StoryEditor
ŽivotTako je nekad bilo

Kako su se Splićani ženili prije stotinu godina? Pirevi su bili barem deset puta skromniji, u svatovovima najbliži rođaci, a novac nije bio dar...

12. rujna 2020. - 18:05
Darka Perko Kerum, kustosica u Muzeju grada Splita pokazuje oprave za vjenčanje s početka 20. stoljeća.Tom Dubravec/cropix

Posljednjih pola godine, otkako je epidemija korone došla i u Hrvatsku, čini se da najveće probleme imaju mladići i djevojke koji su se odlučili na brak te koji su planirali napraviti i pir.

Pozivajući se na tradiciju, pirevi u Splitu, ali i oko Splita, broje po dvije ili tri stotine, pa i više uzvanika, a redovito se održavaju na periferiji, u golemim svadbenim dvoranama koje ne samo da mogu primiti toliku masu ljudi nego čiji vlasnici imaju i vlastito veliko parkiralište.

Korona je, čini se, prisilila brojne mladence na smanjivanje broja gostiju, no koliko god se njima to činilo suprotno tradiciji, u Splitu od prije stotinu godina i pir s 50 gostiju bi bio pir kakav sebi ne bi mogli, a niti htjeli, priuštiti ni najimućniji Splićani. Tradicija toga vremena, ali i desetljećima nakon toga, podrazumijevala je vjenčano slavlje na kojem su kao gosti dolazili isključivo najbliži rođaci i najbliži prijatelji obitelji.

Svadbeni ručak za 20 ljudi

Dvadesetak ljudi brojali su svadbeni ručkovi ili večere i kod najuglednijih obitelji toga doba. Sve drugo bi bilo protivno dobrom odgoju, običajima, i smatralo bi se prostačkim pretjerivanjem.

– Nije to bila skromnost nego decentnost, elegancija – kaže nam Darka Perko Kerum, kustosica u Muzeju grada Splita koji u svome fundusu čuva i brojne predmete, odjeću, dijelove dote, oglavlja mladenki pa čak i opremu za prvu bračnu noć nekih splitskih mladenki.

image
Darka Perko Kerum, kustosica Muzeja grada Splita 'u društvu' spavaćice za prvu bračnu noć i vjenčanice iz 1931. godine
 
Tom Dubravec/cropix

– Prije stotinu godina, dakle 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća, vjenčanja u bogatim gradskim obiteljima su bila znatno, znatno manja nego danas. To bi bila ili večera, primjerice u restoranu Matić na Bačvicama ili samo popodnevni tratamenat kod kuće. Ako se radio tratamenat kod kuće, onda je to bilo nakon vjenčanja u ranim popodnevnim satima.

Tratamenat se sastojao od čaja, čokoladnog napitka i kolača. Nije bilo slanih jela. Na večerama u restoranima je bilo slanih jela, ali te večere nisu bile brojne. Prema riječima naše donatorice Marice Berket, njezina majka Antonjeta Kamber, kći dr. prava Petra Kambera, javnog bilježnika, udala se 1931. godine u crkvi Gospe od Zvonika za mladića iz brodarske obitelji Vladimira Rismonda iz Makarske, a na Pjaci gdje je stanovala održao se tratamenat za užu obitelj. Za tu prigodu koristila se usluga konobara iz kavane "Matić" na Pjaci, kaže kustosica.

Mladi Splićani u to su vrijeme imali određenu slobodu ponašanja, upoznavanja, udvaranja i izbora budućih bračnih drugova. Uglavnom su sami birali bračnoga druga, ali s njihovim su se izborom roditelji morali suglasiti. Prilika i mjesta za upoznavanje mladih bilo je mnogo.

- Jedno od glavnih obilježja javnog života Splita u to vrijeme bio je život na otvorenom tijekom gotovo cijele godine - navodi dr. sc. Zdenka Jelaska Marijan, autorica knjige "Grad i ljudi: Split 1918. – 1941."

