Novosti Hrvatska

suprotiva

Josip Jović: Kako baka Vesna zamišlja EU

 suprotiva

 /Reuters

Velika je svađa izbila oko podjele Hrvatske u dvije statističke regije. Nitko ne želi “bogati Zagreb” u svoje društvo jer se time podiže prosjek razvijenosti, a time i obveza sudjelovanja vlastitim sredstvima u projektima koje sufinanciraju fondovi Europske unije. Kao da se svi jagme oko toga tko će biti siromašniji ne bi li dobili što više novca sa stola bogataša.

Poput “prosjaka i sinova” predstavnici gradova, općina i županija svoje bogatstvo mjere brojem prosjačkih “šćapa” u kući, a jednu prilično originalnu, slikovitu bajku o onome što nas sve čeka ulaskom u europske integracije ispričala je Vesna Pusić, ministrica vanjskih poslova. Već za sedam godina, veli ona, Hrvatskoj će biti na raspolaganju trinaest milijardi eura, što znači kako će blagodati EU-a, za koje je, proizlazi to iz njezinih naglasaka, ona naročito zaslužna, osjetiti i naše bake, odnosno nešto starije gospođe.

One će, naime, dočekati da do svoje kuće dolaze asfaltom, da svoju unuke vode u vrtiće, da imaju vodovode, kanalizaciju i telefone, pa čak i to da se voze preko pelješkoga mosta. Tako, poput malog Ivice i bakica Vesnica zamišlja Europsku uniju i hrvatsko članstvo u njoj. Živeći u nekom svom svijetu ona je jednostavno zaboravila da većina naših baka i djedova sve to već odavno ima, sve osim mosta do Pelješca.

Fondovi i dugovi

O toliko obećavajućim europskim fondovima u nas se govori i razmišlja kao o pukoj milostinji koju će nam dobra Europa nesebično udijeliti, što je naravno u potpunoj suprotnosti s filozofijom života i ekonomije zapadnoga svijeta u kojoj ima svega osim nesebičnosti. Na svaki uloženi euro u Hrvatskoj izvući će se najmanje deset. Računa se da je iz Hrvatske u zadnjih dvadeset godina različitim putovima izvučeno blizu četrdeset milijardi dolara. I kad predstavnik EU-a vrši pritisak na Vladu, zapovjednički pitajući ministre što su napravili da olakšaju strana ulaganja, on prvenstveno misli na preuzimanje još nepreuzetih postojećih poduzeća.

Neka mikrozajednica može biti sretna kad dobije poticaje izvana, i ne zanima je koliko svi ostali to moraju platiti. Za dobivanje kreditnog novca iz EU fondova potrebno je zadovoljiti često nemoguće uvjete, uključujući i vlastiti novac, i proći vrlo komplicirani put. Kad se govori o onome što ćemo dobiti, nikada se ne spominje podatak koliko ćemo morati izravno i bezuvjetno uplaćivati u europski budžet. Tek se nedavno jednom novopečenom ministru omaknulo kako se ta brojka već sljedeće godine penje na 1,5 milijarda eura (četiri pelješka mosta), a toliko novca zacijelo nećemo povući iz Bruxellesa.

Tu, dakako, nisu ukalkulirana sredstva koja ćemo kao članica EU-a morati uplaćivati u nove fondove za pokrivanje dugova. I tu počinje onaj teški dio priče kojoj nitko ne vidi epiloga. Pomoć su dobile Irska, Portugal, Španjolska, Grčka i Cipar, a krug nipošto nije zatvoren. Zemlje EU-a ukupno duguju 2,3 bilijuna eura, a prednjači Italija s dugom od 950 milijardi ili 120 posto BDP-a.

U Španjolskoj je nezaposlenost na razini od 24 posto, u Njemačkoj, najrazvijenijoj zemlju EU-a, 15 posto domaćinstava nema novca za struju. Zapravo, ne pomaže se zemljama, narodima i običnom puku, nego velikim bankama koje iz krize na račun najsiromašnijih slojeva izvlače još veće dobiti. Svijetom inače upravljaju veliki bankovni sustavi i razne agencije, koje igrom slova A i B i oznakama “plus” i “minus” odlučuju o sudbinama država.

Politička kriza

Kriza već odavno nije samo dužnička ili samo gospodarska, već sve više i politička. U Grčkoj i Francuskoj svakodnevni su sukobi domaćeg i doseljenog stanovništva koje se smatra krivcem, na Njemačku se gleda kao na silu koja namjerava stvoriti novi Reich drukčijim sredstvima. Stari Valery Giscard d’ Estaing i Helmut Schmidt konstatiraju “sve manje solidarnosti i alarmantno širenje nacionalizma”. I nitko ne zna kako riješiti problem. Dužnici bi htjeli vlastite dugove pretvoriti u zajedničke, dok bi oni koji najviše daju to eventualno prihvatili ako budu nadzirali nacionalne proračune.

Općenito, Europa živi u sve oštrijoj dvojbi: ili veća centralizacija, što podrazumijeva i ograničavanje demokracije (Mario Monti, talijanski premijer, zauzima se za suspenziju parlamenata u korist samovolje jedne nad-vlade) ili raspad, pa se tako govori ne samo o monetarnoj nego i o fiskalnoj, bankovnoj i političkoj uniji, što većina zemalja koje žele očuvati svoj suverenitet, osobito one koje su tako mučno došle do nacionalne slobode, poput zemalja bivšeg istočnog lagera, ne prihvaćaju. Povijesno iskustvo nam govori kako se dilema centralizam ili razlaz obično završi u korist ovoga drugoga.

Za političko jedinstvo Europe nema povijesnih, kulturoloških ili psiholoških pretpostavki. U Austriji su sve jači glasovi za napuštanje eura, njemački CSU htio bi izbaciti Grčku iz euro-zone. I najvjerojatnije će se europsko zajedništvo vratiti svojim počecima kao jedinstveno tržište i ništa više. Hrvatske mudrace i pjesnike “nespravne za problem” kao da sve ovo što se u Europi događa ne zanima. Oni i dalje živi u perspektivi svijetle europske budućnosti, jer ništa drugo ne znaju, a bojimo se, zapravo, da žive u svijetu samoobmana i da će nas veliki događaji opet naći zatečenima.

Josip jović

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last