Novosti Hrvatska

suprotiva

Josip Jović: Populisti, šovinisti, mutilovci...

 suprotiva

Predsjednik Vlade Zoran Milanović naglo je iz defenzive i šutnje krenuo u bučne napade, djelujući poput boksača amatera koji je dobio po nosu pa onda, razbješnjen, nepromišljeno srlja i nekontrolirano se razmahuje udarcima, ostavljajući gard potpuno otvorenim. Poput svog prvog potPredsjednika Radimira Čačića, koji će bez vrzmanja svakoga tko mu postavi neugodno pitanje odmah proglasiti kretenom, tako i Milanović “jednog lokalnog političara”, ne udostojivši se sa svoje visine spomenuti mu ime, optužuje za šovinizam zato što je taj političar njegova ministra Jovanovića, ne bez razloga, usporedio s milicionarom.

Za Hrvatske laburiste koji traže referendum o “monetizaciji” (o, kako zgodan izraz za rasprodaju) autocesta veli kako ovaj odjeljak londonske stranke, kako će ih ironično označiti, lovi u mutnom. Razni kritičari ekonomske politike jeftini su populisti. Premijer Milanović za svoje kritičare kaže kako se u nedostatku suvisle kritike i prijedloga služe niskim udarcima. Moglo bi mu se odgovoriti kako se, međutim, i on u nedostatku suvisle politike služi olakim diskvalifikacijama.

Ni socijaldemokratska ni nacionalna

Možda su, velimo, nervoza i frustracije krivi za ovo novo Milanovićevo lice, a moguće da mu je pozitivna ocjena jedne agencije za ocjenu kreditnog rejtinga zemalja širom svijeta podigla krila. Tragičan nesporazum sadržan je baš u činjenici da ova Vlada nije socijaldemokratska, kako samu sebe definira, jer se rukovodi načelima neoliberalizma, nije ni nacionalna, jer uglavnom, kao i prethodna, vodi politiku pogodovanja stranim političkim i financijskim centrima moći i razlog svoga postojanja ne izvodi iz služenja narodu, nego iz služenja tuđim interesima i ispunjavanja dobivenih naloga izvana. Izraz populizam, koji je negativno konotiran, samo je racionalizacija upravo takve pozicije. Vlada je tako došla u otvoreni sukob s različitim društvenim slojevima i skupinama.

Sindikati i zaposlenici javnih službi otkazuju im poslušnost zbog kresanja plaća, prosvjeduju zaposlenici javnih, pa i privatnih poduzeća koja svakodnevno padaju u stečaj ili se daju raznim mešetarima samo da ih skine s vrata, Crkva i vjernici nezadovoljni su paketom protukršćanskih zakona i novim odgojnim sadržajima u školi, velik dio građana povrijeđen je zaboravom Bleiburga, branitelji su ljuti što se njihova istina o Domovinskom ratu polako izokreće ili stavlja u drugi plan, jug Hrvatske, bez obzira na političke razlike, ujedinjen je u otporu odricanju od dijela državnog teritorija, sve je veća masa nezaposlenih i besperspektivnih mladih ljudi, seljaci bi, što zbog cijena i poticaja, što zbog najavljenog novog zakona o zemljištu, opet s traktorima na Markov trg, poslodavci negoduju zbog sve većih nameta.

I tako unedogled. Poljuljani imidž narodnog premijera Milanović popravlja upornim citiranjem Biblije, a u tu je svrhu angažirao i suprugu koja se, glumeći majku Tereziju, brine o zdravlju nacije. Istina, ni Vladi nije lako. Mora popravljati često nepopravljivu štetu koja je ranije učinjena, mora osigurati kakvo-takvo funkcioniranje države, mora puno toga, a nema se otkuda. Mora se rezati na sve strane i mora se napuniti državna korpa.

No, vodeći su ljudi Vlade na početku mandata samouvjereno izjavljivali kako se neće pozivati na grijehe prethodnika i kako oni nemaju što raditi ako u prvih šest mjeseci ne dođe do preokreta. Preokreta nema, a prošlo je, evo, skoro će i godinica dana, a sve su češća opravdavanja kako ih je Ivo Sanader sa svojom svitom ostavio u nebranom grožđu. Građani bi s druge strane morali vidjeti neku perspektivu, a ona nije na horizontu. Vlast uglavnom ostavlja širok prostor za neku moguću oporbu s drukčijim vizijama, čega također još nema na horizontu.

Ceste i otoci

Ima problema koji se mogu razumjeti i koji se mogu opravdati, ali je, bogme, još više onih koji se ni uz najbolju volju ne daju razumjeti. Jedan je od svježijih primjera davanje u koncesiju autocesta, još jednog nacionalnog bogatstva prvog reda. Kako to da će se stranom koncesionaru isplatiti ono što se nama ne isplati? Već poslovično slušamo kako je država loš gospodar i kako ne umije upravljati poduzećima, i to najčešće slušamo od samih državnika. Taj budući koncesionar trebao bi navodno platiti nekoliko milijardi eura i još računa s dobiti, koja je jedino moguća dizanjem cijena vožnje i otpuštanjem radnika. Još je nerazumljivija namjera Vlade da dva otočića i vrh poluotoka Kleka prepusti susjednoj državi.

Čini se kako na tom više inzistira Hrvatska nego Bosna i Hercegovina, koja još ni ne namjerava provesti postupak ratifikacije. Ekspertiza trojice dubrovačkih stručnjaka, i ne samo njihova, pokazuje kako je ovo područje, koje je za Milanovića samo skupina kamenja, s pripadajućim teritorijalnim morem u jugoslavenskim okvirima pripadalo Hrvatskoj, a te su granice, znamo, određene i kao granice novih neovisnih država. Ako su Tuđman i Izetbegović potpisali jedan ugovor kojim Veliki i Mali školj te vrh poluotoka Kleka imaju pripasti BiH, što se tu više ima raspravljati, Hrvatska ga mora ratificirati, kao da Sabor nema ustavno pravo i obvezu odlučivati o granicama.

Ono što je neosporno predmet dvotrećinskog odlučivanja hoće se pošto poto progurati običnom većinom. Izgubimo li ovaj dio teritorija, slično bi se moglo dogoditi i s Piranskim zaljevom, Šarengradskom adom ili morskim područjem oko Prevlake koje živi pod privremenim, ali, izgleda, zaboravljenim režimom. Ostaju potpuno nepoznati razlozi, osim potrebe da se svidimo Bruxellesu, ovako ustrajnog i usiljenog napora da se urgentno dio zemlje prepusti drugoj državi, nepoznati čak i Predsjedniku Josipoviću, koji je više puta iskazao svoju rezerviranost spram ove čudne namjere. U svemu ovome ne čuje se što misle građani Neuma, koji ne bi imali ništa protiv toga da “školji”, kao i Neum, budu ili ostanu hrvatski.

josip jović

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last