Novosti Hrvatska

Dobroslav Paraga dobio spor protiv Slobodne Dalmacije

U ime Republike Hrvatske

PRESUDA

Posl.br.I-Pn 5717/08.

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Goranu Škugor, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Dobroslav Paraga iz Zagreba, Šenoina 13 protiv tuženika Slobodna Dalmacija DD Split, Hrvatske mornarice 4 zastupan po Tomislavu Kos, odvjetniku iz Zagreba radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 15. siječnja 2009. u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika tuženika Irene Bajić, dana 30. siječnja 2009. godine

presudio je:

I Nalaže se tuženiku Slobodna Dalmacija DD Split isplatiti tužitelju Dobroslavu Paraga iz Zagreba iznos od 40.000,00 kn sa zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena tekućom od 30. siječnja 2008. godine pa do isplate, kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 4.477,20 kn, a sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Slobodna Dalmacija DD Split u prvom sljedećem broju svih izdanja dnevnika Slobodna Dalmacija za Republiku Hrvatsku i inozemstvo, kao i elektroničkom izdanju objaviti bez komentara cijelu pravomoćnu prvostupanjsku presudu kojom je tuženik obvezan na naknadu štete.

III Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 70.000,00 kn i pripadajućom kamatom, kao neosnovanim.

IV Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 17.138,30 kn u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik izdavač dnevnog lista Slobodna Dalmacija u kojem je dana 02. lipnja 1993. pod naslovom “Pokapanje Hrvatske” objavljen članak u kojem se tvrdi da je tužitelj u Americi uspio reći “Sve o Hrvatskoj, sve što se uopće može loše smisliti”, da tužitelj “Od samog početka igra veoma aktivnu ulogu rušenja hrvatske vlasti i države” i da je “U Splitu pozivao svoje dobrovoljce na Banske dvore, i da je “organizirao HOS kako bi u hrvatskoj vojsci stvorio podjelu koja bi prije ili poslije morala završiti unutarnjim sukobom”.

Tužitelj navodi da su navedenim člankom iznesene neistinite tvrdnje kojima se vrijeđa njegovo dostojanstvo i čast, pa stoga od tuženika potražuje naknadu štete koju u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu (list 157 spisa) specificira iznosom od 110.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate i uz naknadu troška, uz obvezu tuženika na objavu pravomoćne presude bez komentara u prvom sljedećem broju Slobodne Dalmacije za Republiku Hrvatsku i inozemstvo, kao i elektroničkom izdanju.

Tuženik se u odgovoru na tužbu prije svega poziva na odredbu Zakona o javnom priopćavanju koji je na snagu stupio nakon podnošenja tužbe prema kojem se navedeni zakon primjenjuje na parnice koje su u tijeku, odnosno u kojima do dana stupanja na snagu zakona nije donesena pravomoćna presuda, pa smatra da se u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti odredba čl. 26. Zakona o javnom priopćavanju kojim je određen rok za podnošenje tužbe od 6 mjeseci od dana objave informacije kojom je šteta prouzročena, pa stoga predlaže odbaciti tužbu.

U nastavku postupka tuženik dopunjuje odgovor na tužbu smatrajući da predmetnim informacijama iz spornog članka nije povrijeđen ugled, čast i dostojanstvo tužitelja, pa stoga nema osnove za dosuđenje naknade. Tuženik se također poziva na odredbu čl. 23. st. 1.t.3. i 6. Zakona o javnom priopćavanju kao razloga za oslobođenje od odgovornosti. Tuženik se ujedno poziva i na pravomoćno okončan postupak pred ovim sudom pod br. Pn-5495/95. te smatra da se radi o tužbi za istu štetu.

U toku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u članak Pokapanje Hrvatske (list 3 spisa), članke objavljene u Slobodnoj Dalmaciji od 27.07.1992. i 3.5.1992., dokumentaciju tužitelja predanu uz podnesak od 02. studenog 2006. (list 44-62 spisa), iskaz tužitelja, iskaz svjedoka Josipa Jovića, uvid u status Hrvatske stranke prava (list 133-145 spisa), dopis Slobodne Dalmacije (list 149 spisa), uvid u impresum (list 154 spisa) te u ovosudni spis Pn-5495/95.

