U lipnju bih trebao navršiti 49 godina. Otprilike toliko minuta utrošio sam u cijelome životu na bavljenje sportom i ne mogu vam opisati koliko se zbog toga danas žderem od muke. Jer, tko zna, da sam više vremena provodio poskakujući po ledinama, na parketu ili tartanu, možda sam mogao postati vrhunski sportaš.
Naposljetku, ipak sam ja nekakav Ivanišević, dapače, izdanak časne loze koja se svojedobno legitimirala duplim prezimenom - Kukoč Ivanišević. Ali avaj, kako je to jednom pronicljivo zaključio Boris Dežulović, od dvojice najvećih ljevaka hrvatskoga sporta, Tonija i Gorana, moja je malenkost baštinila tek dvije lijeve ruke i dvije lijeve noge, pa mi ne preostaje ništa drugo nego tugaljivo zapjevati onu Oliverovu: “Sad je kasno da se kajen, nima nazad s ovog puta...”...
Naposljetku, ipak sam ja nekakav Ivanišević, dapače, izdanak časne loze koja se svojedobno legitimirala duplim prezimenom - Kukoč Ivanišević. Ali avaj, kako je to jednom pronicljivo zaključio Boris Dežulović, od dvojice najvećih ljevaka hrvatskoga sporta, Tonija i Gorana, moja je malenkost baštinila tek dvije lijeve ruke i dvije lijeve noge, pa mi ne preostaje ništa drugo nego tugaljivo zapjevati onu Oliverovu: “Sad je kasno da se kajen, nima nazad s ovog puta...”...
