Novosti Hrvatska

Suprotiva

Josip Jović: U Zagrebu kauboj, u Berlinu tužibaba

 Suprotiva

Početak jesenskog zasjedanja Sabora otvoren Aktualnim satom na kojemu zastupnici postavljaju razna pitanja Vladi, oporba da je provocira, a vladajući da joj serviraju centaršuteve na koje ministri zabijaju golove, bio je pomalo dramski uzbudljiv.

Zoran Milanović je impresionirao mnoge medijske promatrače, koji su s oduševljenjem ispratili njegov nastup. Tako smo imali priliku pročitati i jedan zaista nesvakidašnji nazovikomentar, u kojemu se, između ostalog, trijumfalistički ističe kako je Milanović pregazio opoziciju, kako je ovaj, još u studentskim danima potvrđeni, retoričar bio apsolutna zvijezda, kako se pokazao kao žestoki i sjajno pripremljeni fajter koji se tuče na pošten i rijetko viđen način, kako je bio kompetentan i nadmoćan s istinom kao vrhovnim kriterijem, artikuliran i argumentiran, netrpeljiv prema glupostima, ciničan prema bljezgarijama i neznalicama.

U zaključku, bila je to utakmica u kojoj je premijer naprosto briljirao. Takvim rječnikom do sada su se opisivali samo veliki nogometaši, na primjer Pele ili Messi, ali nikada jedan političar, čak ni Josip Broz. Oni koje je uvrijedio ionako nisu vrijedni pažnje. Od ovakve salve ekstatičnih i udvaračkih komplimenata mora biti neugodno i samom Milanoviću, da ne govorimo o njegovoj ambicioznoj supruzi, budući da je, naime, riječ o autorici, a ne o autoru navedenoga teksta.

Oni koji su manje zaljubljeni u Zorana Milanovića ili su posve ravnodušni spram njega, ili mu pak nisu uopće skloni, ponijeli su nakon tog saborskog prijepodnevna sasvim drugi dojam. Što zbog osjećaja moći, što zbog prikrivanja nesigurnosti, Milanović je, izabravši napad kao najbolju obranu, demonstrirao nezrelost, aroganciju, svadljivost, srditost, umišljenost, nadmenost, podcjenjivanje i vrijeđanje sugovornika, u čemu je zacijelo bilo i elemenata famoznog govora mržnja, bez elementarne pristojnosti i taktičnosti, kao da mu pokojni Ivica Račan nije uzor, čime je nadmašio čak i Ivu Sanadera.

Tako će na jednog akademika, poput lošeg učitelja u odnosu na malo dijete, navaliti da neka se sabere. Zastupnike jedne regije nazvat će polusvijetom, svima koji se s njim nisu slagali uzvraćao je više puta kako ništa ne razumiju, povratniku iz iseljeništva koji je dugo živio vani, a time i cijelom iseljeništvu, odbrusio je da ne razumije i ne volu Hrvatsku, i još kako se ništa dobro, ništa ljudsko iz njega ne možeš izvući! Nastojeći štreberski pokazati svoju visoku učenost, pitao je svoje protivnike znaju li oni što znači galimatijas ili poetika apsurda. Onda je aludirao na nisku inteligenciju i obrazovanost jedne zastupnice. I kad nije govorio, zajedno sa svojim prvim potpredsjednikom smijuljio se na postavljena potanja i komentare zastupnika.

Općenito je djelovao poput kauboja s rukama spuštenim do kukova na kojima vise revolveri, spremnog svakog časa potegnuti. A da je kojim slučajem zapucao na mrske hadezeovce, komplimenti bi bili još jači, još snažniji. I nije uopće Milanović djelovao upućeno, kompetentno i pripremljeno. Naprotiv, trošio je svoje vrijeme za odgovore u općenitostima, okolišanjima, izbjegavanjem konkretnih odgovora i silnim digresijama. Zaobišao je, na primjer, pitanje o svojoj izjavi na skupu europskih socijaldemokrata kako su autonomije u Jugoslaviji dovele do rata i raspada, upozoravajući na taj način EU da bi se i njoj to moglo dogoditi ne bude li više centralizirana. I još se požalio kako mu nitko ne postavlja prava, gospodarska pitanja.

Teme su se svele na granicu s BiH i na formiranje statističkih regija. Sigurni smo kako javnost zanima čitav niz drugih, jednako važnih i intrigantnih pitanja poput stavljanja na bubanj Croatia osiguranje, HPB i autocesta i niza drugih, kojih se, izgleda, oporba nije sjetila, ili ih ne smije postaviti ili ih možda nema tko postaviti, ili se ovdje slaže s Vladinom politikom. Još se nisu stišale rasprave o saborskim polemikama i još nije zaboravljena izjava o “slučajnoj državi”, a evo ti našega premijera u Berlinu, odakle su njegove izjave zazvučale gorko, izazivajući nevjericu.

Na predavanju u Zakladi “Fridrich Ebert”, na nemalo čuđenje prisutnih, ustvrdio je, a prema vlastitom priznanju isto je kazao i kancelarki Angeli Merkel, kako je hrvatska nacija “nevjerojatan paradoks” s razlikama i suprotnostima kakve nema ni jedna druga zemlja u Europu i još je dometnuo kako je plaćanje poreza u Hrvatskoj stvar “slobodne forme”. Ovim svojim otkačenom nastupom Milanović je trostruko pogriješio. Prvo, po svojim socijalnim, kulturnim i političkim razlikama Hrvatska uopće nije ništa posebno u Europi.

Drugo, takve ocjene ne iznosi jedan državnik u stranoj državi, pogotovo ono o porezima i pogotovo u trenutku kad Njemačka odgađa ratifikaciju ugovora o pristupanju EU-u. I treće, ako postoje velike političke razlike na matrici iz Drugog svjetskog rata i ako je na njih Milanović mislio, a koje su druge nacije prevladale, onda bi morao znati da je za njih najviše odgovoran politički vrh, pa i on osobno. Milanović je očito samo još jedan Mickey Mouse hrvatske politike, još jedan iz plejade malih hrvatskih političara koji o svojoj zemlji govore što ružnije da bi sami ispali što ljepšima i važnijima.

JOSIP JOVIĆ





Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 5FirstPrevious[1]2345Last