Nakon ovako provedenog dokaznog postupka sud je djelomično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

Prigovore tuženika da bi tužbu u ovoj pravnoj stvari valjalo odbaciti kao nedopuštenu temeljem čl. 26. Zakona o javnom priopćavanju, a obzirom na prijelazne i završne odredbe čl. 47. Zakona o javnom priopćavanju, ovaj sud u cijelosti drži neosnovanima, s obzirom da je odredba čl. 26. Zakona o javnom priopćavanju procesno pravne prirode i kao takva je izuzeta iz primjene u smislu odredbe čl. 47. Zakona o javnom priopćavanju na koje se poziva tuženik.

Uvidom u sporni članak utvrđeno je da isti sadrži navode koje tužitelj citira u tužbi te se isključivo bavi boravkom tužitelja u Americi te političkim radom i djelovanjem tužitelja.

Tužitelj u svom iskazu navodi da je u svibnju 1993. godine bio u Americi po pozivu Kongresa, Odbora za nacionalnu sigurnost i Odbora za oružane snage i to u svojstvu saborskog zastupnika i potpredsjednika Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih i etičkih manjina. Navodi da je radio na afirmaciji Republike Hrvatske te osporava činjenicu da bi na bilo koji način govorio o Hrvatskoj u negativnom kontekstu. O stanju ljudskih prava u Republici Hrvatskoj odgovarao je sukladno svojim saznanjima koja je u tom trenutku imao te je izvijestio američke dužnosnike da je kršenja ljudskih prava bilo i to u rasponu od najmanjih pa do onih koji bi se mogli okarakterizirati ratnim zločinom.

To što je iznosio nije bilo nepoznato niti svjetskoj niti hrvatskoj javnosti. Kao posljedica njegovog sastanka proizašlo je pismo koje su kongresnici uputili hrvatskoj vladi i američkom predsjedniku, a koje se odnosilo na stanje ljudskih prava u Hrvatskoj te je namjera bila usmjeriti pomoć Hrvatskoj oko ljudskih prava. Za to pismo navodi da je bio povod da Josip Jović napiše članak u Slobodnoj Dalmaciji, jer je sadržaj tog pisma bio objavljen u hrvatskim novinama.

Osporava navode autora članka da bi bilo što loše iznosio o Republici Hrvatskoj, a ono što je bilo izneseno o lošem stanju ljudskih prava bilo je istinito. Osporava da bi organizirao HOS kako bi u hrvatskoj vojsci stvorio podjelu jer je isti osnovan 1991. godine kada još nije ni postojala hrvatska vojska, a kasnije su te postrojbe integrirane u hrvatsku vojsku. Posljedice objave članka opisuje izuzetno velikima te su ljudi članak shvatili kao poziv na linč, dobivao je prijetnje koje su bile upućene njemu da će biti ubijen, kao da će biti kidnapirana i ubijena njegova djeca jer je on izdajica Hrvatske.

Navodi da su s tim člankom mahali u Hrvatskom saboru te se osjećao fizički ugroženim te su mu čak neki sugerirali da ode iz Hrvatske bojeći se da će završiti kao Ante Paradžik. Ističe da se radilo o velikoj psihozi i strahu te da ima troje djece koja su u to doba bili stari jednu, četiri i šest godina. Ističe da je od strane potpredsjednika Sabora Vladimira Šeksa u Saboru za njega rečeno da je najveći izdajica hrvatskog naroda i to na sjednici koja je bila prenošena na Hrvatskoj televiziji. Potvrđuje da je i u drugim novinama bilo reakcija na to pismo.

