StoryEditor
ŽivotNOGOMETNA SJEĆANJA

Splićanin Ante Tony Đonlić o slavnom suigraču: Već 37 godina s ponosom nosim Peleov prsten

Piše PSD.
16. lipnja 2014. - 22:07
Kad ostvarenje hrvatskog sna zvuči kao uzrečica o američkim Indijancima, to već sluti na zanimljivu priču; zato smo se u (njegovu) restoranu “Leut” na Matejušci u Splitu našli s Antom Tonyjem Đonlićem, Splićaninom podrijetlom iz Voštana pokraj Sinja, službeno rođenim u Slavoniji, čovjekom koji je gotovo cijeli život proveo u Americi, gdje je godinama igrao nogomet uz bok legendarnom Peleu.

Osim restorana, Tony danas vodi i mali obiteljski hotel u središtu Splita, ima i apartmane za iznajmljivanje, vikendicu za sebe, lijep i sređen obiteljski život; čak i više no što čovjeku za sreću treba, skromno priznaje.

Na simpatičnoj mješavini američkog engleskog i hrvatskog tako nama o svom radosnom mladom umirovljeničkom životu u gradu pod Marjanom kazuje Tony; mladom, velimo, jer ima samo 58 godina, no – rekli bi titoisti – “to je njemu njegova borba dala”.

E, to nije bila njegova struja, nikako; takvi su ga kao desetogodišnjaka i potjerali najprije po azil u Rim, a zatim i New York!

Diskretna emigracija

Da je svako zlo za neko dobro, pokazalo se i tom prigodom. No, krenimo ispočetka...

– Ja vam u Splitu živim kao američki Indijanac: kad me pitaju što ću raditi sutra, kažem da ću to znati kad se probudim – s osmijehom veli Đonlić, koji je upotrebno ime amerikanizirao čim je u svojoj dvanaestoj počeo igrati za nogometnu ekipu New York Croatia klub u tom gradu.

Familija, Tony s majkom i sestrom, za ocem, političkim emigrantom, iz tadašnje Jugoslavije odselila se u Rim kad je bio desetogodišnjak. U to vrijeme zemlju, veli Ante, nije bilo lako napustiti, pa je trebalo najprije diskretno otići negdje bliže, prije konačne emigracije na daleki kontinent.

- Godine 1968. našao sam se u Rimu, a dvije godine kasnije u New Yorku, gdje sam odmah zaigrao nogomet. Uz talent, bilo je tu i zrno sreće; 1974. godine moj klub NY Croatia igrao je protiv Slavije iz Praga.


Tony Đonlić sa Peleom i njegovim sinom Eddinhom
Moj otac Jure na Floridi je imao kuću od 300 metara četvornih s bazenom, teniskim i golf-igralištem, i kad je sve to prodao, morao je doplatiti još novaca za kupiti stan od osamdesetak kvadrata u Omiškoj ulici! – prisjeća se Tony, koji je tada ostao u Hrvatskoj sedam godina.

Za to je vrijeme uspostavljao bilateralne nogometne odnose između dviju zemalja: SAD-a i Hrvatske, doveo veterane Hajduka u New York (čim su skinuli petokraku s majice!, napominje), čak i dinamovce, financirao neke prohrvatske aktivnosti i – trošio ušteđevinu. A onda je ponestalo novca, pa se vratio još šest godina u Ameriku, srediti poslove, rasprodati nekretnine i definitivno utvrditi život u Splitu.

Punac gradio WTC

Istodobno su u Hrvatsku došli živjeti i Joannini roditelji: majka Marija i otac Filip (zanimljivo, jedan od graditelja zlosretnog World Trade Centera kojega su teroristi srušili), te se nastanili u Studencima kod Imotskog.

- Danas u Americi više nemamo ništa, ali zato u Splitu imamo obiteljski hotelčić Villa Varoš, i još nekoliko apartmana koje iznajmljujemo. Sin Gregory ima 21 godinu i studira menadžment u Dubrovniku, ranije je u Americi bio odličan košarkaš, a sad je student.

A sin Jure? E, on je pet godina stariji, ali nije imao sreće sa školom; nije završio Srednju ugostiteljsku jer je pao iz – engleskog! Njemu sam kupio ovaj kafić – smije se Tony i napominje:

– Sve poslove danas vodi moja draga žena Joanne. Ja sam sretan jer u prekrasnom Splitu mogu, kao što sam vam rekao, živjeti kao američki Indijanac. To je ostvarenje moga hrvatskog sna – dobrodušno će Ante Tony Đonlić.

Pa nije sramota nogomet igrat...

– Ne pitajte! – na upit o papirologiji oko pokretanja posla rukom odmahuje Đonlić.

– Ja sam počeo to rješavati, ali sam se stalno svađao, nisam imao strpljenja kad vidim kako ti kompliciraju život tamo gdje nije potrebno. A onda sam našao superformulu: poslao bih ženu, koja ne zna dobro hrvatski!

Ne znam kako, ona je sve to bolje odradila od mene. Kad meni na šalteru kažu “dođi sutra”, ja se odmah iznerviram, a Joanne kaže “okay” – vedro će Tony, kojega su ispočetka ljutili i susjedi:

– Bilo je tu zločestih komentara, kao mi došli iz Amerike i sve pokupovali, i tako. A nitko se ne pita kako sam se ja za ovo naradio? Pa nije sramota ni nogomet igrat – u polušali zaključuje Đonlić.


PIŠE: Lenka GOSPODNETIĆ, FOTO: Duje KLARIĆ/CROPIX
#ANTETONYĐONLIĆ

Izdvojeno

02. srpanj 2020 00:05