Novosti Crna kronika

SUMRAK PRAVOSUĐA

'Atmosfera linča diktira odluke loših i plašljivih sudaca': ugledni zadarski odvjetnik komentira mučni slučaj grupnog silovanja, tajnost istražnih postupaka, 'nepristranost' hrvatskih sudova...

SUMRAK PRAVOSUĐA
Nepristranost pravosuđa pada u vodu ako ispred sebe imamo nesposobnog, nestručnog i lijenog suca, na tu dužnost 'instaliranog' nepotizmom, rodijačkim vezama ili na neki drugi sličan način

Je li sudac Ivan Marković pogriješio? Kako pravosudni sustav štiti žrtve nasilja, a kako počinitelje? Smiju li mediji i kako izvještavati o tajnim istragama, a široka javnost razotkrivati identitete maloljetnih i osumnjičenih osoba, provodeći na društvenim mrežama protiv njih javni linč?

Kakve posljedice to ima na istražni, a kasnije i na sudski postupak, te funkcionira li pravosudna vlast u Hrvatskoj samo pod pritiskom javnosti, razgovarali smo u povodu aktualnog slučaja višestrukog grupnog silovanja maloljetnice kod Zadra s uglednim zadarskim odvjetnikom i pravnim piscem mr. sc. Šimom Pavlovićem, koji je od početka ove godine u zasluženoj mirovini.

Krenimo od neovisnosti i nepristranosti sudbene vlasti. Funkcionira li uistinu sudbena u vlast u Hrvatskoj samo pod pritiskom javnosti, ili je to kriva slika stvarnog stanja stvorena na temelju pojedinih medijski eksponiranih slučajeva, kao što je ovaj aktualni slučaj višestrukog silovanja 16-godišnjakinje?
– Člankom 118. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, sudbenoj se vlasti jamči samostalnost i neovisnost. Neovisno sudstvo ideal je svakog demokratskog društva, sudstvo slobodno od utjecaja zakonodavne i izvršne vlasti. Ono je vezano samo uz ustavne i zakonske norme, međunarodne ugovore i druge važeće izvore prava (čl. 118. st. 3. Ustava). Sudbena vlast mora biti neovisna. To je ustavni, konvencijski zahtjev i poruka zakonodavnoj i izvršnoj vlasti da se ne miješaju u slobodu njezina djelovanja utjecajem ili pritiskom. Nepristranost je upućena sucu, u njoj se iskazuje kakvo je njegovo osobno uvjerenje, je li nepristran u donošenju odluke u određenom predmetu, uočavaju li se njegove stvarne predrasude.

Osim te subjektivne nepristranosti, koja se, dok se ne utvrdi protivno, pretpostavlja, postoji i objektivna nepristranost. Ona se izvodi iz sučeva ponašanja, utvrđuje se putem činjenica koje mogu upućivati na postojanje sumnje o sučevoj nepristranosti. Nepostojanje jedne od ovih dviju nepristranosti kompromitira načelo pravičnog suđenja, jedno od temelja pravne sigurnosti i vladavine prava. Jasno da sve ovo pada u vodu ako ispred sebe imamo nesposobnog, nestručnog i lijenog suca, na tu dužnost "instaliranog" nepotizmom, rodijačkim vezama ili na neki drugi sličan način.

Znam da niste vidjeli sudski spis, ali je li osnovana sumnja, navodno nedvojbeno utvrđena, u ovako teškim kaznenim djelima dovoljna sucu istrage za određivanje istražnog zatvora pretpostavljenim počiniteljima?
– Da bi se uopće netko osim ovlaštenih osoba upuštao u postojanje osnovane sumnje da je određena osoba počinila neko od kaznenih djela, mora biti ili neodgovoran ili osoba kojoj je do publiciteta ili osobne promocije, ili da postoji sve to zajedno. Što hoću reći? Ne smije se bilo tko, od predsjednice države do običnog čovjeka, upuštati u spekulacije o počinjenju kaznenog djela. Osnovana sumnja je opći uvjet bez čijeg se postojanja, u konkretnom kaznenom predmetu i u odnosu na određenog počinitelja, istražni zatvor ne smije odrediti.