Prvo pogledi, pa posjeti

- U obiteljima srednjeg i imućnog statusa postojali su običaji prijema gostiju određenim danom u tjednu. Te su prigode ponekad i obitelji koristile za pozivanje mogućih udvarača koje su smatrale poželjnim izborom u nadi da će se mladi zbližiti. Ponekad su i mladići nalazili nekoga tko će ih uvesti na takve susrete nakon što bi im se neka djevojka svidjela.

Nakon dugog razmjenjivanja pogleda, ako bi naklonost s obje strane bila uočljiva, počinjalo bi udvaranje. Ono je često uključivalo pjevanje serenade pod prozorom odabranice, a zatim bi se zaljubljeni nastojali što češće sastajati.

image
Tom Dubravec/cropix

No, postajala su pravila prihvatljivog ponašanja. Djevojka se s mladićem mogla sastajati uz odobravanje obitelji i pratnju neke ženske osobe, sestre, prijateljice, tete... Sastajanje djevojke s mladićem bez pratnje treće osobe za djevojku je bio sklizak teren i već je takvo ponašanje smatrano nedoličnim i za nju i za njezinu obitelj, dodaje Zdenka Jelaska Marijan.

- U građanskim obiteljima se zaziralo od zajedničkog života izvan braka - kaže Darka Kerum Perko.

- Kad bi djevojka dovela momka u roditeljsku kuću i predstavila ga svome ocu, to se smatralo ozbiljnom vezom koja će završiti brakom. No i dugo ljubovanje, a koje nije završavalo brakom, smatralo se sramotnim. Držalo se do zaruka, a za zaruke se kupovao briljantni prsten - kaže kustosica Darka Perko Kerum.

No nakon udvaranja te potom zaruka, birala se vjenčanica. Vjenčanica Antonjete Kamber dio je blaga iz škrinje Muzeja grada Splita i vrlo je jednostavnog kroja, ali od bijele svile, što je za vjenčane haljine bio ultimativni i materijal i boja, s dodatkom bijele kape od krzna te, budući da je vjenčanje bilo u kasnu jesen, i ogrtača od krzna bijelog zeca.

Današnje mladenke ne stanu u stare vjenčanice

U Muzeju se čuva i tridesetak godina starija vjenčanica nepoznate darovateljice, koja se u njoj udala na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, ali premda također od svile i također bijela, krojem asocira na znatno veći puritanizam. Svileni taft, krut već sam po sebi, dodatno odaje strogost dugim rukavima i vrlo visokim ovratnikom te sugerira znatno "uštogljeniju" modu.

No obje su vjenčanice vrlo male, teško da bi u njih stala djevojka koja danas nosi broj 36, a istu minijaturnu građu zacijelo je imala i vlasnica prekrasne spavaćice u boji breskve i pripadajućeg jutarnjeg haljetka koje također čuva Muzej grada. Zvuči gotovo nevjerojatno, ali je istinito – u zadnjih stotinu godina Splićanke su prosječno dobile na visini 15 centimetara, a proporcionalno tome su dobile i na težini, tako da današnja mladenka teško da bi i u snu mogla ući u vjenčanicu svoje prabake.

image
Tom Dubravec/cropix

- Nemam podatak da su se vjenčanice nasljeđivale. U fundusu Muzeja grada Splita imamo dvije svilene spavaćice i dva jutarnja haljetka koje je Muzeju poklonila gospođa Želimira Ganza, a pripadale su njezinoj majci Mileni Emi Ganza, rođenoj Roje, koja se udala 1935. godine - kaže Darka Kerum Perko.

