Novosti Hrvatska

je li nam bolje?

U 21 godinu samostalnosti prešišali smo 45 milijardi € vanjskog duga - a startali s tri

je li nam bolje?

Današnja Hrvatska, javni i privatni sektor, svijetu duguje 45,7 milijardi eura, a Jugoslavija se raspala s 22 milijarde dolara vanjskog duga koji je kompletan bio državni dug. Utješno je što je inflacija niža, BDP i plaće porasli...

Kad danas, 21 godinu nakon što smo pozdravili bivšu državu i započeli samostalan život, gledamo preko ramena u prošlost, najtužnije je što neke lekcije nismo naučili od Jugoslavije. A mogli smo. Makar što se zaduživanja tiče, premda se činilo da socijalizam koji napuštamo nema nikakve veze s tržišnom ekonomijom koju smo htjeli. Danas se mnogi spominju nekadašnje visoke zaposlenosti, niske stope nezaposlenosti, otvaranja brojnih poduzeća i tvornica, sigurnosti radnih mjesta..., zaboravljajući da su osamdesete godine prošlog stoljeća prošle u znaku i te kako zaguljene dužničke krize.

Zaduživalo se od privredne reforme 1965. da bi sedamdesetih pojačali ritam dizanja kredita po svijetu radi podizanja tvornica pa i onih koje nikad nisu proradile, financiranja manjkova u proračunu i tekuće potrošnje, tako da Jugoslavija već 1983. nije mogla platiti svoje obveze prema inozemstvu. Uslijedila su reprogramiranja, niz stabilizacijskih programa radi izvlačenja iz dužničke krize koja je vjerojatno zabila posljednje čavle u lijes bivše države. Uoči raspada, Jugoslavija je dugovala 22 milijarde dolara. Današnja Hrvatska svijetu duguje 45,7 milijardi eura, no jugoslavenski dug bio je do zadnje pare državni javni dug, jer privatnog sektora nije bilo, a hrvatske milijarde su dugovi svih sektora u zemlji u čemu je državnih oko 15 milijardi eura.

U startu, 1991. godine, Hrvatska je svijetu dugovala znatno manje, no visina duga varira ovisno o izvoru podatka, po jedinima je tada dugovala 2,98 milijardi dolara, a po drugima je 1993. vanjski dug iznosio 2,6 milijardi dolara. Od tada do danas, lijepo smo napredovali, pa sada ponavljamo gorku lekciju koju smo zaboravili: nije pametno zaduživati se preko ušiju osobito radi potrošnje. Od svih tih zaduženja, možemo se radovati recimo autocesti, premda je to skupo veselje s obzirom na cijenu cestarina i gradnje, bojenja tunela...

+1991. BDP 119 milijardi kuna                      -  2012. 341 milijardu kuna
-1991. 4,7 milijuna stanovnika                       -  2012. 4,2 milijuna
-1991. zaposlenih 1,83 milijuna                    -  2012. 1,37 milijuna
+1991. stopa zaposlenosti 13 %                   -  2012. 19,1 posto
+1991. stopa nezasposlenosti 13%             -  2012. 19,1 posto
+1992. 125 dolara prosječna plaća              -  2012. 847 dolara
+1991. 719.900 umirovljenika                        -  2012. 1,2 milijuna
-1991. godišnja stopa inflacije 149 posto    -  2012. 3,9 posto
+1991. 2,9 milijardi dolara vanjskog duga   -  2012. 45,7 milijardi €

Izuzetno uspješni smo bili i u obuzdavanju inflacije koja je 1991. bila 149 posto, da bi stabilizacijskim programom iz 1993. bila zauzdana. Od 1991. do danas, prebrodili smo rat, razaranja, prelazak iz socijalizma u kapitalizam, pretvorbu, privatizaciju koje su neke učinila sirotinjom, a druge bogatašima. U tim tranzicijskim godinama broj zaposlenih je toliko pao da se ni danas nismo vratili na razine iz 1991.

Nedostaje nam oko 460 tisuća zaposlenih kojih je bilo 1,8 milijuna, a broj umirovljenika porastao je za 480 tisuća na 1,2 milijuna. To golemo povećanje danak je pretvorbi u kojoj su brojna radna mjesta nestala, a mirovinski je sustav iskorištavan za kupovanje socijalnog mira. Neki ekonomisti smataju da smo od 1991. potrošili, ponajviše upropastili u glupostima milijarde eura i da smo početkom devedesetih bili u mnogo boljoj ekonomskoj situaciji nego danas jer nismo bili zaduženi i imali smo veliku imovinu. Prisnažit će da nam je ekonomija za za trećinu slabija nego 1990. i da smo uspjeli uništiti polovinu industrijske proizvodnje koja je bila kičma ekonomskog i socijalnog razvoja.

Drugi, poput Velimira Šonje kažu da je pitanje usporedbe startne i današnje pozicije iznimno teško i za elaboraciju bi trebala cijela studija. Šonje kaže da je Hrvatska zapravo znatno napredovala od 1991., osim demografski, što se odražava na sve druge brojke i pokazatelje. Ante Babić misli da je Hrvatska napredovala: - Bio bih sretan da smo nakon 1996. išli u ozbiljan razvoj i da smo napravili puno više, osobito nakon 2004. No, mislim da nam je danas puno bolje i da smo napredovali i da je usporedba 1989. i 2012. bespredmetna. Po nekim pokazateljima nam je mnogo gore, primjerice, onda su bile visoke stope zaposlenosti, a zaboravlja se kako se onda zapošljavalo u državnim firmama i koliko je bilo među tim zaposlenima onih koji nisu radili ništa. I danas je tako u tom sektoru. Ako danas manji broj zaposlenih ostvaruje dvaput ili triput veći BDP to znači da smo povećali efikasnost.

SANJA STAPIĆ

Babić: Svi smo imali iste šlape

- Industrija s udjelom od 40 posto u BDP-u koju smo nekad imali, bila je u klasterima unutar bivše Jugoslavije i vezana za tržište SSSR-a. Svi smo imali iste Borovo cipele, trenerke i šlape, pili smo cedevitu, a danas imamo širok izbor raznih proizvoda i više ne moramo u Trst po traperice, kupujemo ih u Hrvatskoj. Oni proizvodi koji su preživjeli od 1989. danas su sto puta kvalitetniji. Reindustrijalizacija danas ne drži vodu jer recimo, Amerika ima dva posto BDP-a u poljoprivredi, 15 posto u industriji, a sve ostalo su uslužne djelatnosti. Mi danas još uvijek imamo 25 posto udjela industrije u BDP-u što je znatno više od prosjeka EU u koju ulazimo. Danas imamo potpuno restrukturiranu industriju osim one koja je još vezana uz državnu pomoć - kaže makroekonomist Ante Babić.


Najgore krajem 90. i 91.

U prvom desetljeću samostalnosti nezaposlenost se povećala za 191.579 osoba ili 119 posto. Najgore je bilo potkraj 1990. i tijekom 1991. kada su stope rasta registrirane nezaposlenosti skakale i preko pedeset posto zbog velikog priljeva radnika iz likvidiranih poduzeća i poduzeća u stečajevima.



Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 4FirstPrevious[1]234Last