Novosti Hrvatska

suprotiva

Josip Jović: Crne toge i bijesni ministri

 suprotiva

Na početku demokratskih promjena svima su bila puna usta vladavine prava i pravne države, koju bi trebalo razumjeti kao jednakost građana pred zakonom, kao neovisnost sudstva u odnosu na izvršnu i zakonodavnu vlast te kao vlast zakona i prava nad bilo čijom subjektivnom voljom. Sudovi bi se morali držati zakona bez obzira na različite interese i utjecaje, pa i bez obzira na eventualne društvene okolnosti i posljedice, po onoj, koju ne treba shvatiti baš doslovno, fiat justitia pereat mundus. Nije zalud božica pravde prekrila oči rukom. No dogodilo se u ovoj zemlji, u kojoj sve nekako ide zlo i naopako i čiju sudbinu u svojim rukama drže sve lošiji od lošijih, da ili poučak o pravnoj državi nije shvaćen, iako je jednostavan, ili pak njegova primjena mnogima ne ide u račun, o čemu svakodnevno možemo posvjedočiti.

Pritisci na sudove

Ustavni je sud ozbiljno razbjesnio ministra prosvjete Željka Jovanovića, osporivši mu nekoliko akata koje je pod firmom reforma obrazovanja iznjedrilo njegovo ministarstvo. Pa su tako pali pravilnik o izboru za znanstvena zvanja, odluka o usklađivanju udžbenika s novim (još neverificiranim) pravopisom te program spolnog odgoja u školama. I umjesto da se pokrije ušima i prihvati mišljenje Ustavnog suda, Jovanović se na njega žestoko obrušio inatski inzistirajući kako od zamišljenih programa, pravilnika i odluka neće ni za mrtvu glavu i ni za jedno slovo odstupiti. Tko je taj sud da remeti njegove genijalne zamisli, njegovo životno remek- djelo! Suce naziva crnim togama i povezuje ih s crnim mantijama s jasnom aluzijom na «klerofašizam», što je puno teže od uvrede koju je njemu uputio Zdravko Mamić.

Diskvalificirajući ih kao eksponente bivše vlasti, poručuje kako uskoro slijedi izbor novoga sastava i kako će u Ustavnom sudu onda zasjesti moralniji, stručniji i profesionalniji suci. Drugim riječima, tamo će doći naši ljudi, koji će donositi odluke kako mi želimo. Drugi primjer izrazitog pritiska na sudove prezentirao je Slavko Linić reagirajući na odluku suca Trgovačkog suda da zatraži mišljenje o ustavnosti Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi. Suca je nazvao kravom (tek nakon retoričke pauze svetom) «koju nećemo štititi», što se može lako protumačiti kao prijetnja gubljenjem radnog mjesta.

Reagirajući na jedan prijedlog o ocjeni ustavnosti prije nego se čulo mišljenje Ustavnog suda, Linić zapravo pokazuje kako je i sam svjestan neustavnosti spomenutog zakona koji njemu kao ministru financija daje ogromnu moć da neka poduzeća spašava, a neka, već prema svom afinitetu, utapa. Taj isti vlasnik trinaestmetarski duge barke, evo prozvan i zbog primanja mita, u jednoj je TV emisiji priznao kako se zatvaraju kafići zbog stotinjak neregistriranih kuna, ali ne i trgovački lanci kad ih se ulovi sa stotinjak milijuna kuna blagajničkog viška.

Iako ni jedan ni drugi, ni Linić ni Jovanović, nemaju nikakvo pravno obrazovanje u stanju su dijeliti lekcije sucima najviših sudova. To je ta prepotencija i umišljenost koju proizvodi politički položaj, dajući pojedincima, osobito onima s nešto umanjenom sposobnošću rasuđivanja i samokontrole i u zemljama nerazvijene političke kulture s baštinom revolucionarnog terora, osjećaj svemoći i sveznanja i iluziju kako mogu diktirati ne samo društvene, nego i prirodne zakone i tumačiti ih po svojoj volji.

Individualni zakoni

Primjera ima još na bacanje. Zahtjev za raspisivanjem referenduma o definiciji braka kao zajednice muškarca i žene, s potpisom sedamsto tisuća birača, cijeli je politički vrh nastojao relativizirati ocjenom kako je riječ o agresiji jedne manjine (Zoran Milanović), osobnim stavom kako bi trebalo omogućiti istospolne brakove (Ivo Josipović) ili pak mišljenjem kako je referendum samo savjetodavni, a ne obvezujući mehanizam odlučivanja (Vesna Pusić), unatoč onome što eksplicite piše u samom Ustavu.

Predsjednik je Odbora za Ustav Peđa Grbin pak otvorio mogućnost promjena samog Ustava prije raspisivanja referenduma kako referendum ne bi bio obvezujući. Uz staru praksu stalnih izmjena zakona svakom promjenom stranke na vlasti i proizvoljnog tumačenja pojedinih odredbi, pa i samog Ustava, što unosi pravnu nesigurnost i nered, u novije je vrijeme afirmirana praksa donošenja zakona za jednog čovjeka.

Nije u pitanju samo tzv. lex Perković već i najavljeni novi zakon o kazalištima kako bi ministrica kulture Andrea Zlatar Violić mogla za šefa zagrebačkog HNK postaviti Velimira Viskovića, ili pak prije godinu dana usvojeni Zakon o HRT-u koji je omogućio instaliranje Gorana Radmana na čelno mjesto ove kuće na kojemu se, usput rečeno, i nije proslavio.

Prčkanje po imovini iznimno i nelegalno materijalno obogaćenih bijednika, kojih nije tako velik broj da ih se ne bi moglo priupitati za babino zdravlje, izrazito je selektivno, ovisno o političkoj pripadnosti i moći. Ili jedan banalniji slučaj. Sportski menadžer priveden je i optužen nakon što je na radiopostaji uvrijedio navodno na nacionalnoj osnovi jednog ministra, ali kad književnik-novinar jednog patološkog ubojicu proglasi prototipom pravog Splićanina i Hrvata ništa se neće dogoditi.

josip jović

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last