Raši Karadžiću još je bilo zujalo u ušima od presude na doživotnu robiju, a Draganu Čoviću od straha da nešto krivo o tomu ne lane, kad su rijetki Briševljani otkapali prve lopate zemlje, pazeći da sunca svoja ne probude.
– Razočarani smo i tužni, od svih ostavljeni. Od Briševa nije ostalo ništa osim šikare. Selo su nam izbrisali, a mi gledamo da se ne izbriše i sjećanje. Eto zašto kopamo – kaže nam Zdravko Marijan, čelnik Udruge Briševo.
Poslao je i fotografije: grupica njih obilježila je pojedinačne i masovne grobnice svojih 68 pobijenih sumještana, listom Hrvata, uzduž krvave staze koja vodi rubom sela: s ove strane bilo je Briševo, koji korak preko puta i dandanas su Oštra Luka i Gornji Rasavci – susjedi se ovdje odvajkada najsrčanije sijeku.
– U pokolju su...