Ocjenjujući na temelju provedenih dokaza da li postoji odgovornost nakladnika za štetu tužitelja, odnosno da li je takva šteta tužitelju uopće nastala, a temeljem odredbe čl. 22.t.4. Zakona o javnom priopćavanju, ovaj sud smatra da je u konkretnom slučaju ispunjena navedena zakonska pretpostavka za naknadu štete.

Iz iskaza tužitelja jasno je vidljivo da potražuje naknadu štete zbog povrede, dostojanstva i časti. Ocjenjujući iskaz tužitelja ovaj sud isti prihvaća kao životno logičan. S obzirom na vrijeme objave spornog članka (1993. godina) i ratne i političke prilike koje su u to vrijeme vladale, kao politička razilaženja između tužitelja i tada vladajuće stranke i čelnika iste, životno je logično da je članak objavljen od strane tuženika s činjeničnim navodima o djelovanju tužitelja pri posjetu Washingtonu izazvao burne reakcije javnosti u Republici Hrvatskoj i osude istupa tužitelja.

Kada se uz to uzmu u obzir i ostale činjenične tvrdnje koje iznosi autor članka o tužitelju kojemu se jasno stavlja na teret da kroz svoj politički rad želi srušiti politički ustroj Republike Hrvatske, više je nego životno logično da je dio javnosti, potaknut između ostalog i navedenim člankom, reagirao na način kako to tužitelj opisuje. Stoga je i životno logično da je tužitelj i pretrpio povredu zaštićenih dobara, kako to navodi u svom iskazu.

Stoga ovaj sud smatra da s obzirom na prirodu objavljenih informacija i težinu izrečenog sasvim sigurno navedeni članak stavlja trajni pečat uz osobu tužitelja kao osoba koja želi “pokopati Hrvatsku”, odnosno osobu koja ruši ustavno pravne temelje Republike Hrvatske. Stoga jakost i trajanje bolova, prema mišljenju ovoga suda, opravdavaju dosuđenje naknade nematerijalne štete, a u skladu s odredbama čl. 22. Zakona o javnom priopćavanju i čl. 200. Zakona o obveznim odnosima.

Ocjenjujući zakonske razloge na koje se tuženik poziva kao razlog oslobođenja od odgovornosti za naknadu štete (čl. 23. st. 1.t.3. i 6. Zakona o javnom priopćavanju) sud smatra da su isti razlozi u cijelosti zakonski neosnovani.
Kao dokaze u prilog svojih tvrdnji o neosnovanosti zahtjeva tužitelja, tuženik se pozvao na pravomoćno presuđenu stvar u postupku pred ovim sudom pod brojem Pn-5495/95.

Uvidom u ovosudni spis Pn-5495/95. utvrđeno je da je postupak vođen između istih stranaka zbog objave kasnijeg članka od 12. listopada 1993. istog autora, pod naslovom “Sakupljači perja”. Čitanjem navedenog članka utvrđeno je da se autor bavi također analizom rada političkog i javnog djelovanja tužitelja te se u članku tužitelju stavlja na teret stvaranje druge vojske, ustaška simbolika, slanje HOS-ovaca na Banske dvore, obnova NDH te se spominje i njegov boravak u Washingtonu.

Među ostalim, navedeni članak se u znatnoj mjeri bavi financiranjem i trošenjem financija od strane tužitelja u svom radu. Navedeni postupak pravomoćno je okončan dana 22. listopada 2002. godine te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tuženik obvezan na isplatu iznosa od 40.000,00 kn.

S obzirom na sadržaj članka zbog kojeg se vodi ovaj postupak, kao i predmetnog članka, sud smatra da se ne radi o presuđenoj stvari, kako pogrešno smatra tuženik, s obzirom da je više nego jasno da se radi o dva različita članka koja su uz to objavljena s vremenskom razlikom od oko četiri mjeseca.

