Novosti Hrvatska

suprotiva

Josip Jović: Partnerstvo po nalogu iz inozemstva

suprotiva

Potpredsjednik srbijanske vlade Aleksandar Vučić, predstavljen kao najmoćniji čovjek u Srbiji(!?), pohodio je Zagreb protekloga tjedna. I bi mu priređen do sada, za slične prilike, nezabilježen doček, koji je zacijelo premašio sva njegova očekivanja i zbunio i ovdašnju i beogradsku javnost.

S njim nije razgovarala samo Potpredsjednica Vlade i ministrica vanjskih poslova zemlje domaćina, nego su mu svoju čast iskazali svaki napose i ponaosob još jedan Potpredsjednik, ministar obrane, predsjednik Vlade i predsjednik države, kao da se razmjena mišljenja nije mogla obaviti za jednim stolom.

Jedan je čitatelj iz Srbije na nekom našem portalu, uz vijest o posjetu, ispisao i svoj kratak, jezgrovit i ironičan komentar: “Bogme lepo primiste trećeg čoveka Srbije, postrojio vam je celi državnu vrh.” Vesna Pusić s njim je ponosno koračala crvenim tepihom, milovala ga pogledom, vodila za ruku kao svoj naročiti trofej i vrhunac svoje političke karijere.

Svi su mu se bacali u zagrljaj, a on ih je diskretno odgurivao od sebe: Čekajte ljudi, nema ljubavi, postoje samo interesi, pa nisam vam ja ni upola šarmantan kao onaj Tadić. Tek je Zoran Milanović, valjda postiđen tom količinom pažnje i intimnosti, održao sastanak bez nazočnosti kamera. Nedostajali su samo predstavnici oporbe, ali je zato izostao i njihov komentar.

Povlačenje tužbe

Vučićev dolazak bio je ipak tek uvertira u dugo očekivani dolazak predsjednika, njegova veličanstva Tomislava Nikolića, koji je najavljen kao glavni gost na proslavi konačnog ulaska Hrvatske u EU. Kakav li će tek biti upriličen prijam za njega!

Od izbora ovog Šešeljeva vojvode, koji je u početku šokirao naše političke krugove i zaustavio proces zbližavanja zbog njegove prošlosti i svježih izjava o “srpskom Vukovaru”, neprestano se iščekuje taj veliki trenutak. Sadržaj višestrukih razgovora s Vučićem ostao je nepoznat široj javnosti, ali su se iz šturih priopćenja i protokolarnih izjava mogle nazrijeti glavne teme razgovora i osnovni stavovi.

Pokazano je veliko obostrano zanimanje za mirovine i stanove izbjeglica pa je u tom pravcu prethodno probijen čak i proračun Republike Hrvatske, koji je inače u svim ostalim stavkama rezan. Spomenut je, reda radi, i problem položaja Hrvata u Srbiji, ali ne i pitanje neriješenih granica na Dunavu. Hrvatska je strana pokazala predanost što bržem ulasku Srbije u EU, pri čemu neće postavljati nikakve uvjete.

Ona će biti pontonski most preko kojega će naši susjedi doći uskoro za nama. Čak štoviše, ulazak Srbije u EU postavljen je, nakon vlastita ostvarenja sna, kao prioritetni vanjskopolitički cilj Hrvatske, kako, valjda, ne bismo dugo bili razdvojeni. Ah da, da ne zaboravimo, Srbija će nam navodno iskazati svoju blagonaklonost time što će nam ustupiti avionske snimke koje je JNA napravila nad Hrvatskom 1968. godine!

Hrvatska će, to je više puta naglasila ministrica vanjskih dijela, povući tužbu za genocid pred međunarodnim sudom, dok će Srbija glede vlastite istovrsne protutužbe još razmisliti. Uvjet je tek da srpska strana otkrije gdje su sahranjene žrtve. Kao da se ubojici oprašta samo ako otkrije gdje su kosti ubijenog. Do sada su redovito spominjana još dva uvjeta (povratak otetog kulturnog blaga i ratna odšteta) koja su u međuvremenu netragom nestala. Hrvatska će, budimo načistu, povući tužbu i bez ispunjenja preostalog tobožnjeg uvjeta. Uostalom, kako je moguće jedno drugim uvjetovati?

Pa zar tužba nije pokrenuta zbog genocida, a ne radi identifikacije nestalih? Bilo bi puno poštenije i prihvatljivije tužbu jednostavno povući radi “okretanja budućnosti”, radi općeg opraštanja i slično, a ne se služiti izgovorima. Povlačenje tužbe u konačnici će značiti kako i nije bilo agresije i masovnih zločina. Nije li možda i naglo afirmirana teza o “dogovorenom ratu” u stvari priprema za ovaj korak?

Ostaje nejasno kako je to veza Beograda i Zagreba ključ stabilnosti u tzv. regiji, zašto nam je Srbija najznačajniji susjed, gotovo saveznik, zašto su nam odnosi sa Srbijom važniji od odnosa s Mađarskom, Italijom, Slovenijom, Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, Makedonijom ili Kosovom.

Nepodnošljiv stil

Normalizacija odnosa na principima međusobnog poštovanja, koja uključuje razmjenu roba, ljudi i kultura, naravno, nužnost je i potreba. Ali ovo što smo gledali ovih dana iz Banskih dvora i s Pantovčaka, i što uostalom gledamo posljednjih godina, nadilazi taj pojam i njegovo značenje. To je iritirajući stil bez dostojanstva i samopoštovanja, bez poštovanja naroda i njegovih emocija. Još kad se zna da je Vučić bio glavni politički tajnik Vojislava Šešelja, koji je sve donedavno pjevao o granici do Karlobaga, cijela predstava definitivno postaje nepodnošljiva i ne može, baš zato što je iritantna, nikako biti u funkciji poboljšanja odnosa dviju država i naroda.

Kao što domaća politička elita radi sve po vanjskim napucima i nalozima, tako vjerojatno iz tog kuta valja tumačiti i ovaj dolazak i doček “moćnog čovjeka Srbije”. Ali nije samo to u pitanju. Premda je Hrvatska na samim vratima Europske unije, a Srbija na neodređeno vrijeme ostaje izvan nje, naslijeđeni jugoslavenski refleks ovisnosti o Beogradu i srbofilstvo još su itekako živi i žilavi. Zbog toga je svako gostovanje pjevača iz Srbije veliki događaj, zbog toga se s posebnim povećalom prati što publika na stadionima pjeva i uzvikuje kad igra srbijanska reprezentacija, zbog toga je kao prava senzacija odjeknuo rezultat jedne ankete po kojemu bi “samo” sedam posto Hrvata željelo sklopiti brak s partnerom srpske nacionalnosti. Isti podatak koji se odnosio na neke druge narodnosti nije bio ni primijećen.

josip jović

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 8FirstPrevious[1]2345678Last