Novosti Hrvatska

Suprotiva

Josip Jović: Split definitivno nije vražji otok

Suprotiva

Foto: CROPIX

Davno ono bijaše kad je Darko Hudelist u povodu nekih „negativnih pojava” nazvao Split “vražjim otokom” mada nije ni otok niti je, pokazat će se, vražji. Zadnjih godina žalopojke o ovome gradu slušamo s raznih strana, pa se tako može čuti i pročitati kako je grad pod Marjanom postao teška i tužna provincija, u kojemu sve nakon devedesetih propada, u kojemu caruju primitivizam i opća depresija. Takve su ocjene i uvjerenja postali neka vrsta općega mjesta ili stereotipije, nešto što je samorazumljivo i što nitko više ne dovodi u pitanje.

Obično su u takvim situacijama činjenice koje ne idu u prilog proširenom uvjerenju od slabe pomoći. A već i letimičan pregled onoga što je napravljeno u njemu naporima grada, županije i države posljednjih dvadesetak godina ne pruža razloge za pesimizam i crno bojenje stvarnosti.Respektabilni rezultatiGradski je promet preporođen izgradnjom i modernizacijom Poljičke ceste, Ulice Domovinskog rata te Dubrovačke, Supavlove ili Ulice Hrvatske mornarice.

Cesta do Klisa, bez obzira što njezina izgradnja traje cijelu vječnost, ipak je pred završetkom. Izgradnjom kanalizacijskog sustava more i gradske plaže postali su čisti i pristupačni. Obnovljena je Riva i izgrađena zapadna obala. Iznikli su moderni trgovački centri s kinodoranama, pa trgovačke, kao ni ugostiteljske usluge ne zaostaju bitno za bilo kojima u europskim gradovima.

Prije devedesete u gradu su postojala samo tri fakulteta, danas je tu kompletno sveučilište sa studentskim kampusom i novom, suvremnom sveučilišnom knjižnicom. Teško bi bilo nabrojiti sve nove škole, vrtiće i crkve. Višestruko je povećan broj automobila i stanova, a i maloj djeci u torbi zvone mobiteli. Galerija Vidović i Moderna galerija obogatili su kulturnu vizuru grada.

Pokrenute su nove televizijske i radiopostaje. U bolnici su pokrivene sve moguće specijalnosti, tako da ni zbog čega više nije potrebno ići u druge centre, a konačno je izgrađeno i dugo čekano rodilište.Istina, postoji i ona manje ljepša strana priče. Nekad slavni i značajni nogometni, košarkaški i vaterpolo klubovi danas su čak i u nacionalnim okvirima drugorazrednog ili trećerazrednog značenja. Ali zato imamo novu sportsku dvoranu. Nekad veliki industrijski kombinati koji su zapošljavali velik broj ljudi poput Jugoplastike i brodogradilišta su ili propali ili proživljavaju krizu s neizvjesnim epilogom.

No, sudbina i športskih klubova i velikih poduzeća nije rezultat nečije loše namjere, kako se to počesto misli, nego naprosto promijenjenih uvjeta rada i poslovanja u tržišnim uvjetima. Pojavljuju se, međutim, nove djelatnosti, novi uspješni privatni poduzetnici. Split je postao pravi turistički grad, umjesto do jučer tek grada preko kojega se putovalo u turistička odredišta.

Puno je gradonačelnika prodefiliralo čelnim mjestom i svi su oni, neki manje, neki više, ponešto ostavili iza sebe. Ni država se nije ponašala maćehinski kao što se zna kazati. Daleko je sve to od idealnog stanja, nove će se vlasti naći pred novim izazovima, a najveći je svakako zbrinjavanje otpada, za što još ne postoji ni idejno rješenje. Ali objektivno gledano, rezultati izazivaju respekt i na njih se ne može prezirno odmahivati rukom.

Nezadovoljstvo jest poticajno, ali pretjerano grintanje, vjerojatno i pod utjecajem medijskog crnog vala u kojemu je dobra vijest samo loša vijest, postalo je dijelom našeg mentaliteta i samo po sebi dodatnim razlogom razvoja sporijeg i slabijeg od mogućeg i poželjnog. Točno je da puno ljudi teško živi i psihološki je razumljivo da se onaj tko nije zadovoljan vlastitim životom teško može radovati općem napretku.

Ah, reći će se, što ja imam od svega toga. I oni, međutim, koji uživaju solidan standard nezadovoljni su jer materijalne ambicije nikada nemaju kraja, posebno u usporedbi s imovinom tankog sloja naglo, ekstremno i uglavnom nelegalno bogatih. Svakako i loše ekonomsko stanje u zemlji otežava da se priznaju neki evidentni rezultati u lokalnoj zajednici.

Idealizacija prošlosti

Masa nezadovoljnih nikada nije homogena. Ona je poput rijeke u koju se slijevaju pritoci s raznih strana. Ima tu i brdskih brzaca i poljskih mutnih voda. Dio Splićana nikako ne može prežaliti grad kakav je nekada bio u arhitektonskom, pa i u demografskom smislu. Oni su unaprijed protiv svake inovacije i svake intervencije, noseći u sebi idiličnu sliku tridesetih godina.

Nikako ne mogu prežaliti Bajamontijevu fontanu. Bunili su se protiv marine pod Sustipanom, kao i protiv popločavanja Rive i proširenja obale. Oni bi i dalje htjeli da u gradu živi tridesetak tisuća stanovnika. Začudo, taj duh animoziteta prema pridošlima najotvorenije je izrazio jedan Toskanac, ovdje naročito obožavani gost-redatelj Paolo Magelli, rekavši prije petnaest godina kako je propast Splita započela 45. i nastavila se s posebnim intenzitetom nakon 90. kada se niz Kozjak, Mosor i Biokovo počelo, kako se on izrazio, kotrljati kamenje.

I sada on tu u kazalištu mora gledati četvrtaste glave. Nerijetko se i cijela jedna zajednica zna poistovjećivati s vladarima koji tu zajednicu predstavljaju, što je jedna od najčešćih metodoloških grešaka sadržana u onoj maksimi da narod ima vlast kakvu zaslužuje. Ako je vlast korumpirana, nesposobna ili nekulturna, onda mora da su i građani takvi.

Važno i počasno mjesto u strukturi nezadovoljnih i među proizvođačima katastrofičnog stanja, recimo na kraju, pripada onima kojima je osamostaljenjem države sve krenulo po zlu i naopako, za razliku od stanja prije toga kada je, tobože, sve bilo skladno, idilično, kada su svi ljudi živjeli u miru i balgostanju, kada su svi imali posao i zaposlenje.

JOSIP JOVIĆ

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 8FirstPrevious[1]2345678Last