Novosti Hrvatska

Don Antony Sumich: Oltar nije stol za banket, nego svetinja

U misi koja  se služi na latinskom prema starom obredu vladaju tišina, molitva i dostojanstvo, nema velikih manifestacija, kaže Sumich, koji je Božji poziv osjetio u kasnijim godinama života, nakon što je bio trener hrvatske ragbi-reprezentacije

Laudetur Iesus Christus – pozdravljamo na trgu pred makarskom katedralom svećenika u reverendi s biretom na glavi.

 - In aeternum – spremno odgovara na latinskom don Antony Sumich (46), jedini hrvatski svećenik Bratstva sv. Petra, družbe koja okuplja tristotinjak katoličkih svećenika koji se smatraju tradicionalistima, redovito slaveći misu na latinskom jeziku prema obredniku Tridentskog koncila (zaključen 1563. godine), ili kako se još naziva “ad orientem”, prema Istoku, te održavaju još neke elemente svakodnevne službe iz vremena prije Drugog vatikanskog koncila (zaključen 1965.) kad je Crkva “posadašnjena”.

Don Antony, porijeklom Podgoranin, rođen u Aucklandu na Novom Zelandu, pored pripadnosti Bratstvu, bio je zanimljiv lik i u “prošlom” životu, osobito jer je od 1996. do 2001. godine trenirao hrvatsku ragbi-reprezentaciju!

Nije vas bilo teško prepoznati.

- Po reverendi?

Pa ja i nemam nikakve druge odjeće, sve sam podijelio kad sam zaređen prije tri godine.

Najprije; jesu li svećenici Bratstva konzervativci Katoličke crkve?


- Nismo mi konzervativci, nego katolici! Katolici nisu ni liberali ni konzervativci, nismo lijevi ni desni, plavi ni žuti. Nas zanima što kaže Bog i što kaže Crkva. Mi ne spašavamo Crkvu, ona spašava nas.

Od sportaša do svećenika dug je put?

- Pa kod mene je trajao godinama. Na Novom Zelandu, gdje sam treća generacija doseljenih Hrvata, radio sam kao građevinski inženjer, a do devedesetih godina redovito sam zimi bio učitelj skijanja u Austriji. Devedesetih sam putovao i radio u Sloveniji, Italiji, Francuskoj, Švicarskoj... Potom sam počeo učiti hrvatski jezik i postao trener ragbi reprezentacije Hrvatske.

Došavši tu, shvatio sam da je hrvatsko društvo otvoreno razgovoru o duhovnim stvarima. Ljudi idu na mise, održavaju se procesije i hodočašća, otvoreno svjedoče vjeru. Ako u bilo kojoj zapadnoj zemlji započnete razgovor o vjeri, nastaje muk, apsolutna tišina, to tamo nije poželjno! S vremenom sam počeo razmišljati o duhovnom pozivu, a 2001. godinu sam proveo u svakodnevnoj jednosatnoj molitvi.

Studij u Americi

I onda ste se odlučili za Bratstvo?

- Nisam bio siguran što Bog od mene hoće, ali sam osjećao da sam pozvan. Na Novom Zelandu jednom sam bio na misi koja se služila “ad orientem” prema starom obredu i na latinskom jeziku, bilo je to najjače duhovno iskustvo koje sam ikad osjetio. U Zagrebu sam o tome govorio fra Anthonyju Burnsideu, i on mi je preporučio jedan institut u Firenci, no tamo su mi kazali da sam prestar za svećenika.

Isti čas sam krenuo u Rim, došao do Kongregacije za ustanove posvećenog života i kazao da želim biti svećenik koji će služiti misu na latinskom. Uputili su me na “Fraternitatis Sacerdotalis Sancti Petri”, koji su imali sjemenište i bogosloviju u njemačkom Wigratzbadu. Stigao sam prvim vlakom, tamo bio od 2002. do 2003. godine, a sedmogodišnju formaciju koja uključuje studij teologije i filozofije završio sam u “Lincolnu” u Americi. Inače, četrdeset posto svećenika Bratstva je iz Amerike.

Pa u misije?

