Novosti Hrvatska

Suprotiva

Josip Jović: Prvi dogovoreni rat u svjetskoj povijesti

Suprotiva

Foto: CROPIX

Svojim je intervjuom general Ivo Jelić ozbiljno uznemirio branitelje tvrdeći kako je hrvatski obrambeni, domovinski rat zapravo bio samo jedna velika igra i predstava dvojice režisera: Spielberga X i Spielberga Y. Doduše, nije on prvi koji je na taj način pokušao reinterpretirati relativno svježe događaje. Osim Stjepana Mesića, na sličan su način znali govoriti, primjerice, Branko Mamula ili Andrija Rašeta, uglavnom pojedinci s neprijateljske strane.

Razlog je uznemirenosti u tome što ovaj put na isti način govori netko s ove strane, jedan od vodećih ljudi otpora agresiji, hrvatski general koji i danas tvrdi kako se ponosi borcima Četvrte brigade kojima je bio prvim zapovjednikom. Nažalost, on je i žive i poginule branitelje svojim istupom ponizio, diskreditirajući samoga sebe, proglasivši se, kako je to napisano u jednom od priopćenja, “generalom dogovorenog rata”.

Bilo je kroz prošla stoljeća širom svijeta puno ratova, a ima ih i danas. Ali nikada nitko ni o jednom ratu nije govorio kao o dogovoru dviju ili više zaraćenih strana. Ta se teorija prvi put pojavljuje u vezi sa srpsko-hrvatskim ratom s početka devedesetih. Zaraćene strane, doduše, pregovaraju ali uvijek oko načina postizanja mira. Takvi su, naravno, bili i susreti Slobodan Miloševića i Franje Tuđmana, koji se nisu susreli 42 puta, kao što kaže Jelić, već samo dva puta u četiri oka, a svi ostali bili su u sklopu širih konzultacija.

Niz nelogičnosti

Nema u Jelićevim tvrdnjama ni jedne jedine činjenice, ni jednog valjanog argumenta, sve je samo niz proturječnosti, nelogičnosti i autodemantija. On ne zna o čemu su razgovarala dvojica predsjednika, možda su čak dogovarala raketiranje Banskih dvora, ali zna da je to bilo o podjeli Bosne. Milošević je htio stvoriti veliku Srbiju, pa mu je trebao partner kojega je našao u Tuđmanu, kojemu je ponudio veliku Hrvatsku razgraničenjem na rijekama Bosni i Neretvi.

Hrvatska je, veli on, trebala uzeti čitavu zapadnu Bosnu po uzoru na nekadašnju Banovinu Hrvatsku! Jelić kao da ne zna kako se zapadna Bosna, u kojoj, s iznimkom Cazinske krajine, žive pretežno Srbi niti za centimetar ne poklapa s područjem Banovine. Nadalje, prema Jeliću, sve južno od Neretve trebalo je pripasti Srbiji, pa zato, navodno, nije postojalo zapovjedništvo za južnu Dalmaciju. Zapovjedništvo je, međutim, postojalo od samog početka rata, a jedno je vrijeme zapovjednikom bio osobno Janko Bobetko.

Sam Jelić navodi podatke o teškim borbama koje su južno od Neretve vođene, priča o sto neprijateljskih tenkova, 120 topova i tisućama vojnika JNA, što je “sve Četvrta brigada pomela”. Ako je to područje prepušteno Srbiji, zašto su vođene borbe, zašto je tamo uopće poslana Četvrta brigada?! Ako je sve dogovoreno, zašto je vođena ogorčena i krvava borba za Maslenicu i za Zadar, koju sam Jelić uspoređuje s bitkom za Staljingrad, osim ako i tu bitku nisu dogovorili Staljin i Hitler. Vukovar je, ne zna se opet zbog čega, namjerno žrtvovan, jer se, zaključuje general, on mogao obraniti.

Kolega Denis Krnić naveo je precizne podatke o odnosima snaga iz kojih jasno proizlazi da su tvrdnje o mogućoj obrani Vukovara posve neutemeljene, što će, naravno potvrditi svaki vojni analitičar. I kakva bi to, pobogu, bila velika Hrvatska bez juga i istoka?

Jelić, začudo, pristaje na tezu o građanskom ratu, koji je, kao, počeo pobunom građana srpske nacionalnosti koji su bili izazvani politikom Zagreba, a JNA je tek kasnije priskočila u pomoć. Kakva inverzija! “Pobuna”, dovoljno je prelistati novine, krenula je još 1989. u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj na planu “jogurt-revolucije” i pripajanja dijelova drugih republika Srbiji. Službena srbijanska politika utemeljena u Memorandumu SANU polazila je od samoopredjeljenja naroda, a ne republika i od “Srbije do zadnjeg srpskog groba”.

Zar je Jelić zaista zaboravio stotine tisuća “prosvjednika” na Petrovoj gori i na Krki, uz prisutnost prekodrinske braće, beogradskih političara i zapovjednika JNA, ili na Šešeljovu crtu Virovitica-Karlovac-Karlobag. Pa rat i nije, veli Jelić, pokrenut iz Beograda nego iz Londona! Sve što je Beograd htio to je da Hrvatska protjera stotinjak tisuća Srba, koji će se naseliti na Kosovu i promijeniti tamošnju demografski sliku s 2,5 milijuna Albanaca.

Funkcija laži

Anton Tus je na HTV-u u studenom 2011. posvjedočio kako je početkom 1991. doznao za planove JNA o razbijanju Hrvatske u pet pravaca, detaljno ih opisujući, i da ju je upravo zato napustio. Naravno, srpska manjina odigrala je ulogu sudetskih Nijemaca. Ostaje nejasan smisao Špegeljova plana, za koji se, čitamo, i Jelić zauzimao, da hrvatske oružane snage stanu na granicu tzv. Krajine?!

Na kraju krajeva, ništa se od tog “dogovora” Miloševića i Tuđmana nije ostvarilo. Jelić ima pravo biti osobno nezadovoljan, ali mu zaista ne služi na čast revidiranje povijesti. Ne može stajati ni ono da je otišao u mirovinu zbog sukoba Hrvata i Muslimana u BiH i hrvatske politike u toj zemlju zna li se da je on umirovljen u ljeto 1992., a prvi sukobi dotadašnjih i kasnijih saveznika počeli su 1993..

Teorija o dogovorenom ratu objektivno je u funkciji amnestiranja Srbije za agresiju, obesmišljavanja jednog rata i jedne države. Ona je, možda, pledoaje za rekonstrukciju, ali je onda poštenije to otvoreno tražiti nego služiti se lažima. Kontraproduktivna je i za normalizaciju odnosa dvaju susjeda.

JOSIP JOVIĆ

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 8FirstPrevious[1]2345678Last