Osnovano tužitelj ističe da je stil jednog i drugog članka sličan, s obzirom da je riječ o jednom te istom autoru, koji na kritički način piše o tužitelju. Međutim, sadržajno radi se o dva različita članka kojima se nanosi šteta tužitelju pa se stoga ne može smatrati da bi tužitelju bila naknađena šteta kroz postupak Pn-5495/95., tim više što se u tom postupku činjenično i pravno nije raspravljalo o članku zbog kojeg se vodi ovaj postupak kao osnovu za dosuđenje naknade.

Tuženik je na okolnost razloga na koje se poziva kao osnov oslobođenja od odgovornosti predložio saslušanje autora članka Josipa Jovića.

Svjedok Josip Jović u svom iskazu navodi kako je sve informacije koje je naveo u tom članku crpio iz drugih glasila koja su obavještavala o putovanju tužitelja u Ameriku, time da je te informacije uobličio na način da je kroz njih iznio svoj komentar vezan za to putovanje tužitelja. Osobno nije nazočio konferencijama za tisak u Washingtonu, već je čitao ostali tisak koji je izvještavao o tom posjetu.

Potvrđuje da nije prije objave članka razgovarao s tužiteljem kako bi od njega saznao jesu li sve to činjenice koje su objavljivale druge novine istinite. Ističe da je želio u članku istaknuti političku nevjerodostojnost samog tužitelja jer smatra da je iznosio jedno gledište u inozemstvu, a potpuno drugo i različito stajalište u Republici Hrvatskoj. Ne može se sjetiti koje bi to selo u Lici razorile postrojbe HOS-a te osobno nije ni provjeravao tvrdnje o uništenom selu, već se takvim tvrdnjama baratalo u javnosti.

Navodi da mu nije poznato da bi protiv tužitelja bio vođen bilo kakav postupak zbog ratnog zločina, a tvrdnju da je tužitelj pozivao svoje dobrovoljce na Banske dvore crpio je iz intervjua koji je dao predsjednik HOS-a u Splitu. Ističe da je sam tužitelj u svojim ranijim istupima pozivao na etničko čišćenje da bi u Americi za isto to optužio Franju Tuđmana.

S obzirom na ocjenu političkog djelovanja tužitelja kojim se bavi autor članka, tuženik je predložio i da se pribavi Statut Hrvatske stranke prava koji je važio na dan 02. lipnja 1993. godine, što je sud i učinio.

Uvidom u Statut stranke sud u istom ne nalazi odrednice koje bi pozivale na etničko čišćenje Republike Hrvatske, nasilno svrgavanje vlasti, a što jasno proizlazi iz odredaba Statuta (čl.5., čl. 11.st.4.).

Tuženik se tijekom postupka pozivao i na članke objavljene od strane drugih autora kojim je praćen javni rad tužitelja te je uz podnesak od 17.02.2003. dostavio dva članka, dok je kasnije tijekom postupka naveo da ne raspolaže drugim člancima s obzirom na protek vremena.

Tuženik svojim pozivanjem na druge članka objavljivane o tužitelju očito osporava uzročno posljedičnu vezu između objave članka zbog kojeg se vodi ovaj postupak i drugih članaka koji su izlazili o tužitelju u praćenju njegova javnog političkog rada.

Međutim, tuženik ukoliko smatra da je za štetu koja je nastala tužitelju u ovoj pravnoj stvari odgovoran i netko drugi, temeljem odredbe čl. 206. Zakona o obveznim odnosima, razmjerni dio štete za koju smatra da otpada na tu drugu osobu može potraživati u regresnoj parnici te isto ne predstavlja razlog za oslobođenje tuženika od odgovornosti u ovoj pravnoj stvari.

Vezano uz razloge iz čl. 23.st.1.t.3. i 6. Zakona o javnom priopćavanju na koje se poziva tuženik, ovaj sud ističe da je za svaki od ta dva razloga potrebno da pretpostavke budu kumulativno ispunjene kako bi se tuženik oslobodio od odgovornosti, a što ovdje nije slučaj.