U trenutku oduzimanja slobode i određivanja istražnog zatvora zahtijeva se postojanje jasnih obrisa, a ne potpunost (sveobuhvatnost) činjeničnog i pravnog slučaja. Za istražni zatvor, kao najrigorozniju mjeru osiguranja okrivljenikove nazočnosti u postupku, zahtijeva se postojanje višeg stupnja sumnje da je počinio kazneno djelo. Osim toga, za određivanje istražnog zatvora, uz težinu kaznenog djela, nužno je postojanje neke od osnova određivanja istražnog zatvora iz članka 123. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku.

Jesu li mediji u ovom slučaju povrijedili tajnost postupka? Kako komentirate reakcije javnih aktera, civilnih udruga, političara, šire javnosti na ovaj slučaj? I kakve to može imati posljedice na istražni postupak?
– Zakon o kaznenom postupku u članku 231. propisuje da je istraga nejavna. Nejavnost u predmetnom slučaju je, s obzirom na svojstvo žrtve i prirodu kaznenih djela za koja se okrivljenike tereti, posebno izražena, naročito ako se zna da je riječ o zaštiti osobe mlađe od osamnaest godina. Iz onoga što se preko medija moglo doznati očito je da je nejavnost istražnog postupka povrijeđena.

Pravo je novinara da obavještava javnost, a pravo javnosti da bude obaviještena, međutim, taj važni javni interes u protivnosti je s privatnim interesom zaštite tajnih podataka pribavljenih tijekom kaznenog postupka. Sva ta suprotstavljena prava i interesi usmjereni su na neovisnost sudstva, djelotvornost istrage u kaznenom postupku, zaštitu pretpostavke okrivljenikove nedužnosti i zaštitu njegova privatnog života, ali i zaštitu malodobne žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode.

Društvene mreže potpuno su razotkrile identitet i privatnost počinitelja, pa tako i žrtve. Je li moguće danas u digitalnom vremenu zadržati tajnost ovakvih slučajeva? Kako takve pojave prevenirati? Kako je moguće u ovakvim slučajevima zaštititi žrtvu, a kako počinitelje od javnog linča, još u fazi istrage? I koje posljedice svega toga mogu biti za eventualni sudski postupak?
– U nastaloj situaciji nužno je žrtvu zaštititi na način da se njezino ispitivanje provede što prije, da je se tijekom kasnijeg kaznenog postupka zaštiti od sekundarne traumatizacije. A to je moguće i dopušteno, uz pravo okrivljenika na adekvatno sudjelovanje u tom njezinu prvom ispitivanju. Zapravo, prema odredbama Zakona o sudovima za mladež, sudovi za mladež sude odraslim počiniteljima za navedena kaznena djela, ako su počinjena na štetu djece.

U zakonom propisanim slučajevima iskaz malodobne žrtve, snimljen prije rasprave, može se uporabiti kao dokaz ako je sud ocijenio da je potrebno zaštititi njezino duševno stanje i izbjeći štetne posljedice publiciteta rasprave, s koje bi inače morala biti isključena opća javnost, kad je riječ o njezinu seksualnom iskorištavanju. Svakako da kod sudaca slabijeg znanja i hrabrosti atmosfera linča znatno utječe na konačni ishod kaznenog postupka. Utjecaj dovodi do sumraka hrvatskog pravosuđa.

Dijelite li mišljenje sa ženskim nevladinim udrugama da su sankcije za silovanje premale, odnosno da je kategorija seksualnog odnosa bez pristanka neprihvatljiva? Kolike su sankcije za silovanje u drugim europskim zemljama?
– Prije odgovora na postavljeni upit moram najkraće objasniti pojam zakonske i sudske individualizacije kaznene sankcije. U zakonskoj se ona ogleda u Kaznenom zakonu u propisanoj kazni za kazneno djelo, a u sudskoj u postupku odmjeravanja vrste i mjere kazne. U Europi smo pri vrhu zakonom propisane kazne za silovanje, ali u izricanje kazne zatvora njegova se visina uglavnom kreće u donjem dijelu propisane kazne.

