Osječanka Zorica Stanarević stanarka je zajednice "Susret" u Cisti Velikoj već devet mjeseci, i to nakon što je prije toga godinu dana provela u Reto-centru u Zagrebu. Zorica ima 34 godine, lijepo se izražava, ima dobru koncentraciju, k tomu je šarmantna i duhovita; kad netko (poput nas) sluša o njezinu starom životu, teško mu je povjerovati u ono što čuje.
Zoričina priča zvuči nestvarno, dijagnoza politoksikomanije, više pokušaja suicida predoziranjem, čak i neugodna (srećom, izlječiva) dijagnoza hepatitisa C samo su dio nevolja kojima je opterećen mladi životopis naše sugovornice. Koliko je stvar ozbiljna, možda najbolje ilustrira jedna spontano izgovorena rečenica: "od propasti me sačuvao heroin".
Pri tom je mislila na novovalne opijate koji "prže" mozak, na žalost, poznaje ih dobro sve listom. No, krenimo od početka, od sedmog razreda kad je krenulo sa travom i alkoholom.
Rođena u Osijeku, k tome Srpkinja
- Ratno sam dijete rođeno u Osijeku, k tomu Srpkinja što je umnogome utjecalo na moj život i ponašanje; znate, tih ratnih godina trebalo je živjeti s tim, otrpjeti puno ponižavanja, uvreda samo zbog nacionalnosti.
Prve sam takve udarce doživjela još kao malo dijete u skloništu; kao da je meni išta značilo tko je Hrvat, tko Srbin a tko Indijanac – prisjeća se Zorica, inače izdanak radničke obitelji.
Tata je radio u tvornici Sloboda (inače je nagluh od rođenja), majka je čistila u Studentskom centru. Ima stariju sestru koja je drukčijeg kova, stabilna, prava akademska građanka zaposlena na fakultetu, k tomu je udana i majka.
Zorica, pak, tek sastavlja krhotine svog starog života kako bi započela novi. Normalan život bez pića, trave, kokaina, ecstasyja, speeda, meskalina. Gljiva, da, gljiva. Speed je jeftin i smeće je, kaže.
Bez heroina. On je najbolji, zato uvijek ostaje za kraj, ali sve ga je teže naći, nema ga više na ulicama kao nekad.
- Ne isplati se, brate, bit na heroinu, stalno si na krizi, ne moš nabavit. Ako ti se posreći da imaš, ne jedeš, omršaviš, dobiješ hepatitis, izgledaš ko avet. Pa ga nestane, a ti si u problemu. A opet, baš taj heroin me sačuvo.
Njega se lako riješiš, pa ideš dalje sa životom. Da, dobila sam hepatitis od igle, ali to ću riješit. Ovaj put ću uspjet jer sam raskrstila u glavi. Pronašla sam svoje pravo "ja", kad sam potisnula onaj ovisnički alter ego.
Skinula sam se i s lijekova
I onaj na lijekovima, s njih sam se isto skinula. Sad samo pušim ove glupe cigarete, i to me živcira – povjerava lijepa Zorica, koja je iz drugog pokušaja, naknadno i sa dvadeset godina života, završila srednju Trgovačku školu u Osijeku.
- Zbog "srpstva" je mama dobila otkaz, pa je mene i sestru na neko vrijeme odvela k rodbini u Novi Sad, ali prije završetka rata smo se ipak vratile k ocu u Osijek, u naš jedini dom. Sve je to bilo stresno i bolno, mama je pila tablete, ja sam joj ih krala u sedmom razredu.
Kad sam zapalila prvi džoint, svi problemi su prošli, to je bio "switch", iščilalo me odmah. Zapravo sam dugo i bila na tabletama, travi, alkoholu, halucinogenim drogama, nisam baš pohitala u heroin. Sve sam kontala možda ću se vratit na tvorničke postavke, neću više "vuć", opet ću se posvetit gimnastici, školi.
Umjesto toga, u trećem sam razredu odmah prešla na iglu.
Kad su roditelji vidjeli, stavili su me u kućnu izolaciju, ali nikakav problem; moje drago društvo donosilo mi je drogu, iglu i potreban pribor u vrećicu ispod prozora. Brinuli su se da "ne patim". Ispočetka je sve lako i zabavno, čašćenje na sve strane. A onda kreće ovisnost i snalaženje, biva sve gore. Dođeš brzo do faze kad ti treba i deset grama dnevno, ej, nekoliko tisuća kuna!