Već iz iskaza samog svjedoka jasno je vidljivo da nije poduzeo ništa kako bi provjerio istinitost informacija koje iznosi u svom članku, jer se nije ni na koji način interesirao, bilo kod tužitelja, bilo kod tijela o čijem je radu izvještavao, već je sve informacije isključivo crpio iz drugi novinskih članaka, bez bilo kakve provjere vjerodostojnosti takvih informacija.

Takvo postupanje novinara ne može se smatrati niti postupanjem u dobroj vjeri jer objaviti informaciju da su postrojbe HOS-a spalile selo, a pritom nemajući pojma uopće o kome se selu radi i da li se to uopće ikada dogodilo, sasvim sigurno nije postupanje u dobroj vjeri. Iznesene sporne tvrdnje ne mogu se ni smatrati vrijednosnim sudovima autora, s obzirom da se radi o jasnim činjeničnim navodima o postupanju tužitelja koje, kao što je već navedeno, nije bilo u dobroj vjeri, pa stoga nikakvo zanimanje javnosti za objavu te informacije ne može opravdati ovakvo postupanje autora članka.

Ni pozivanje svjedoka na autorizaciju dijela informacija koje su navodno prenesene iz intervjua predsjednika splitskog HOS-a ne mogu biti osnova za oslobođenje od odgovornosti s obzirom da je riječ o očevidnim klevetama, pa iste temeljem odredbe čl. 23.st.3. Zakona o javnom priopćavanju ne isključuju odgovornost nakladnika.

Kako je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrđena odgovornost tuženika za naknadu štete (čl.22.st.1. Zakona o javnom priopćavanju) sud je ocijenio okolnosti o kojima ovisi visina naknade štete (č.22.st.7. Zakona o javnom priopćavanju).

Ocjenjujući stupak odgovornosti nakladnika sud smatra da je tuženik štetu počinio grubom nepažnjom svog novinara. Novinar tuženika bez ikakve provjere činjenica koje iznosi u članku čitateljima jasno sugerira tvrdnju da tužitelj svojim javnim i političkim radom “pokapa Hrvatsku” te da je njegovo djelovanje usmjereno k rušenju ustavno pravnog poretka Republike Hrvatske, čime je povrijedio zaštićena dobra tužitelja, stvarajući atmosferu linča oko tužitelja, a zbog njegova djelovanja, dajući mu pritom pečat izdajnika.

Pri odluci o visini naknade štete sud je vodio računa o tome da tužitelj ipak nije zatražio ispravak objavljene informacije te na taj način pokušao umanjiti eventualnu štetu koja je mogla nastati.

Pri odluci o visini naknade štete sud je vodio računa i o visini tiskane i prodane naklade. Pritom je kao prodanu nakladu utvrdio iznos od 54.577 primjeraka, a s obzirom na navode objavljene u samom broju Slobodne Dalmacije, od 02. lipnja 1993. kao tiskanu nakladu utvrdio je iznos od 90.880 primjeraka, a ne 66.558 primjeraka, kako to navodi tuženik. Logična je tvrdnja tužitelja da je točan podatak koji sam tuženik o visini naklade objavljuje u broju u kojem je objavljen članak.

I na kraju, ocjenjujući cilj koji tužitelj naknadom štete želi postići, sud na temelju cjelokupnog iskaza tužitelja i njegova držanja pred sudom zaključuje da on ovim postupkom prije svega želi upozoriti javnost na netočnost objavljenih informacija o njemu te ostvariti pravičnu novčanu naknadu za nastalu mu štetu.

Na temelju svega navedenog, a ocjenjujući u smislu odredbe čl. 22.st.7. Zakona o javnom priopćavanju i odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima (sud treba voditi računa o tome da se naknadom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom), postavljenu visinu tužbenog zahtjeva tužitelja i odlučujući o konačnoj visini naknade štete koju tužitelju valja dosuditi, sud smatra da je primjerena naknada nematerijalne štete iznos od 40.000,00 kn, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 70.000,00 kn odbio kao neosnovan.

U Zagrebu, 30. siječnja 2009. godine
Sudac Goran Škugor, v.r.

Naslovnica Hrvatska