Novosti Hrvatska

Suportiva

Josip Jović: Hoće li Europa umjeti da pjeva...

 Suportiva

P rošle nedjelje kad smo čekali ulazak u Europsku uniju, kad su se odbrojavali sati i minute i točio pjenušac, kao da se čeka nova, i to milenijska godina, osjećaji su bili pomiješani. Malo ponosa što smo eto napokon u društvu najbogatijih i najkulturnijih, a opet malo straha što nas u toj velikoj zajednici naroda u odnosu naspram moćnih i silnih čeka. Ta podjela postojala je u nama, ali i između nas.

Pripadnici elite bijahu iskreno sretni i zadovoljni, ta to je njihov uspjeh, čekaju ih unosna mjesta i nagrade, oni na koncu ne moraju dijeliti sudbinu ovoga naroda, a pogotovo države koju mnogi od njih i nisu radosno dočekali. Ali eto, dobro im je došla. Novopečeni europarlamentarac i nekoć euroskeptik Nikola Vuljanić pod dojmom raskošnog doma u Strasbourgu, a ni plaća nije loša, najbolje je to izrazio rekavši kako su ga preplavile emocije i kako nema sad smisla vagati je li sve ovo dobro ili nije.

Vesna Pusić je poput djevojčice u prozirnoj svilenoj haljinici lepršala Trgom bana Jelačića, dočekivala goste nesebično dijeleći poljupce, a posebno je bio srdačan doček Tomislava Nikolića po kojega je otišla čak u Beograd da bi izmolila dolazak ovog dragog gosta kojemu su opijela, zovu ga Grobar, bila najčešće gozbe. Visoki su se predstavnici EU-a trudili nešto reći na hrvatskom kako bi pokazali koliko nas cijene i vole, pa je Jose Manuel Barroso posegnuo čak za stihom Petra Preradovića: “Samo mijena stalna jest.”

Tko li mu ga je podmetnuo? Nije valjda mislio na prolaznost samog EU-a? Predsjednica je Litve, predsjedateljice EU-a, rekla kako su njezina i naša zemlja zemlje “košarske“, što je moglo zvučati i kao klošarske ili kokošarske. Domaći političari utjecali su se dokazivati, kao i svih ovih proteklih godina, koliko je Hrvatska odana europskoj ideji i što sve donosi Europi, ne pitajući se što ona donosi Hrvatskoj. Oda radosti, koju smo puno puta slušali ovih dana, u violinskoj izvedbi djelovala je prije kao oda žalosti.

Bit će bolje

Običan svijet ostao je prilično ravnodušan. Zagrebačkim se trgom prošetalo tek desetak tisuća ljudi. Splićani su proslavi ulaska pretpostavili Thompsonov koncert. Netko je, sudeći po popratnoj poruci, ne baš zaostao i nepismen, prekrio Peristil crnim najlonom.

Ujutro tog sudbonosnog dana u Đardinu (zašto baš tu?) priređen je doručak, pa je jedna ushićena i zadovoljna starija sudinoca dobre marende izjavila za radio kako bi baš bilo dobro da svake nedjelje ulazimo u EU. Od onih koji optimistično gledaju na ove naše najnovije integracije najčešće se može čuti ono neodređeno i ohrabrujuće “bit će bolje“, a pod tim boljim, kao do još živimo iza željezne zavjese, misli se na kupovanje u inozemstvu, slobodnije putovanje, mogućnosti školovanja i zapošljavanja vani.

Kao da i sada granice nisu svuda otvorene, kao da se u nas ne može sve kupiti, kao da ne postoje podjednako dobri uvjeti obrazovanja i kao da je ono tamo negdje vani besplatno i kao da naš nacionalni cilj nije bio ne nastavak stoljetnog iseljavanja, već ostanak (i povratak) na svojoj zemlji. O da, mnogi očekuju kako će biti u nas više reda i rada, više kulture i civilizacije, kao da se sve to postiže dekretom i preko noći i kao da u zemljama EU-a vlada idila.

Odzovonit će mitu i korupciji, sudovi će postati ekspeditivniji, činovnici susretljiviji, trgovci ljubazniji, prolaznici neće pljuvati po ulici i nogometaši po travnjaku, nitko neće bacati opuške po pločnicima, šetači pasa skupljat će izmet svojih ljubimaca i neće ih izvoditi tamo gdje je to zabranjeno, u autobusima se neće glasno govoriti, mlađi će prepuštati sjedala starijima, vozači će se redovito zaustavljati pred pješakim prijelazima...

Jata skakavaca

U toj isforsiranoj pompi u kojoj se nije mogao čuti ni jedna glas opreza ili sumnje u ispravnost puta na koji smo zakoračili valja izdvojiti izjavu Zorana Milanovića: “EU nije federacija, nije savez država na koje smo navikli. Neće to ni biti što se mene tiče i većine europskih građana.” Eh, što se njega i građana tiče!

Činjenica jest, kako sada stvari stoje, da smo nakon dvadesetak godina suverenosti tu suverenost iznova prepustili u ruke drugih i da je ona Tuđmanova “Nikada nitko više o Hrvatskoj neće odlučivati izvan nje” bila samo hit sezone. Filozof Boris Buden po čije je mišljene Aleksandar Stanković potegao do Berlina sasvim točno drži da je EU dobar samo za elitu, da je on antagonistička zajednica koja nameće “demokraciju“ te u kojoj će cijela hrvatska nacionalna priča istrunuti.

Uz dodatak: I to je dobro! Dobro je, naravno, za apatrida, kakvim on sam sebe smatra, s naglašeno negativnim stavom prema konkretnoj naciji. Ali nije dobro za onih pedeset tisuća s Poljuda. Vidjet će se što će nam donijeti europski fondovi, ali već sada vidimo da se državni budžet ozbiljno nakrivio ne samo zbog sanacije zdravstva već i zbog izdvajanja za europski proračun i zbog izostanka carina.

Vidimo i jata skakavaca koja će nakon banaka i telekomunikacija zaposjesti polja, šume, vode, more, osiguravajuća društva, ceste i strujovode, tako da će onih dvije milijarde, koliko godišnje profita iz Hrvatske sjeda na inozemne račune, biti umnoženo. A nismo pobjegli ni s Balkana. Odmah nakon ulaska u EU predsjednik Ivo Josipović sakupio je cijelo predsjedništvo bivše Jugoslavije, sastavljajući ono što je puklo 1991. godine.

Josip Jović

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 15FirstPrevious[1]2345678910Last