Varanje, žicanje, krađe
Onda se ide u varanje, žicanje, preprodaju, krađe, prostituciju. Nisam se prostituirala ali bila sam s tipom samo zato jer me opskrbljivo. To je slično, jedino što frajere, eto, nisam mijenjala.
Roditelje sam izmučila, izvarala, potrošila sve izlike: pa prespavat ću kod prijateljice, pa idem na festival u Valpovo, nema me doma, a kad dođem nisu sigurni šta mi je. Dok me nisu testirali na heroin, stavili u izolaciju, a ja nastavila. Od škole sam odustala u trećem srednje, završila sam nakon prvog liječenja 2012. godine u zajednici Susret na Čiovu. Tada sam uspjela, ali nisam bila uvjerena da stvarno želim prestati. Nastavila sam skoro čim sam izašla, ovaj put s kokainom.
Nabavljala sam ga bez problema jer sam s bivšim dečkom otvorila noćni klub u Osijeku, dobro smo radili i imali novaca. Ne, on se nije drogiro, i meni je puno pomogao. Još je prisutan u mom životu, volim ga ko brata a on mene kao sestru, on je moj anđeo ali nećemo više biti zajedno jer smo previše povrijedili jedno drugo u ljubavnom smislu. Taj dio ne valja, to je septička jama – sažima Zorica.
Radila na recepcijama
U "Susretu" pomaže u svakodnevnim poslovima, nakon što je prostrla rublje i obavila ručak svojim je sustanarkama i sustanarima dijelila cigarete. Stroga je ali pravedna, i vidljivo u puno boljoj tjelesnoj kondiciji od većine njih, zapravo svih koje smo vidjeli. Radne navike ima iz nekih svijetlih trenutaka prošlog života.
- Radila sam na recepciji hotela Osijek, najčešće drogirana, i to sam neko vrijeme uspijevala kriti, ali jednom sam zaspala na poslu i dobila otkaz. Govorim strane jezike, čak znam svirati i gitaru, pa sam radila na recepcijama po otocima, ali uvijek kratkog vijeka. Bilo mi je najvažnije promijeniti grad, makuti se od ljudi koje sam namagarčila i krenuti iznova. To je tako lako kad si mlada, slatka, šarmantna – kazuje Zorica.
Zadnjih desetak godina, veli, heroin nije ni vidjela.
Besplatno drogiranje
- Apsurd sustava je što omogućuje besplatno drogiranje supstitucijskom terapijom ogromnom broju ljudi. Prije ulaska u komunu dobila sam bez problema deset hepova (tableta heptanona, nap.a.). To je jako puno, u osnovi, droge! Šta će mi heroin? Uzmem fino sve u ljekarni i puknem se – jednostavno će bivša ovisnica.
Odlučila je prestati jer je došla do kraja svojih snaga, kaže. No, prije toga je odlučila - umrijeti.
- Nakon što sam prošla sve moguće "zabave", uključujući i višednevno nespavanje na speedu s ekipom sličnom sebi kad nastupa stanje psihoze, drogiranje svim i svačim, jedino što želim bilo je to: prestati živjeti, okončati tu agoniju.
Svjesno sam se overdozirala, prije toga skidala da pojačam djelovanje, da uspijem u nakani. No, umjesto da umrem, budila sam se na na Hitnoj, uz dijagnozu "politoksikomanija", u prijevodu "miješanje svih droga".
Ostat ću, nadam se, dugo
Nisam mogla jesti a da ne povratim. Bila sam iscrpljena, oboljela od hepatitisa, na dnu, nitko i ništa. Ali, bila sam živa; Bog je odlučio da neću umrijeti, ne još. I tako sam došla najprije u Reto, a tek kad su me oni odlučili prebacit, ovdje. I ostat ću, nadam se, još dugo.
Osjećam se korisna, otkrivam svoju pravu osobnost, pa to je tako lijep osjećaj! Jednom na mjesec za vikend odem i doma u Osijek, to mi je čak pomalo stresno, suočavam se s normalnim ljudima i njihovim životima koji me baš i ne razumiju, ako već ne osuđuju.
Vratit ću se u taj svijet kad budem skroz spremna, neću žuriti. Dobro mi je ovdje, drago mi je što mogu pomoći. To mi puno znači, ovo je zajednica usmjerena ka čovjeku i ja sam se tu pronašla.
A "pronaći sebe" najvažniji je preduvjet za jedan novi, bolji početak – veli lijepa Zorica u osvit svog novog života.