Novosti Hrvatska

Zašto su mladi skeptičniji prema EU-u

 

Scenarij i režiju potpisuje Paul Vandoren, izaslanik Europske unije u Hrvatskoj, a u naslovnim ulogama s mnoštvom repriza nastupaju poznata domaća glumačka imena: Ivo Josipović, Zoran Milanović, Vesna Pusić, Radimir Čačić i Neven Mimica.

Zapravo, strogo uzevši, i nije riječ o glumi, nego o recitacijama ili o spikerskom čitanju reklamnih poruka. Naša vodeća politička garnitura doima se kao agentura multinacionalnih kompanija, podsjećajući na mlade djevojke u bijelim mantilima što reklamiraju epimen-kapsule, nudeći nesretnim konzumentima čak 72 sata potencije.

Referendum za ulazak u EU već je za sedam dana, kampanju treba maksimalno ubrzati, iskoristiti autoritet i pobjednički zanos nove političke elite, zavesti žene i muškarce prije negoli shvate što se događa. Informiranje javnosti ili, nedajbože, javna rasprava posve su isključeni, ostala je čista propaganda, ogledni primjerci medijske manipulacije, sjajan materijal, recimo, za Noama Avrama Chomskog, kojega drže vodećim svjetskim lingvistom i komunikologom.

Umjesto jasnih informacija koje su tiču obveza državnog proračuna, pozicije države i pojedinih kategorija stanovništva, cijena i poreza, načina funkcioniranja europskih institucija, demografskih projekcija nacije itd., do ušiju i očiju televizijskih gledatelja dopire samo mješavina obećanja za malu djecu (čeka nas mir, red, stabilnost i blagostanje), zastrašivanja (ako ne uđemo, bit ćemo izolirani), mitologije (oduvijek smo dijelom Zapada), zamjene teza (ako ne EU, onda Balkan) i fatalizma (nema alternative).

Četiri izvora

Većina stanovništva ove zemlje nekako je zbunjena i vjerojatno će pokleknuti pred sugestijama po onoj: ah, što se može kad nam je već suđeno ne biti svoj na svome.

Ili, gore ne može biti od ovoga što sada imamo. Netko će poći na biralište s naivnom nadom kako ćemo odmah početi živjeti kao u Nijemci ili Austrijanci, i ne znajući kako oni doista živi. No, najsnažniji zagovor ulaska u Europsku uniju dolazi iz četiriju izvora.

Prvi je, naravno, već istaknuta politička struktura, kojoj treba dodati i diplomate, razne političke analitičare i institute, neke nevladine udruge itd., kojima je to posao i koji razmišljaju logikom ne interesa naroda, nego logikom vlastite karijere i novca.

Vladimir Drobnjak, glavni pregovarač u naše ime, u jednoj će TV emisiji kao najjači argument istaknuti činjenicu kako ćemo (valjda on) sjediti za zajedničkim stolom s vodećim europskim političarima i susretati ih na hodnicima veličanstvenih bruxelleskih palača, a i naša će se djeca (valjda njegova) moći školovati u Parizu i Londonu.

Bajka o EU-u dobro dođe i kao zamjena za nesposobnost rješavanja problema. Uvozni trgovački lobi ima također sasvim jasan racionalni interes za brisanje granica i nesmetanu trgovinu.
Dva se preostala izvora odnose na nešto šire stanje, uvjetno rečeno, duha nacije.

To je onaj filistarski duh snobizma kojemu je svako strano skijalište bolje od Sljemena, Bjelolasice ili Kupresa, kojemu je svaka strana marka bolja do domaće, kojemu su ljepša strana imena djece (i firmi) od tradicionalnih narodnih, koji brzo usvaja i pogrešno primjenjuje svaku stranu riječ koju čuje.
Iz ove perspektive ulazak u EU doživljava se kao vlastita kulturna promocija.

Nimalo slučajno, eurofanatizam je puno prisutniji u većim našim gradovima, naročito u onom najvećem, koji su navikli živjeti kao europske provincije i čiji se žitelji ponašaju kao, po Krleži, bečki konjušari, ili, po Matošu, štreberi.
Svakako, svoju ulogu ima i specifičan odnos, što povijesno naslijeđen, što potenciran ružnim stvarima koje nam se događaju, dijela hrvatskih građana prema vlastitoj državi, koji se kreće od nepovjerenja ili izigranog povjerenja do otvorenog neprijateljstva i negacije.

Razbijanje stereotipa

Prema gotovo svim anketama, euroskepticizam u većoj mjeri pokazuju mladi ljudi nego stariji, što razbija zbog propagandnih razloga stvoren stereotip kako su protiv ulaska u EU oni zaostaliji, manje obrazovani, ksenofobični, neupućeni i sl.

Deutsche Welle donosi kratke razgovore s jedanaestero Splićana, od kojih je petero izričito protiv ulaska Hrvatske u EU, i to troje studenata, jedan mladi glazbenik i isto tako mladi projektni menadžer.
U radijskoj anketi među stanarima Studentskog doma u Splitu opet je uvjerljiva većina protiv.

Očito, mladež se ne da tako lako zavesti zanosnim obećanjima o jeftinijem surfanju i mobitelskim razgovorima, ili o mogućnostima školovanja na europskim sveučilištima za pišljivih deset do dvadeset tisuća eura godišnje, niti pak otvaranjem šansi za zapošljavanje u inozemstvu, kao da nam je gastarbajterstvo do sada bilo nepoznat fenomen.

U Španjolskoj, nota bene, članici EU-a, gotovo je polovina mlađih od 30 godina bez posla, a portugalski premijer Pedro Passos Coelho mladim nezaposlenim Portugalcima poručuje neka idu u Brazil i Angolu jer se i tamo govori portugalski.

Čak je 120.000 mladih Portugalaca prošle godine napustilo svoju domovinu.
 Naša mladost ne želi takvu perspektivu (uostalom, Hrvatska i nema bivših kolonija), ona je otvorena prema svijetu, ali s više ponosa, samopoštovanja, samopouzdanja, pa i domoljublja od često frustriranih pripadnika starije generacije.                      

 

 

josip jović
foto: Boris Kovačev / Cropix
Naslovnica Hrvatska
Page 3 of 6First12[3]456Last