Novosti Crna kronika

Slučaj 'Sinovčić'

Donosimo priču o propasti kontroverznog poduzetnika: sve je izgubio, i medijski imperij, nogometni klub, društveni status... Zašto se onda pola Zadra pribojava da ne 'propjeva' na suđenju?

Slučaj 'Sinovčić'

Reno je propao.

Od kada mu se USKOK prije četiri godine sručio na glavu, izgleda kao sjena. Izgubio je kosu, vid, kile, smežurao se, posijedio je, izgubio je onaj svoj prepoznatljivi gard, nema ga više u javnosti, na Trgu, Kalelargi, u druženju sa svojim prijateljima iz suda, katastra, gradske uprave, nogometa, policije...

Reno je propao. USKOK mu je zamrznuo svu imovinu u Zadru i Novigradu, ovrhom mu je oduzet stan upisan na suprugu i kćer, dužan je na sve strane, duguje svojim bivšim novinarima, duguje svojim propalim tvrtkama, duguje svojim odvjetnicima, duguje svojim tužiteljima u izgubljenim sudskim postupcima, duguje državi, duguje vjerovnicima, nagađa se da duguje kudikamo opasnijim likovima od svih ovdje nabrojanih. Dužan je, što narod kaže, i bogu i vragu.

Reno je propao, zajedno sa svojim medijskim imperijem, nogometnim biznisom i društvenim statusom. Propao je u trenutku kad ga je poklopila optužnica za gospodarski kriminal težak 120 milijuna kuna počinjen, kako tvrdi USKOK, izvlačenjem gradskog novca (oko 70 milijuna kuna) iz NK Zadar i tvrtke Vox, opće metafore za medijski reket i novinarstvo s dna kace, čije nekad udarne novinarske pesnice danas pišu tugaljive izvještaje sa suđenja na kojima se Reno uporno ne pojavljuje pa ga mora, doduše jako rijetko, privoditi policija. Kao amanet tom medijskom čudovištu ("zadarski CNN", kako mu je tepao) stasalom pod okriljem politike i HDZ-ovih političkih sponzora te odabranoj garnituri novinarskih klošara i novinarki koje su služile kao "joy division" lokalnim hadezeovskim moćnicima, danas se protiv Rena, Voxa i autora tih klevetničkih i pogromaških tekstova vode deseci parnica i kaznenih tužbi čiji se epilog tek dijelom nazire.

Reno je propao jer je u jednom trenutku počeo smetati politici. Jer je odlučio biti veći od najvećih, a to se nikome, pa ni Renu, oprostiti ne može.

Palanački festival moći

Kako se Zadru dogodio Sinovčić? Je li Reno bio slučajni politički suputnik sustava, reprezentativna posljedica ili njegov kreator i kontrolor? Ili sve to zajedno? Početkom 2000-ih u nekoliko je navrata uvršten u TOP 50 ili TOP 100 najmoćnijih ili najbogatijih ljudi u Hrvatskoj, a da se slična rang-lista odnosila samo na Zadar, Sinovčić je spadao u krug ljudi koji se mogao zatvoriti prstima jedne ruke.

Na putu od "malog novigradskog ribara", preko statusa "kontroverznog poduzetnika", do nogometnog moćnika i medijskog mogula, Sinovčićev politički utjecaj je lagano, ali kontinuirano rastao, paralelno s utjecajem koji je imao u policijskom i pravosudnom aparatu. Simbolički trenutak u kojemu je Sinovčić bio na vrhuncu moći vjerojatno je bilo jedno od predizbornih gostovanja Ive Sanadera u Zadru kada je "svemogući ćaća" ostavio stranačke sljedbenike na krcatim Jazinama da ga dugo i strpljivo čekaju jer je imao važnijih obveza: Sanader je davao intervju Sinovčićevoj VOX televiziji!

Tih je godina bilo potpuno uobičajeno da na proslave godišnjice Sinovčićeve televizije dolaze gradonačelnici i župani, saborski zastupnici i državni tajnici, visoki predstavnici Crkve i Sveučilišta, poglavari i pročelnici, ministri i njihovi pomoćnici, srednjoškolski ravnatelji i sveučilišni profesori, suci i policajci, poduzetnici i načelnici općina, sportaši i kulturnjaci, liječnici i novinari. Svi ti livakovići, babići, klišmanići, mikolčevići, marinovići, grbići, vrančići, kolege, vidakovići, kozulićke, kasapi, dunatovi, dujele, grgurovići, šimičevići, valčići, selimovići, vlakičke, barabe, pucari, basioliji, nižići, zrilići, vanjaci, škarice, turčinovi, simići, bolobanići, uranije, begonje, marune, škare...

