uzorni, šarmantni, elokventni i bogati muževi sve do jučer predstavljali nekakav hrvatski san, simbole uspješnosti i sposobnosti.

Uzimali su i osvajali sve i svakoga čega bi se dočepali, razbacivali su se neobjašnjivo stečenim bogatstvom, a onda su za njima krenule kolone obožavatelja, slavili su ih čak i novinari otupljene kritičke svijesti i savjesti. Jedan je lako pobijedio na dvama parlamentarnim izborima, a drugi umalo nije postao predsjednikom države, kao što je to ranije dva puta pošlo za rukom jednoj drugoj moralnoj horizontali, samo puno nižoj, minijaturnoj i daleko manjeg kalibra. Jedan je srećom već u zatvoru, drugome navodno spremaju ćeliju.

Taj drugi već dvadeset godina glasno urliče: ja sam kriminalac i tko mi što može! On i sada, nakon što su iz institucije koju vodi dvanaest godina isisani deseci milijuna kuna, i ne pomišlja na ostavku i još cinično obećava istražnim organima svoju nesebičnu pomoć u otkrivanju kriminala i uspostavi reda, pravi se nemušt i neobaviješten, on je muž koji je posljednji saznao da ga žena vara i još ne vjeruje vlastitim očima. Doista, nabijajući rogove drugim muževima možda se zaista opio i zaboravio.

Okoštale strukture

Ili jedna druga situacija oko zloporabe zakona i podređivanja prava subjektivnoj volji trenutno moćnih nije samo političko već u svojoj biti zapravo etičko pitanje s političkim pa i ekonomskim posljedicama. Dok će na jednoj srani vladajući do besvijesti inzistirati na primjeni zakona kojim se u Vukovaru inaugurira ćirilica suprotno volji građana, dotle će mijenjati zakon kako bi se zaštitilo osumnjičenoga za ubojstvo i opet suprotno volji građana učinit će sve kako bi izigrali, prekršili najviši zakon u državi i kao misonari sotonizma odbacili referendumsku volju građana vezanu uz prirodnu definiciju braka.

Gospodarska, moralna i politička kriza tri su strane istog stanja, koje se međusobno prožimaju i uzrokuju. Svi naši brodovi, čini se, utapaju se u tom bermudskom trokutu koji čine nepostojanje suvisle ekonomske strategije, posvemašnji moralni i pravni relativizam te mediokritetstvo u svim političkim strukturama. Okoštale političke strukture treća je stranica ovoga opasnog trokuta. Dvije velike političke grupacije ukopane su u svoje ideološke rovove oko manje važnih pitanja, dok se u bitnim, strateškim pitanjima ozdravljenja i jačanja društva ne vide bitne razlike.

Svaka od njih unutar sebe funkcionira na principima klijentelizma, odanosti vođi, slijepe poslušnosti i karijerizma. Za one koji drukčije misle ili uopće nešto misle, koji imaju bar malo samopoštovanja, nema mjesta u tim političkim taborima. Tako je, uostalom, bio moguć Sanader. Narod je također zabavljen ideološkim temama koje služe kao kost za glodanje ili kao dimna zavjesa iza koje se prava drama ne vidi, ili su pak građani posve apatični i nezainteresirani, zaokupljeni vlastitim preživljavanjem. U svemu tome na svoje dolaze i oni koji se neskriveno raduju svakom neuspjehu države koju nisu željeli.

JOSIP JOVIĆ
FOTO: ŽELJKO HAJDINJAK /CROPIX

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 3FirstPrevious[1]23Last