ŽivotZbirka koja oduzima dah

Na svoju pasiju potrošio je dosad tko zna koliko tisuća eura, a nama je izložio svoju nevjerojatnu kolekciju: zavirite u Željkov muzej djetinjstva, fali mu još samo jedna jedina igračka...

Piše Vinko Vuković

Čovjek plače kad vidi plišanoga medvjedića. Stvarno plače. I od sreće i od tuge. Od sreće što ga vidi. Od tuge što više nije dijete.

Željko Medanović dijete je prestao biti u 13. godini. Onoga dana kada mu je umro otac. I kad je plakao kao muškarac. Bez glasa. Gutajući suze. Uzeo je paketić s franjama i autić, otišao u svoju sobu i spremio ih daleko od ičije ruke. Kao što odrastao čovjek sprema sjećanje kojega se nije spreman odreći.

Otac mu je svaki dan donosio paketić franja i autić. S posla - a radio je kao parketar, u Segetu Donjem i okolici svi su ga znali - nije išao odmah kući, nego bi obavezno svratio do kioska. Željkova sreća dok bi ga čekao na vratima s nikakvom se plaćom nije mogla mjeriti.

- Franje su bile u onoj mrežastoj vrećici, sjećate se, kao da ste blago s dna mora izronili - govori Željko.

Sjedi u jednom zagrebačkom kafiću, kojega je dizajnerski uredila Nevena Tomulić, okićenom njegovim igračkama. Ima ih na stotine. I smije se. Jer, to je samo dio njegove kolekcije.

- Koliko igračaka imam? Ha... Nisam ih brojao, ali tu negdje, oko 10.000. Ma, što ja to govorim, kojih 10.000, pa imam samo 8000 gumenih Biserkinih igračaka - čudi se sam sebi.

I sve su to njegove igračke. Od prve do zadnje. A prva je bila fliper. Proizvođač Mehanotehnika.

- Ne vjerujem da postoji čovjek koji se ne sjeća svoje prve igračke - kaže nam Željko.

Sjećate li se vi?

Željko je u pravu, naravno da se sjećate, čovjek bez sjećanja ne postoji. Ona ga i čine čovjekom.

- Podrazumijeva se da ga i danas imam, kakvo je to pitanje?! - buni se Željko na upit što se dogodilo s fliperom.

Otac je imao 60 godina kad je umro. U Zagrebu.

- Išao je na operaciju, da mu stave bypass. A na kraju se vratio u kapseli - gorko će Željko.

Idemo, međutim, na ljepša sjećanja. Ukrcavamo se sa Željkom na stari romobil i jurimo niz strmu ulicu njegova djetinjstva.

- Bilo je to na Jakuševcu. I nisam ja, da se odmah razumijemo, tražio igračke, nego su igračke našle mene - jasno će Željko.
Ugledao je tog jesenskog dana, a da samo znate kako je Zagreb za jeseni lijep, čak i na Jakuševcu, neznanca kako iz kombija vadi stari, narančasti kart. I odmah ga je cijelog obuzelo. Kao da je tog trenutka u najslađi kolačić madeleine na svijetu zagrizao.

- Pomagao sam ocu na poslu u nekoj kući kad sam u kutu, ispod skala, vidio narančasti kart. Ostao sam skamenjen od šoka. Kao da sam formulu 1 vidio. Morao sam ga imati. I otac se, šta će, dogovorio s vlasnikom da ga odbije od računa - veli Željko.
Sreći maloga parketara nije bilo kraja kad je došao doma. Zapravo, samo je mislio da joj nema kraja, kao što i inače svi to mislimo.

- Niti uru ga nisam imao. Ugledala su me starija dica iz ulice... I slomila ga... Skroz... Niti dva đira na njemu nisam napravio. Evo, i sad mi je muka od toga - otkriva Željko.

Godinama poslije, na Jakuševcu, Bogu iza nogu, Željko stoji pred čovjekom koji iz kombija vadi stari narančasti kart, isti model, doslovno, i jedva da može išta izustiti.

- Sve mi se u sekundi vratilo - Željkovo lice počinje gorjeti od strasti.

Jezik mu se, kaže, počeo plesti, a tijelo trzati. Nije se mogao kontrolirati.

- Pitam ga, koja je cijena, a on će da mi ga ne može dati ispod 150 kuna. Alo, 150 kuna!? Za kart koji sam kao lud tražio 20 godina?! - smije se Željko.

Tako je počelo. I ne staje, a trenutačno je naš sugovornik na, koliko ono, aha, na oko 15.000 igračaka.

- Od tada stalno obilazim sajmove i mjesta gdje ljudi donose svakakve stare stvari - otkriva Željko.

Shvatio je ubrzo i da nije jedini, da ima još fanatika poput njega. Dobro, ne baš poput njega, ali...

- Upoznao sam puno ljudi koji traže isto što i ja. Molim? Jesmo li prijatelji?! Što vam je?! To je borba, rat, nema tu mjesta za sklapanje prijateljstava - priznaje Željko.

Po struci je mehaničar, a u stvarnosti je trgovac. Trgovinom, naime, zarađuje za održavanje hobija koji mu je, ne krije, postao opsesija.

- Trgujem sa svim ostalim stvarima koje kolekcionari traže, a traži se uistinu svašta i za sve su ljudi spremni platiti, baš kao i ja za igračke - sliježe ramenima Željko, nemoćno, jer koža je to iz koje ne može pobjeći, niti želi.
Najskuplja stvarčica koju je kupio bio je stari - oprostite na ovoj tupastoj napomeni - limeni japanski autobus s navijanjem na ključ. Platio ga je sto eura. A dosad je na svoju pasiju potrošio...

- Tko zna koliko tisuća eura - mirno će.

S tolikim novcem vi biste tko zna što napravili, a Željka za to baš boli briga. On ima svoj put. I cilj. Lice mu se ponovno kupa u ognjici.

- Životni san mi je otvoriti muzej djetinjstva. Znam da to nije lako i da je skupljanje igračaka čak i lakši dio posla, ali borim se i nemam namjeru odustati jer znam da ću kad-tad uspjeti.

Želja mu je podijeliti s ljudima svoje blago. Prije svega ono emotivno, pa tek onda materijalno. Nije gušt guštati sam. A on toliko gušta da doslovno plače kad ugleda plišanoga medvjedića.

- Je li vas strah svih tih plišanaca? - pitamo.

Ništa mu nije jasno.

- Grinje. Pune su grinja - pojašnjavamo.

- Moje igračke pune grinja?! Što vam je?! Sve su oprane, dezinficirane i spremljene u kutije te uskladištene!

Željko o igračkama brine očinskom nježnošću. Svaku gladi i o svakoj sve zna. A opet, nećete vjerovati, jedna mu fali. Samo jedna.

- Autić BMW CSL 3.0, narančaste boje.

Ima li ga tko?

#žELJKO MEDANOVIć#SAKUPLJAč IGRAčAKA