StoryEditor
Životbrkina životna priča

Težak Antun Tonči Martinić ne može bez knjige: u zadnjih 10 godina iz knjižnice je uzeo i pročitao čak 549 naslova, ali nikada nogom nije kročio u njezine prostorije!

Piše Ivica Radić
20. svibnja 2019. - 01:03

- Knjiga me odmara, poslije napornog radnog dana opušta me i daje novu snagu. Bez nje jednostavno ne mogu. Ona mi je istinski prijatelj – tako je počeo svoju nikad ispričanu životnu priču o svojoj velikoj ljubavi prema knjizi i čitanju samozatajni brački težak, radnik i dizaličar Antun Tonči Martinić, zvani Brko, iz Pučišća.

Čita, tvrdi, otkad zna za sebe, a ljubav prema knjizi posebno se rasplamsala u zadnjih desetak godina, otkad je u mirovini. Čita i dok objeduje ili večera, a poslije obroka najdraže mu je koji sat provesti u društvu s "librim".

– Ne biram što ću čitati. Ako nemam knjige, onda čitam Glas Koncila ili Lovački vjesnik jer sam strastveni i dugogodišnji lovac – veli nam.

Dok statistike neumoljivo kazuju kako lanjske godine gotovo polovina Hrvata nije pročitala ni jednu knjigu, dotle je Brko iz Pučišća pročitao 73 naslova. Posvjedočila nam je to Zorka Martinić, ravnateljica Narodne knjižnice u Pučišćima, kod koje Brko knjige posuđuje već 30 godina, od samog otvaranja knjižnice.

U zadnjih 10 godina pučiški knjigoljubac uzeo je iz knjižnice i pročitao 549 naslova, što je sve uredno kompjutorski zabilježeno. Ravnateljica Martinić tvrdi kako je Brko u trideset godina djelovanja knjižnice posudio više od tisuću knjiga i na tome broju sigurno neće stati.

Iako je pročitao i uzeo iz pučiške knjižnice više od tisuću knjiga, pravi je kuriozitet da nikada nogom nije kročio u njezine prostorije.

– Po knjige ide moja žena Marija, a ja se telefonom usuglasim sa šeficom knjižnice o vrsti i sadržaju knjige. Ipak, najdraže su mi povijesne i pustolovne teme – naglasio je.

Voli vojskovođu Aleksandra Makedonskog i Džingis-kana te uživa u pohodima Tatara, Huna i Avara, drage su mu i pomorske bitke, ali voli i Emila Zolu. Od domaćih pisaca najčešće u ruke uzima knjige koje potpisuju Ante Tomić, Ivo Brešan i Miro Gavran.

– Ja vam ne pamtim puno ni naslove knjiga ni imena pisaca. Ono što pamtim jest sadržaj i odmah na početku čitanja znat ću jesam li možda tu knjigu već jednom pročitao – pojasnio je Brko.

Ako ga se knjiga posebno dojmi, bez problema će tijekom dana pročitati i više od 150 stranica.

Uvijek čita za stolom, nikada u krevetu ili na drugome mjestu. Kada mu noge malo utrnu, prošeta se po kući, pa opet za stol i uz knjigu. Gotovo da ima svoj određeni ritual kod čitanje "libri". Sjedne na vrh stola s neizbježnom kapom na glavi, koju ne skida. Može jesti, može nasjeći pršut i sir te krajičkom oka i čitati. Dok čita knjigu, polako pijucka bevandu i ništa oko sebe ne registrira, niti mu išta smeta.

Prilikom posjeta zatekli smo ga za stolom u društvu s knjigama. Među nekolicinom najviše mu se svidjela knjiga "Medved Grad", autora Fredrika Backmana, koja je prodana u više od 10 milijuna primjeraka.

– Toliko je napeta i zanimljiva da je jednostavno ne mogu prestati čitati – kaže nam, te odgovara:

– Pitate me čitam li u vinogradu ili masliniku. To nikada jer jednostavno nemam vremena. U polju je previše posla, uvijek manjka vremena, tako da knjige isključivo čitam u svojoj kući – kategoričan je.

Priznat će kako ga ponekad prijatelji i poznanici znaju pomalo zadirkivati kada ga uhvate s knjigom ili "knjižurinom" u ruci. Pitaju ga odakle mu volja poslije trudnog radnog dana uzeti knjigu u ruke.

– U dvojbi između kreveta, sna, i knjige, kod mene pobjedu uvijek odnese knjiga – otkrio nam je.

Ljubav i strast za knjigama Tonči Martinić naslijedio je od svoga oca. I on bi poslije napornog dana, a takav je bio gotovo svaki, odmor pronalazio u čitanju knjiga.

– Dobro se sjećam. Moj otac je znao čitati do duboko u noć, čak do 2-3 sata, a čim bi s kampanela zazvonila "Ave Marija", ustajao je i odlazio na posao. To znači da je puno puta spavao svega nekoliko sati. Imao sam osjećaj da je u knjigama crpio snagu za novi naporni radni dan – prisjeća se naš sugovornik.