- Da, sada sam misionar u Nigeriji, a onda ću u SAD. Ovaj tjedan sam u Makarskoj i svakog dana misim “ad orientem” u katedrali svetoga Marka.
Premda je papa Benedikt preporučio misu po starom obredu, a u Zagrebu je i sam služio na latinskom, u Hrvatskoj su dosta rijetke.

Čini mi se da, osim Zagreba, nigdje još nema takve prakse. Ipak, na naše mise dolazi masa ljudi, crkve su prepune.

Premda ne razumiju niti riječi, što je glavna zamjerka starom obredu?

- Nije točno, latinski je ostao misterijski jezik Katoličke crkve. Moj dida kad je doselio na Novi Zeland nije znao ni riječ engleskog, a kad bi došao u crkvu razumio je “In nomine Patris, et Filii, et Spiritus Sancti...” U živom jeziku mijenjaju se riječi, pokušajte razumjeti hrvatski od prije stotinu godina, a latinski je mrtav jezik i ostaje isti. Uz pomoć prijevoda latinska misa se može pratiti bez problema, a odredbe daju mogućnost da se svetopisamska čitanja i evanđelje čitaju na domaćem jeziku, kao i propovijed.

Svećenik nije okrenut prema vjernicima, pa se stječe dojam da nisu oko zajedničkog stola?

- Oltar i nije stol za banket, nego svetinja. Svećenik nije okrenut vjernicima leđima, nego je u stavu njihova predvodnika pred Bogom. Misa je “akcija” Isusa i njegova Oca, a ne samo dijalog svećenika i vjernika. Misa je Kalvarija kad Isus iznova prinosi žrtvu za nas. U misi “ad orientem” vlada tišina, molitva i dostojanstvo, nema velikih manifestacija, neprilične buke, plesa ili puno stvari koje su se unijele u liturgiju, navodno u “duhu” Drugoga vatikanskog koncila, ali ih se u koncilskim dokumentima nigdje ne spominje.

Versus crucem

Papa je sklon postojanju obiju mogućnosti?

 - Svakako, vidjeli ste na misi na zagrebačkom Hipodromu da je na oltaru pred Papom stajao križ preko kojeg je gledao vjernike, što je jedan od prepoznatljivih znakova latinske mise. To je misa “versus crucem”, a ne “versus populum”. Ona postoji već 1500 godina, služili su je veliki katolički sveci i nikad nije u Crkvi ukinuta.

Je li praktičnije da vjernici sa svećenikom čine krug oko oltara, što je prizor posljednje večere?


- Ne znamo kako je izgledala posljednja večera Isusa i apostola, ali je jasno da slavlje misne žrtve treba biti kristocentrično, a ne antropocentrično. Svećenik kao alter Christus mora biti koncentriran na križ, na žrtvu, misa nije predstava kojoj je oltar pozornica.

 Imaju li svećenici u Bratstvu neke posebne propise?

- Pored latinskog misnog slavlja, molimo brevijar osam puta dnevno, potom krunicu, pola sata čitanja Biblije dnevno, pola sata meditacije, 150 psalama tjedno... Radujem se što krajem tjedna idem u Francusku na hodočašće; pješice ćemo prijeći stotinjak kilometara od Pariza do Chartresa.
damir šarac
snimio ivo ravlić / cropix

Družba Pija X.

Nakon Drugoga vatikanskog koncila dio biskupa i svećenika koji su zastupali tradicionalnu, konzervativnu struju nije se složio s velikim promjenama koje je doživjela katolička liturgija, a najveći zagovornik “starog” bio je francuski nadbiskup Marcel Lefebvre. Osnovao je Družbu Pija X. i okupio desetke nezadovoljnih svećenika, te su nastavili slaviti liturgiju na stari način i držati se strožih pravila u odgoju podmlatka: njihovi sjemeništarci i bogoslovi nisu smjeli ići po diskotekama, izlaziti s curama, nositi “civilnu” odjeću...

Pod automatsku ekskomunikaciju Lefebvre je potpao kad je 1988. godine bez papine dozvole zaredio četiri biskupa. Sveta Stolica radi kompromis, osniva Bratstvo svetog Petra, koje je omogućilo svećenicima da slave liturgiju na stari način, a papa Benedikt XVI. nedavno je odlučio povući ekskomunikaciju s četvorice biskupa, te članovima Družbe Pija X. omogućiti povratak u Crkvu.

Naslovnica Hrvatska