Ante Tomić: Što je Rojs bez barem dvi-tri penzijice

S Ljubom Ćesićem zvanim Rojs uvijek je nekakva šega. Ne poznajem gospodina i ne bih ga, hvala lijepo, želio upoznati, ali na novinskim fotografijama i na televiziji se i on i svi oko njega uvijek smiju kao napušeni. To je živi upiš. Svima pođu suze na oči i bale na nos kad Rojs štogod prostodušno, budalasto izvali. Okupljeni vrište i padaju sa stolica od veselja, a ako je koji netom operiran, popucaju mu šavovi.

“Nemoj, Ljubo, više, molim te”, preklinje on tankim glasićem, dlanovima pridržavajući crijeva i jedva se obuzdavajući da ponovno ne prasne, a Rojs samo namiguje sitnim okicama što su mu se od smijanja još više utisnule u široko, mesnato lice.

Ugodno i zdravo je tako se smijati. Smijeh je ljekovit. Smijeh, kažu, produžava život, a Ljubo Ćesić Rojs ima vrl...