Njegov otac uzimao je knjige iz župnog ureda, od tadašnjeg župnika don Petra Eterovića, a kada je pročitao sve knjige koje su mu bile zanimljive, onda je Brko kao dijete za svoga oca odlazio posuditi knjige u privatnu biblioteku kod Ive Gregota.

Od svog oca Brko je naslijedio znanje i umijeće gradnje japjenice čijim se izgaranjem dobivalo vapno.

Naš sugovornik je za sebe ili za druge podigao više od 30 japjenica.

– S današnje perspektive to je robijaški posao, a evo i zašto – prisjeća se.

– Nakon što se japjenica zapali, treba osigurati brdo posječene šume i to sve na ramenima prenijeti jer, primjerice, japjenica od tri vagona gori desetak dana bez stanke, po svakojakom vremenu i nevremenu. Smjene traju po svega nekoliko sati jer se više ne može fizički izdržati. Slijedi kraća okrepa i odmor pa ponovno na posao. Posebno je zahtjevan posao ložača, odnosno "paljoča", koji mora ugurati "šumu" kroz uska vrata na način da pepeo i žerava ne ostanu na sredini, već šumu treba slagati desno i lijevo, a unutra je temperatura preko tisuću stupnjeva, može se vidjeti kako kamen gori i izgara te kako se topi. Na njezinu vrhu nalazi se kameni pivac i kada on padne, onda je to pouzdan znak da je japjenica izgorjela i da se posao primakao kraju. Nakon toga se japjenica hladi sedam-osam dana. Ako postoji pakao na zemlji, onda se krije u japjenici – kazao je Brko malo u šali, a malo više u zbilji.

Ostat će upamćeno kako je bio posljednji koji je u Pučišćima izgorio japjenicu. Dogodilo se to 1975. godine i od tada se u tom bračkom kamenarskom središtu više nitko nije usudio izgraditi japjenicu.

– Uz pomoć japjenice sam se i oženio – otkrio je Brko, te pojasnio:

– Znate kakva su bila vremena. Novaca je bilo malo, radio sam u "Jadrankamenu" kao dizaličar, ali to nije bilo dovoljno pa sam 13. listopada zapalio japjenicu, a dva mjeseca poslije odveo sam prid oltar odabranicu moga srca Mariju. Od novaca dobivenog prodajom vapna organizirao sam i platio svadbu te uredio prostorije za zajednički bračni život.

Brko nas je poveo u jedan maslinik nadomak Pučišća u kojemu je lanjske godine zajedno s drugima sudjelovao u izgradnji japjenice, ali ne da bi se zapalila, već kao svojevrsni spomenik i memento jednom teškom vremenu i kao podsjetnik budućim generacijama kako su živjeli, ostali i opstali njihovi preci.

Knjigoljubac Brko uskoro će na rođendanskoj torti pogasiti sedamdesetu svijeću, a svoje godine povremeno nosi uz pomoć – bagulina. Obrađuje 200 stabala maslina i jedan vinograd. Ima sina Tea i kćerku Zorku, koja je također vezana uz knjige jer je knjižničarka i živi u Pazinu. Očito, krv nije voda. Sreću mu pričinjavaju četiri unuke i jedan unuk, ali je nonotu Brku najslađa najmlađa trogodišnja Meri.

U Pučiščima ga svi zovu jednostavno Brko, i to po markantnom brku kojia njeguje od 1969. godine pa je postao njegov svojevrsni zaštitni znak.

Teško je naći primjera kod nas, a i šire, da jedan težak i radnik pročita više od tisuću knjiga te uz to još brojne novine i časopise. Iza lica koje je naviklo na udare bure, nevere, motiku i kamen, te snažnih ruku, krije se plemenita otočna duša.

Evo što je dobronamjerno poručio Brko svima onima koji ne žele čitati ili smatraju da knjiga nije za njih:

– Vjerujem da postoji knjiga za svaku osobu, samo je trebaš otkriti. Čitanje knjige je jedan od najučinkovitijih načina da se opustiš. Probajte, uzmite knjigu u ruke i počnite čitati i sigurno ćete promijeniti mišljenje.

Davno je Ernest Hemingway ustvrdio i napisao da ne postoji lojalniji prijatelj od knjige. Svojim primjerom i odnosom prema knjigama Brko to najbolje svjedoči.

Zorka Martinić, ravnateljica knjižnice: Često meni prepusti odabir

– Kad naručujem nove knjige, onda uvijek vodim računa da odaberem nešto što će biti po guštu našega vjernog čitatelja Brka. Iz postojećeg fundusa knjiga pročitao je gotovo sve ono što mu se sviđalo. Često meni prepusti odabir knjige, a ja ga ne smijem razočarati pa rješenja tražim u novim naslovima.

#BRAč#KNJIGE#ANTUN TONčI MARTINIć

Izdvojeno