Jednostavno, za licemjerne lokalne elite pozivnice na "Sinovčićeve rođendane" bile su pitanje statusa i priznatoga društvenog ekskluziviteta. Neizbježno, bili su tu i likovi koji taj "palanački festival moći" nisu željeli izbjeći zbog nikada priznatih interesa ili straha. Iz današnje perspektive, ti su skupovi izgledali kao neobjavljene scene nekakvog trećerazrednog serijala inspiriranog "Kumom".

Kako se i kada Sinovčić strmoglavio dotle da bi danas svi oni najradije zaboravili da su ga ikada upoznali, a kamoli mu sa šampanjcem u ruci zazivali "dug i uspješan život"? Kako se Sinovčić od društveno priznatog moćnika pretvorio u radioaktivnu robu koju valja izbjegavati pod svaku cijenu, uključujući retuširanje vlastite prošlosti?

Ako je "Sanaderovo gostovanje" bilo ilustrativna točka nabildanog utjecaja, onda je simbolički, ali i stvarni početak Sinovčićeva kraja započeo 2012. godine kada je, nezadovoljan i frustriran, zaželio "osvojiti sustav", formalizirati svoj golemi politički utjecaj i postati predsjednik županijskog HDZ-a. Čime je bio frustriran do te mjere da je napravio takvu grešku?

- Ako je ovo kolač i ako se dijeli, onda i ja moram sudjelovati. Prije izbora su me znali zvati i tražiti od mene svakakve usluge. Ali, kad su dijelili novac, mene nije bilo, razočarano je Sinovčić rekao Slobodnoj Dalmaciji 2010. godine.

Zadnji trzaji otpora

Te 2012. izgubio je izbore od jedinoga zadarskog moćnika koji se nikada nije pojavljivao na "rođendanskom slavlju": Božidar Kalmeta je dobio 179, a Sinovčić impozantnih 100 glasova! Vrh političke infrastrukture je obranjen, uz izdašnu pomoć Tomislava Karamarka i Milijana Brkića koji su "obrađivali teren" jer je, kako je tvrdio, Sinovčić imao čak "209 obećanih glasova". Ubrzo je krenuo ogorčeni medijski lov "na izdajice", ali je na kraju cijenu svoje prevelike političke ambicije platio samo Sinovčić: svih preostalih 99 (plus "izdajice"!), ostali su do danas u HDZ-u!

Da je te 2012. započeo slobodni pad Rena Sinovčića, pokazuje i kronologija fragmenata njegove "opadajuće biografije": godinu dana kasnije sa svojom Nezavisnom listom Sinovčić uzima dva mandata u Gradskom vijeću, gdje sljedeće četiri godine u koži političkog epizodista pokušava podići temperaturu, ali se ubrzano gasi. Kao i u slučaju gubitka unutarstranačkih izbora, Sinovčić pada, ali, opet po nepisanom pravilu da je "neoprostivo biti Reno", ali ne i "Renov čovjek", poneki od ljudi s njegove liste napreduju čak i pod administracijom današnjega gradonačelnika Branka Dukića kojemu u pročelničkom kadru i danas sjedi najmanje pet ljudi s "brzog biranja" Sinovčićeva mobitela.

Primjerice, Branimir Longin postaje direktor KK Zadra, Jakov Surać je donedavno bio predsjednik NO NK Zadra čija se višemilijunska devastacija optužnicom stavlja na teret upravo Sinovčiću. HDZ-ove unutarstranačke frakcije jedna drugu čak i danas, kada je Sinovčić praktično politički mrtav, međusobno optužuju za protežiranje "Renovih ljudi", što je sintagma koja funkcionira kao grozna psovka.

Dvije godine nakon što je izgubio izbore u HDZ-u, Sinovčić 2014. godine završava u Remetincu, a posljednje "trzaje otpora" pruža 2016. godine kada zadržava funkciju predsjednika Športskog saveza i to zahvaljujući glasovima zaposlenika Grada Zadra i gradske tvrtke "Višnjik".

- Ja sam prijatelj sa sucima, prijatelj s ovim, prijatelj s onim, ali to ne znači da mi pomažu. Ako sam nešto napravio, za to ću i odgovarati, izjavio je krajem 2010. Slobodnoj Dalmaciji Reno Sinovčić.

To je vrijeme došlo brže nego je sanjao, kako to obično biva s ljudima čiji pad počne u trenutku kada pomisle da su svemoćni i nedodirljivi. Sinovčić će odgovarati bez prijatelja, oni su i dalje na dispoziciji sustavu, čak mogu, kao alternativni zbor "Zoranić" potiho pjevati "sve je isto samo njega nema".

