Novosti Hrvatska

suprotiva

Josip Jović: Politička giljotina Olivera Frljića

suprotiva

Politički diskurs što ga je Oliver Frljić, Travničanin, bivši student teologije, provokativan redatelj i glavni kandidat za šefa Drame HNK u Zagrebu, izložio u nekoliko svojih intervjua, a najpregnantnije u prošlonedjeljnoj TV emisiji “Nedjeljom u 2”, mnoge je gledatelje jednostavno sablaznio.

No, to njegovo prijateljsko ćaskanje s Aleksandrom Stankovićem ne treba gledati samo kao mišljenje i osjećanje jednog čovjeka, možda opterećenog različitim traumama kroz koje je prošao u svojem relativno mladom životu, nego i kao određeni politički (kroatofobični) klišej tumačenja stanja u društvu i osobito novije hrvatske i balkanske povijesti. U najvećoj mjeri taj diskurs spada u tip političke propagande za koju su karakteristični jednostranost, tendencioznost, silovanje stvarnosti, odsutnost argumenata, ostajanje na pukim tezama, generalizacija i otvorena mržnja.

U posljednje je vrijeme Frljić na sebe skrenuo pozornost protestnim odustajanjem od suradnje s Kazalištem Gavela i režiranja predstave o tragediji obitelji Zec zbog uklanjanja plakata s lezbijskim prikazom Gospe, koji je uvrijedio katoličke i muslimanske vjernike. Frljić se predstavlja kao žestok protivnik klerikalizma, nacionalizma, ksenofobije i homofobije, koje vidi svukud oko sebe. Čudi se vjernicima što šalju djecu u Crkvu kad su tamo sve sami pedofili. Domovina mu ne znači ništa, on ima samo svoju “duhovnu domovinu”. Iako ne zna je li Hrvatska mogla devedesetih postupiti drugačije, on je siguran kako su se “obje strane” namjerno opredijelile za rat, osim kojega ništa nije dolazilo u obzir.

Školske obilaske Vukovara smatra indoktrinacijom. Bosna je velika hrvatska mrlja. Zanimaju ga žrtve rata, ali vrlo pomno izabrane. Tu su obitelj Zec, Lora, Jasenovac, ali su Vukovar, Škabrnja, Bleiburg ili Ervenik, gdje je ustrijeljeno dvoje djece u naručju majke, a takvih je primjera bilo bezbroj, izvan kruga njegova interesa. Oslobađanje generala u Haagu neće ga razuvjeriti kako je Domovinski rat bio zločinački pothvat. Frljić, dakle, javno i bezobzirno optužuje narod, Crkvu i sredinu u kojoj živi i, na neki način, poput inscenacije kazališne predstave “Dantonova smrt” u Dubrovniku, na kojoj je gledatelje posjeo pod “giljotinu”, svima nama kao da stavlja tu spravu za ubijanje oko vrata.

Moguće je i realno da postoje ljudi koji su skloni izvrtati povijesne činjenice, koji su zarobljeni obmanama ili svjesno lažu, koji preziru i sustavno optužuju domovinu, ali nije baš normalno da takav sklop političkih stavova bude glavna preporuka za društvenu promociju, i to u glavnoj nacionalnoj kazališnoj kući. On, naime, za mjesto šefa Drame HNK teško da ima ikakvih estetskih preferencija osim jake ambicije, pa će tako pokušati diskvalificirati još aktualnu intendanticu Anu Lederer kazavši kako je došla na to mjesto po političkoj protekciji. On bi, naravno, došao bez politike.

Kao redatelj predstavio se kazališnoj publici kao tipičan primjer nadomještanja nedostatka talenta jeftinim senzacijama. On ne bi u HNK-u neke “lektirne naslove”, on ne bi ni Krležu ni Shakespearea, on ne bi kazalište riječi i misli, nego neko svoje eksperimentalno, iživljavajuće pozorište krikova, gesti i grimasa. Je li moguće da će na mjesto koje je nekad pokrivao Ranko Marinković sada doći Oliver Frljić?! A eto, sve su prilike da će se baš to dogoditi.

Kao svoga kandidata Frljića je već nominirao Velimir Visković, budući intendant, koji za njega drži kako bi “inovativnošću i provokativnošću mogao pokrenuti uspavanu energiju ansambla”. Viskovića, unatoč stavovima Kazališnog vijeća, glumaca i zaposlenika HNK, na čelo te vodeće kazališne kuće gura ministrica kulture Andrea Zlatar-Violić, koja, gdje god može, po raznim kulturnim ustanovama po strogo ideološkom ili prijateljskom ključu razmješta svoje kadrove i po istom ključu, izgleda, dijeli novac kazalištima i drugim kulturnim institucijama. Kako nije mogla nametnuti svoju volju, jer su se za izbor morali pitati i Kazališno vijeće i zagrebački gradonačelnik, ministrica je pripremila novi zakon o kazalištima, koji joj omogućuje da praktički sama postavi intendanta.

Promjene zakona radi jednoga čovjeka izgleda da su nova specifičnost hrvatske demokratske i proeuropske stvarnosti. U kampanju za izbor Viskovića, koji je jednom izjavio kako je Anja Šovagović napisala dobru knjigu iako je desničarka, a drugi je put zadarsku profesoricu nazvao fašistkinjom, uključila se cijela tzv. lijeva intelektualna elita. Tako je polovinom prošle godine objavljen jedan besprizoran prilog sastavljen od sve samih panegirika na račun ovog književnog teoretičara i čovjeka nikakva kazališnog iskustva, pri čemu se nije dalo naslutiti neko, nedajbože, drugačije mišljenje.

Pa smo tako mogli pročitati kako se radi o “krležijanskom intelektualcu praktičnog uma” (Nikica Petković), koji “ima izuzetan javni ugled u kulturi i izuzetne organizacijske sposobnosti” (Zoran Ferić), koji će “iskoristiti mogućnosti europskih fondova za kulturu” i koji je “iznimno pošten” (Nenad Popović), koji širi tjesnace intelektualne slobode (Mani Gotovac). Ovakav ideološki marš kroz institucije odavno nije viđen na ovim prostorima.

josip jović


Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 4FirstPrevious[1]234Last