Humanitarna udruga "Marijine ruke" osnovana je u srpnju 2016. godine u Međugorju kao još jedan od plodova međugorskih događanja, s ciljem pomoći siromašnima i svima kojima je pomoć potrebna.
Prije osnutka udruge djelovali su tri godine u župi Međugorje kao Ured za potrebite. Kako sami navode, na činjenje dobra i pomoć potakle su ih riječi koje je Gospa rekla u jednoj svojoj poruci 25. rujna 2004. "Pozivam vas i danas da budete ljubav tamo gdje je mržnja, i hrana gdje je glad. Otvorite, dječice, vaša srca i neka vaše ruke budu ispružene i darežljive kako bi svako stvorenje preko vas zahvaljivalo Bogu stvoritelju", poručila je Kraljica mira.
Tko je dao ime udrugi, pitamo voditelja "Marijinih ruku", Jakova Čolu, poznatijeg kao najmlađeg od šestero Gospinih vidioca u Međugorju.
- Udruzi je dao naziv međugorski župnik fra Marinko Šakota. Poslije sam tek shvatio zašto nam je dao to ime. Evo pogledajmo Međugorje gdje nam Gospa dolazi ovdje 40 godina, pružajući nam svoje ruke.
Tako i mi poput nje želimo ispružiti svoje ruke, kao što ih ona pruža nama. Prvo ih želimo ispružiti prema Isusu, prema Gospi, a onda i prema svim onim ljudima koji su u potrebi.
Ima li puno ljudi u potrebi u župi Međugorje?
- Pa u Međugorju i nema toliko potrebitih koliko ih ima u okolici. Dovoljno je obići neka mala sela i vidjeti drugu realnost.
Za koliko se ljudi skrbite?
- Mi se sada kompletno skrbimo za šest obitelji, i svaki dan taj broj raste, posebno u ovom vremenu pandemije. To se očituje i u činjenici da su mnogi naši ljudi iz Hercegovine otišli na rad u Njemačku, no mnogi nisu imali mogućnosti za to, osobito stariji i nemoćni.
Pučka kuhinja
Na koji sve način pomažete, dajete im hranu, odjeću, novac... u jednu ruku materijalna sredstva.
- Kad govorimo o pomoći, svi najprije pomislimo na ono materijalno.
Ono prvo što mi ponudimo kad nam netko dođe po pomoć je ono što je najpotrebnije, a to je ljubav. To je da se ti ljudi osjećaju voljenima, da se osjećaju zaštićenima, da se osjećaju da nisu sami, da se netko brine za njih, da ih netko voli.
Ili jednostavno, kako je nažalost slučaj s mnogima od potrebitih, da se ne osjećaju drukčiji od nas. Jer mnogi misle da ako nemaju auto, ili dom u dobrom stanju, da su oni drukčiji. Naprotiv, oni su isti kao i mi.
A onda dolaze ostale vrste pomoći. Tako svaki mjesec podijelimo oko šesto paketa hrane, pomažemo u odjeći, u namještaju, onima koji to nisu u mogućnosti pomažemo plaćati njihove stanarine, pomažemo u lijekovima, djeci na početku školske godine pomažemo s priborom za školu. Trenutno smo aktivni oko projekta koji počinje za mjesec dana, a to je pučka kuhinja u Ljubuškom, gdje ćemo u suradnji s gradom svaki dan dijeliti oko dvjesto obroka.
Ovo o čemu govorite odnosi se prije svega na stanovništvo u Bosni i Hercegovini, pomažete li potrebitima u Hrvatskoj?
- Kad dođu u Međugorje, ljudi iz Hrvatske i pitaju nas za pomoć, mi im pomognemo. Što se tiče slanja pomoći u Hrvatsku, pa i novčane, to nije predviđeno zakonima BiH.
Koliko vas ima aktivnih u udruzi?
- Imamo odbor koji vodi udrugu, a ne ja sam, te oko 65 aktivnih volontera.
Uglavnom je riječ o mladim ljudima iz Međugorja i Brotnja, koji svoje vrijeme žele nesebično darovati bratu čovjeku koji je u potrebi. Članovi imaju redovite molitvene susrete, radne sastanke i aktivno sudjeluju u projektima udruge.
Svako koliko djelujete, učestalo ili zavisno od situacije do situacije?
- Pa zavisno od situacije do situacije. Ono što redovno činimo su paketi koje moramo podijeliti svaki mjesec. Ima i izvanrednih situacija u kojima po potrebi interveniramo.
