Novosti Hrvatska

Suprotiva

Josip Jović: Ucjena i mito kao politička načela

 Suprotiva

DRAGAN MATIĆ / Cropix

Hrvatska i Slovenija sporazumjele su se o stavljanju tužbe dviju banaka u Hrvatskoj, uz punomoć hrvatske države, protiv Ljubljanske banke zbog neplaćenog duga na temelju prenesene devizne štednje, u stanje mirovanja. Pitanje duga rješavat će se u sklopu sukcesije imovine bivše zajedničke države. Hrvatska se obvezuje da neće pokretati nove sporove, a Slovenija će ratificirati sporazum o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji.

Tako otprilike izgleda slovo sporazuma ili memoranduma koji su parafirali ministri, a u ponedjeljak će ga potpisati i premijeri. Ono što nije napisano, a može se vrlo lako iščitati ili zaključiti, jest sljedeće: Hrvatska praktički definitivno odustaje od potraživanja 300 milijuna eura (bez kamata) na ime štednih uloga koje je sama isplatila štedišama umjesto Ljubljanske banke, koja to nije željela, preuzimajući status vjerovnika ili otkupitelja duga. No, i onu drugi neprenesenu štednju nekih 130 tisuća građana, vrijednu oko 240 milijuna eura (opet bez kamata), gura u okvire beskonačne sukcesije, unatoč već donesenim pojedinačnim odlukama Europskog suda za ljudska prava. Te opljačkane građane mogu spasiti samo isto tako opljačkani građani BiH.

Slovenija je mogla više

Voditelj TV dnevnika najavio je ovu informaciju o međudržavnom sporazumu kao “napokon dobru vijest”. Političko vodstvo primjetno je odahnulo i potrudilo se okarakterizirati sporazum kao kompromis i međusobne ustupke, kao pobjedu obiju strana! Opet su uvredljivija tumačenja sporazuma od samog sporazuma. Zaista, neki čudan kompromis u kojemu jedna strana daje sve, a druga ne daje ništa, jedna je strana ispunila sve svoje zahtjeve, a druga odustala od svega. Jedna je, dakle, pobijedila, a druga doživjela debakl.

Jedna se strana odrekla možda i milijardu dolara da bi zauzvrat dobila ratifikaciju koja je ništa ne košta, koju su učinile sve druge europske države i koja je u interesu i te druge strane. Ministrica Vesna Pusić je u početku zadnjeg kruga pregovora ponavljala kako su ratifikacije i dug dvije odvojene teme i kako nemaju jedna s drugom nikakve veze.

I bila je apsolutno u pravu, samo što je u nastavku pristala pregovarati kao da su ta dva pitanja u tijesnoj vezi. Slovenija nije uskraćivala svoj ratifikacijski potpis zbog načelnih razloga, razloga koji bi značili neispunjavanje kriterija, nego zbog nečeg sasvim drugog, kako bi ostvarila svoj nelegitimni interes.

Ona, dakako, zna kako nije u pravu, inače ne bi tražila odustajanje od tužbe, nego bi svoje pravo dokazivala na sudu. Postupila je poput otimača automobila koji ti otmu auto i onda ti ga prodaju u pola cijene. Na ovom je primjeru afirmirano načelo ucjene i mita u međunarodnim odnosima. Jedna je država ucijenila drugu, o ova ju je morala podmititi kako bi ucjenu otklonila. Slovenija je, razumljivo, zadovoljna, iako pomalo rezervirana. Zacijelo, mogla je tražiti od Hrvatske ne samo da odustane od potraživanja isplate duga, nego je mogla tražiti i dobiti da joj Hrvatska još toliko plati. Hrvatska još jednom, kao i u slučaju gospodarskog pojasa na moru ili utvrđivanja granica sa susjedima, krši međunarodno pravo na vlastitu štetu.

Mali, ali slatki zalogaj

EU činovnici su, naravno, istog dana pozdravili postizanje dogovora između dviju država, jer su ga oni i pripremili. Hrvatska početkom srpnja ulazi u Europsku uniju ostajući do kraja predana svom putu bez alternative i bez cijene. Još prije nekoliko mjeseci promatračka izvješća o Hrvatskoj nisu bila baš svijetla. Navedeno je bilo desetak ozbiljnih prigovora. Sada je sve to skupa mokrom krpom izbrisano. Sada je liječnički nalaz čist kao suza. Korupcije više nema, pravosuđe radi kao švicarski sat, postignuto je konačno rješenje brodogradnje, tu je i spolni preodgoj mladih naraštaja, manjinska su prava osigurana (još samo ta ćirilica u Vukovaru), stvoreni su zakonski uvjeti za strateška preuzimanja zemlje.

Koga briga za nezaposlene, za pad proizvodnje i potrošnje, za opće siromaštvo. Koga je uopće briga za Hrvatsku i njezine građane i tko njih uopće što pita?

Bruxellesu je Hrvatska ne veliko, ali ipak zanimljivo tržište, jedan mali delikatesni slatki zalogaj, hrvatskim političarima samo platforma za napredovanje u karijeri i za bogaćenje. Najpopularniji među njima, doduše, ponovno se uoči skorih predsjedničkih izbora sjetio nove pravednosti o kojoj je progovorio u “Jurju Bonačiju”. Može ga nadmašiti samo nova mlada zvijezda u usponu, don Ivan Grubišić.

Premijer kao razjareni bik u koridi juriša na vješte toreadore koji mu zadaju pikada i nije mu ni na kraj pameti nešto mijenjati u svojoj politici, ili u sastavu Vlade poljuljanoj nesposobnostima, aferama i neslogama. Nacija će opet uskoro odlučiti o dvanaestorici zastupnika u europarlamentu, kojima će dodijeliti 8000 eura mjesečne plaće.

Ne znam hoće li među njima svoje mjesto izboriti Ingrid Antičević-Marinović. Možda će se umjesto nje naći neki koji bolje govore engleski, ali koji će se jednako sramiti i svoga jezika i svoje zemlje, o čijim interesima neće smjeti ni zucnuti ni pomisliti. Ulazak u EU tako je na dohvat ruke, njime će biti prekriveni svi naši problemi i sve naše slabosti, samo što ćemo tamo ući upokojeni, uniženi i unakaženi, a krivci se ionako lako nađu u onim bivšima i prošlima.

josip jović

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 3FirstPrevious[1]23Last