Nije, dakle, problem u propisanoj kazni, nego u njezinu odmjeravanju. Za temeljno djelo silovanja u Kaznenom zakonu propisana je kazna zatvora od jedne do deset godina, dok je za njegov kvalificirani oblik, među koje ulazi silovanje počinjeno prema žrtvi posebno ranjivoj zbog njezine dobi ili ako je počinjeno zajedno s jednim ili više počinitelja, kazna zatvora od tri do petnaest godina.

U Austriji je za silovanje moguće izreći kaznu zatvora od pet do petnaest godina, u Njemačkoj od jedne do deset godina, u Francuskoj do petnaest godina, u Norveškoj do deset godina, u Švicarskoj od jedne do deset godina. Inače kod kaznenog djela silovanja naglasak nije na pružanju otpora žrtve nasilnom činu silovatelja, nego na nepostojanju njezina pristanka na spolni odnos.

Nisam pristaša kaznenog djela spolnog odnošaja s pristankom iz članka 152. Kaznenog zakona. Trebalo je zadržati kazneno djelo, s novim unutarnjim sadržajem. Za takvo stajalište nalazim rješenja u kaznenom zakonodavstvu većine europskih država i Europskog suda za ljudska prava, da silovanje uključuje svaki nedobrovoljni čin, pri čemu se otpor žrtve ocjenjuje u kontekstu dokazivanja njezina pristanka, a ne njezina pružanja otpora.

Možda nije suvišno navesti Preporuku Vijeća Europe iz 2002. godine, prema kojoj se državama članicama, među kojima je i Hrvatska, preporučuje osigurati potrebne mjere i sankcije u nacionalnim zakonodavstvima kojima će se poduzimati brze i učinkovite radnje protiv počinitelja nasilja i pružati zadovoljština žrtvama nasilja. Posebno je znakovit dio Preporuke u kojem se kaže da treba kažnjavati svaki seksualni čin nad osobama koje na njega nisu pristale, čak ako nisu pokazale znake otpora.

Je li moguće povesti istragu kod ovakvih delikatnih slučajeva (silovanja maloljetnice) tako da se izbjegne dodatna traumatizacija i viktimizacija žrtve? Kad žrtve "dohvati" naš sustav, moraju i po nekoliko puta prolaziti kroz iste stvari, ponavljati svoju priču, odlaziti na mjesto zločina... što ih samo dodatno traumatizira.
– Sud je dužan pridržavati se posebnog načina ispitivanja malodobne žrtve. Jedno od sredstava sprječavanja sekundarne i ponovljene viktimizacije, zastrašivanja i odmazde je zaštita privatnosti djeteta – žrtve. Dijete ima pravo na tajnost osobnih podataka i isključenje javnosti. Ta se prava postižu u prvom redu neobjavljivanjem ili ograničenim objavljivanjem podataka o identitetu djeteta, njegovim roditeljima, mjestu prebivališta, adresi. Ipak, ne smijemo prava djeteta apsolutizirati do te mjere da se obrani onemogući pravo na pošteno suđenje, a medijima pravo na slobodu izražavanja. Nužan je balans u kojem žrtvi treba pružiti maksimalnu zaštitu.

Mislite li da bi uređeniji kazneni sustav, od istrage do presude, doveo do toga da više žena ili muškaraca prijavljuje razne oblike zlostavljanja, od onog u braku, do ovakvih, drastičnih primjera?
– Morate znati da se kaznena djela nasilja, osobito u krugu obitelji, čine in camera. Visok je tamni, neotkriveni, broj tih delikata. Tome je više razloga. Žrtva se plaši osvete, dominantan je patrijarhalni brak, smatra to sramotom, materijalno je ovisna o silovatelju (osobito kod silovanja u braku), nastoji izbjeći kasnije muke i probleme koji je očekuju u kaznenom postupku, nije joj osigurana kasnija sigurnost (tzv. sigurna kuća) itd. Uskoro se, po tko zna koji put, očekuje novi Zakon o kaznenom postupku. Možda i u tom dijelu bude poboljšanja, a do tada poštujmo postojeće zakonske norme.

 

Naslovnica Crna kronika