Preživjela ostavština

Zato će biti jako zanimljivo vidjeti koji će se od tih "prijatelja" naći među 150 svjedoka na suđenju zakazanom za 14. prosinca pred Županijskim sudom u Zagrebu. Nakon dvije odgode početka, prvi put zbog otkazivanja punomoći njegova dugogodišnjeg odvjetnika Andreja Korljana, a potom i zbog neuspjelog pokušaja nagodbe s USKOK-om, Reno će se morati suočiti s tisuću stranica pedantne financijske analize izvlačenja novca iz tvrtke VOX i NK Zadar te brojnim lažnim kompenzacijama i fiktivnim ugovorima potpisanim s igračima za koje oni, tvrde, nikad nisu znali.

Taj Renov pokušaj nagodbe s USKOK-om nakratko je izazvao jezu u Zadru. Naime, da bi u ovom slučaju postigao nagodbu, Sinovčić je morao istražiteljima ponuditi uvjerljive dokaze kojim će skinuti odgovornost sa sebe i prebaciti je na nekoga drugoga, nekog iznad sebe. Neki su to shvatili kao obični pravni manevar za kupovanje vremena, a neki kao novi pokušaj Renova cjenjkanja.

Sinovčić je za Zadar, zadarsku politiku i s njima vezan krug poduzetnika ipak "crna kutija" koja puno toga zna i nikada se ne zna što bi se moglo dogoditi ako nekontrolirano eksplodira. Kad je nagodba propala, panika je utihnula, strahovi su se povukli, ali nisu nestali.

Reno je propao, a njegova ostavština preživjela je u dubljim porama zadarskog političkog, društvenog i medijskog života. I ničim ne pokazuje želju da se promijeni. Dobro im je. Samo da Rena nema. Sinovčići & sinovi.

425 SMS-ova policijskome šefu

Nikome u Zadru nije bilo čudno da se Reno, ma što radio, neće tako lako naći iza rešetaka jer su dobro znali da je imao, i još uvijek ima, odlične veze u policiji, odvjetništvu i među sucima. O tim vezama se zna sve i ništa, jedino tko je platio cijenu je Reno, a svi njegovi kompanjoni su više-manje ostali gdje jesu, neki su čak i napredovali do mjesta predsjednika sudova.

Posebna je bila zanimljiva bliskost Rena i policajaca, o čemu svjedoči i analiza telefonskih kontakata koju je u sklopu kriminalističke istrage iznude Đanija Bunje, tadašnjeg dožupana Zadarske županije, provela PU zadarska. Utvrdili su da je Reno, neposredno prije nego što je Bunja podnio kaznenu prijavu protiv njega i Vice Karabana, u razdoblju od dva mjeseca (od 24. travnja do 28. lipnja 2011.) komunicirao putem SMS poruka s načelnikom Odjela kriminalističke policije Gašparom Begonjom čak 425 puta preko njegova privatnog telefona

Sa službenog Begonjina broja telefona u istom su razdoblju imali i 14 kontakata. Od 19. travnja do 27. lipnja 2011. Sinovčič je s Josipom Marunom, tada policajcem u Prvoj policijskoj postaji, imao ukupno 297 ostvarenih kontakata na njegov privatni mobitel, a od 31. srpnja do 3. rujna 2010. devet kontakata s Romanom Landekom, voditeljom Odsjeka organiziranog kriminaliteta.

Nakon što je priveden, navodi se u policijskoj analizi telefonskih kontakata, obrada Sinovčića je po nalogu Begonje i Landeke povjerena Tomislavu Škari, policajcu u bliskim odnosima sa Sinovčićem, a pretraga stana od strane istih rukovodilaca prepuštena je Mirjani Gašpar, koja je preko svojih brojnih veza u NK Zadar htjela pomoći bratu u karijeri igrača nogometa. I, gle čuda, policijska klopka na kojoj je Bunja navodno trebao predati novac Sinovčiću je propala, Državno odvjetništvo je odustalo od kaznenog progona Sinovčića i Karabana, a u privatnoj tužbi Bunje protiv Karabana sudac Ivica Marković donio je oslobađajuću presudu. Tipična zadarska priča...

Begonja je nakon toga otišao iz policije i postao HDZ-ov načelnik Općine Privlaka da bi se usred nedavne SMS afere s Milijanom Vasom Brkićem upravo on, glavom i bradom, pojavio među stranačkim odabranicima koji su u Zadru dočekali premijera Andreja Plenkovića i pružili mu nedvosmislenu podršku. Tipična hrvatska priča.

 

Naslovnica Crna kronika