Drugačije vrijeme piše drugačije priče, pišemo o situacijama koje su do prije koji tjedan bile nezamislive, koje bi onda spadale u rubriku "vjerovali ili ne" ili kategoriju "i ovi je puka".
Da čovjek trči kilometre i kilometre u vlastitom, ne stanu, najčešće pinkici prostora (jer kuhinja treba bit slobodna za raskuživanje donesene spize i kužinavanje, tinel mlađoj djeci za glumljenje škole, soba tinejdžerici da u miru komunicira s ekipom...) do prije 20-ak dana bila bi situacija koja bi se, uz kavu u gradu, najblaže poentirala komentarom: A šta'š, uvik je bija na svoju ruku...
Danas ljudi u svojim hodnicima, balkonima, sobama trče da se spase, da se ispušu, da se ne svađaju, da imaju cilj u danu, da su zadovoljni, da prežive samoizolaciju na koju su bili prisiljeni dr...