Nismo se bazirali samo na jednu vrstu pomoći. Možda sam zaboravio reći kako smo mnogim ljudima obnovili i kuće. Ima i obitelji koje imaju po trinaestero, devetero djece.
Tako smo jednoj obitelji s devetero djece podigli jedan kat kuće da djeca imaju normalne uvjete za život, jer su prije toga živjeli u skučenom prostoru.
Podržavaju nas hodočasnici
Kako dolazite do sredstava za pomoć, imate li donatore, pomaže li vas i međugorska župa?
- Podržavaju nas najviše dobri ljudi. To su većinom hodočasnici koji dolaze u Međugorje, potom i naši župljani, a naravno i naša župa je tu uvijek uz nas, tako se i naš ured nalazi u župnom dvorištu. Mi vjerujemo u Božju providnost.
Recimo, s početkom pandemije bilo je trenutaka kad smo se pitali što ćemo dalje, hoćemo li zatvoriti ured ili ne. I onda je Bog providio da smo u to vrijeme počeli primati donacije i duplo više nego što smo prije toga primali pa smo mogli i puno više pomagati.
Ove godine s 40. obljetnicom Gospinih ukazanja vratili su se i hodočasnici, vjerojatno su i donacije veće.
- Ljudi pomažu onoliko koliko mogu. Pandemija nije pogodila samo Međugorje nego i cijeli svijet. Mi imamo naše donatore iz Amerike koji nam redovito pomažu, kao i iz Irske.
Vidio sam na nekim fotografijama kako vaši volonteri nose osobe s invaliditetom na Podbrdo. Sudjelujete li i na drugim manifestacijama u župi, kao npr. Mladifestu kao najpoznatijem?
- Redovito kad nam se prijave invalidi kojima je potrebna pomoć za uspon na Brdo ukazanja na koje dolaze mnogi hodočasnici i mole za Božju milost, pristupamo im u pomoć.
Ne može se riječima opisati kolika je radost onih kojima u tome pomažemo, a mi smo još radosniji što im možemo pomoći. Naravno, sudjelujemo u svim događajima u našoj župi, kad su obljetnice ukazanja, kad se slavi župni blagdan sv. Jakova, za Festival mladih, kad se moli krunica na vanjskom oltaru, uvijek su tu i "Marijine ruke".
Vjera bez djela nije prava vjera
Je li činjenica što ste Gospin vidioc čini "Marijine ruke" još prepoznatljivijima?
- Ma to uopće nije važno što sam ja vidioc. Prije svega, ja sam čovjek kao što je i svaki drugi čovjek, i ne osjećam se ništa posebno drukčiji od ostalih.
Ovo sve što činim i činimo ne radim zato što sam vidioc, već iskreno zato što kroz ovo sve što radimo ovdje ja sam primio i puno više. Jer pomagajući drugima svi primamo mnogo više. Znam da u vidioce neki gledaju kao u svece, no, naprotiv, mi nismo nikakvi sveti ljudi, već smo isti kao i svi ostali ljudi.
Imali smo tu milost od Boga da smo postali vidioci, ali istovremeno i jednu veliku odgovornost. I upravo kroz ovo sve, jer svjestan sam koliko mi je Bog dao, kroz ovaj karitativni rad mogu još više zahvaljivati Gospodinu.
Što biste za kraj poručili čitateljima?
- Evo, često se nađemo u situacijama kada vidimo da je netko u potrebi. Često se nađemo u situacijama kada vidimo nekoga beskućnika koji spava na ulici, ili nekoga ovisnika...
Često osuđujemo takve ljude. Ali, ipak, tko smo mi da osuđujemo nekoga. Nama može samo suditi Bog. Spomenuo sam čovjeka koji spava na ulici, a mi samo prođemo kraj njega, ili mu dademo neki novčić kako bismo olakšali svoju savjest.
Zapitajmo se, jesmo li ikad stali kraj takvog čovjeka, jesmo li ga upitali: Kako si? Jesmo li ga ikada zagrlili? Jer tu dolazi ono glavno naše pitanje: Kakvi smo mi kršćani? Jer možda je najlakše reći ja sam kršćanin, odem nedjeljom na svetu misu, navečer izmolim neku molitvicu...
Ja uistinu vjerujem da naša vjera bez djela nije prava vjera. I upravo u trenutku kad toga čovjeka upitaš: Kako si?, ili kada ga zagrliš, pa makar kako teško ti to bilo, ali ako si kršćanin, u svakoj bi osobi trebao prepoznati Isusa Krista. I upravo grleći tu osobu ti grliš Isusa Krista. Ja mislim da tako na pravi način živimo našu vjeru.