Novosti Hrvatska

Suprotiva

Josip Jović: Lako predvidljiv scenarij kaosa

Suprotiva

Foto: Vlado KOS / CROPIX

Ni dvadesetak tisuća prosvjednika nije pokolebalo Vladu u namjeri da primijeni Zakon o nacionalnim manjinama, koji govori o upotrebi jezika i pisma manjina, te naloži postavljanje ćiriličnih natpisa u Vukovaru.

Ministar Arsen Bauk bio je u tom smislu jasan i odrešit. Gradsko vijeće je oko ovog vrućeg krumpira podijeljeno i manje odlučno.

Europska unija se ne bi, kao, štela mešat, ali ipak nije odoljela. Zabilježili smo tri izjave: delegacije EU-a u Zagrebu, Libora Roučeka, izvjestitelja Europskog parlamenta za Hrvatsku, te Petera Stanoa, portparola Štefana Fulea, povjerenika za proširenje.

Oni otprilike, kao i naše vlasti, vele: zakoni se moraju poštovati, pravna država mora funkcionirati, prava se moraju promovirati, valja zaboraviti prošlost, okrenuti se budućnosti i njegovati duh tolerancije.

Ćirilica kao simbol

Sve to tako lijepo izgleda izdaleka, ali stvarnost je malo drukčija. Čak i gospoda iz Bruxellesa priznaju kako su prava nacionalnih manjina u nas uređena na rijetko dobar način i kako smo na tom planu položili kvalifikcije za ulazak u europsko društvo.

U praksi čak svi zakoni odlično funkcioniraju i dosljedno se primjenjuju. Ni jedna nacionalna manjina, ni Talijani ni Česi ni Mađari ni Bošnjaci, ne žale se, niti ima razloga za to. Niti oni koga izazivaju, niti komu smetaju, lojalni su i ravnopravni građani ove zemlje.

U odnosu na Srbe u Hrvatskoj država pokazuje iznimnu benevolentnost, iako etnotrgovcu Miloradu Pupovcu nikada nije dosta. Obnovljene su kuće, dodjeljuju se stanovi i onima koji nisu bili vlasnici, daju se mirovine čak i sudionicima oružane pobune, kojima je odavno oprošteno, djeca srpske nacionalnosti po vlastitom izboru pohađaju odvojene razrede i pošteđena su učenja o nedavnoj prošlosti koja bi ih mogla iritirati, pripadnici srpske manjine imaju dvostruko pravo glasa i zagarantirana mjesta u Saboru, na izbore dolaze i oni koji imaju prebivalište u Srbiji, učinjeno je zaista puno na povratku izbjeglica, Srbi su iznadprosječno prisutni u državnim službama, javnim ustanovama i medijima, država mazohistički plaća jedan list koji se svako malo obrušava na njezina tijela i specijalno na Domovinski rat, ozakonjeno je osnivanje Vijeća srpskih općina kao jezgra kulturne, a možda i političke autonomije, politički prvaci smjerno za blagdane obilaze pravoslavne crkve s „vaistinu se rodi“ na usnama, na nacionalnim televizijama gledamo nepodnošljvu količinu bezvrijednih partizanskih i srbijanskih filmova i serija, u svim mjestima gdje Srbi imaju trećinski udio u stanovništvu primijenjene su odredbe o dvojezičnim natpisima. I nigdje nema problema, osim, dakako, u Vukovaru.

No, nije problem u pismu. Ćirilica, nastala iz glagoljice, dio je i hrvatske kulturne baštine.

Njome piše i jedan veliki slavenski narod, pa ni Hrvatima nije zgorega poznavati je. Ali, nažalost, ona je u novije vrijeme, specijalno u Vukvaru, postala simbolom agresije, osvajanja i groznih zločina.

I “Marš na Drinu” bila bi samo pjesma kad ne bi podsjećala na juriše na druge narode i na zločine, i kukasti križ ili petokraka bili bi samo znaci kad se uz njih ne bi vezali nacizam, odnosno komunizam. Prošlost nije tako lako zaboraviti. Nije se moguće prebaciti u budućnost pritiskom tipke na daljinskom upravljaču kao što se biraju TV kanali, nije lako zaboraviti srušenu kuću i crkvu, ubijene roditelje, silovane sestre i majke...

Još uvijek se traga za nestalima, još uvijek oteto kulturno blago nije vraćeno, još se nitko iskreno nije ispričao, još uvijek se nasilnici slobodno šeću ulicama, poneki čak i u policijskoj uniformi, još uvijek će predsjednik Srbije reći kako je Vukovar srpski grad s Pupovčevim ispravkom „i srpski“, još uvijek mnogi Srbi u Hrvatskoj teško prihvaćaju Hrvatsku kao svoju domovinu.

Sindrom dželata

Ako se mora njegovati tolerancija, nužno je onda i uvažavanje masovnih rana i frustracija, koje su same po sebi politička činjenica, nezavisno od prava, logike i argumenata općeg tipa.

Svakako, nije prihvatljiv ni dio retorike Tomislava Josića, predsjednika Stožera za obranu Vukovara, kad kaže da mu je žao što u Vukovaru nije bilo Oluje, ili da se ovdje 1991. vodio rat protiv ćirilice. Neprihvatljivo je to, a i netočno.

Moguća je, kao što neki predlažu, odgoda primjene Zakona za nekih desetak godina, a moguća je i njegova promjena. Puno puta smo vidjeli kako koalicijska vlast lako i preko noći mijenja zakone koji joj ne pašu.

Ta, promijenila je zakon o televiziji, a u proceduri je i onaj o kazalištima, samo zato da bi imenovala svoja dva čovjeka na čelna mjesta HRT-a i HNK-a. No najjednostavnije bi bilo, cijeneći sve ono što Hrvatska čini za Srbe u Hrvatskoj, da barem privremeno Srbi u Vukovaru odustanu od svojeg formalnog prava umjesto što tjeraju mak na konac.

Nažalost, Vlada će, unatoč svemu, inzistirati na tome da se u Vukovaru postave ćirilični natpisi, Hrvati će ih skidati, Srbi prosvjedovati, policija intervenirati, a branitelji neće gledati skrštenih ruku. Komu to treba?

No apelirati, upozoravati hrvatsku vlast, kako aktualnu tako i prošlu, na bilo što, bilo da se radi o brodogradnji, porezima, spolnom odgoju, manjinama, politici prema susjedima, privatizaciji javnih dobara ili poljoprivrednom zemljištu, uzaludan je posao.

Ona tjera po svome zloupotrebljavajući povjerenje birača, ne osvrćući se na mišljenje javnosti, struke i znanosti. Jer, ona ispunjava zadatke, provodi direktive. Suci presuđuju, dželat izvršava, on nema milosti ni pameti. On samo spusti giljotinu i gotovo.

JOSIP JOVIĆ

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 10FirstPrevious[1]2345678910Last