- Prema tome, žene su vjerojatno pripremale i bolje spavaćice za prvu bračnu noć, a i za kasnije možda. Na početku stoljeća mlade su odijevale bijelo. Bijela je već tada bila must have boja za vjenčanice, a bile su od svilenog tafta, svilenog atlasa ili svilenog damasta. Tijekom dvadesetih i tridesetih godina vjenčane haljine su više sličile na večernje haljine nego na haljine kakve danas smatramo vjenčanicama. Takva je i svilena vjenčanica Antonjete Kamber, udane Rismondo. Ona ju je dala šivati nekoj krojačici po imenu Dvornik. Žene koje su šivale nisu uvijek imale svoje salone, to su radile od kuće ili su čak dolazile u kuću šivati. Svoju vjenčanu haljinu je gospođa Rismondo kasnije koristila kao večernju haljinu - dodaje kustosica.

Za razliku od svatova u splitskom zaleđu, u Splitu gosti na vjenčanju nisu imali "titule", primjerice titulu starog svata i slično, uglavnom zbog toga što su svatove činili najbliži rođaci. Ipak, širem krugu poznanika i familije bilo je pristojno poslati obavijest o sretnom događaju.

- Da, da... To bi se slalo poštom, otisnuto zlatnim slovima na bijeloj dopisnici, ali i gostima na piru se davala jedna vrsta uspomene – kaže Darka Kerum Perko.

Novac nije bio za svadbeni dar

– To je bila bombonijera od srebra ili porculana. Prema kazivanju naše donatorice Marice Berket, kada su se udavale rođakinje njezine mame, a bile su iz obitelji Capogrosso Cavagnin, gostima su poklonjene svakome po mala bombonijera od srebra, napunjena čokoladnim konfetima. Manje imućni su svatovima poklanjali po bombonijeru od porculana s konfetima, koje su bile upakirane u finu svilenkastu kutijicu. Te kutijice su se nabavljale u Zagrebu, kaže kustosica iz Muzeja grada Splita.

S druge strane, sami mladenci su na dar rijetko dobivali novac, a češće opremu za stol, jer se u to vrijeme jako držalo do uređenja stola, bilo da se radilo o finom srebrnom bešteku, srebrnim ili porculanskim soljenkama, porculanskom servisu, čašama i kristalnim bocama, finim ukrasnim predmetima i potrepštinama za kuću u vrijeme kad kućanski aparati, barem oni električni, nisu ni postojali.

- Žene bi u dotu dobile komad zemlje, po mogućnosti novac, a ako ne to, onda se opremao stan, kupovala se spavaća soba, uredio bi se dnevni boravak, tinel i kuhinja, pojasnila nam je Darka Kerum Perko.

- Lancuni, intimele, tavaje, tavajoli su se dali ukrašavati ženama koje su znale raditi ručni rad. Bilo je žena u Splitu koje su to radile jako lijepo, a imam informaciju da su u ručnom radu bile osobito na glasu žene iz Kučina.

image
Dio dote Antonjete Rismondo, rođene Kamber, bio je i klavir
Tom Dubravec/cropix

Iza Drugog svjetskog rata pa sve do prije tridesetak godina ručni rad se naručivao od vezilja i čipkarica iz Slavonije. I ja osobno imam takvu dotu: lancune i tavaje koje je moja baka dala ukrasiti kod Slavonki s rišelje i toledo čipkom - kaže kustosica.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata životni uvjeti u gradu su postali znatno teži i život neizvjesniji pa se stoga prestaju naručivati svečane vjenčane haljine već mlade i mladoženje pred oltar odlaze u tek malo elegantnijoj dnevnoj odjeći.

Splitski Romeo i Julija

Kad je u pitanju mladenka, njezina se vjenčana oprema sastoji od "kostimića", dakle ženskog odijela sa suknjom, svilene bluze, šeširića i buketa.

Naravno, Split je i prije sto i više godina imao i svoju mračnu stranu, iznevjerene mladenke, osramoćene zaručnice, prijetvorne udvarače, skandale i rastave. Jedan od najpoznatijih splitskih slučajeva ubojstva i samoubojstva upravo je bio rezultat zaruka koje se, prema čvrstom kodeksu, nisu smjele raskinuti. Tragedija se zbila na terasi svjetionika na lukobranu 1933. godine, kada je mladi par svojevoljno izabrao smrt, a na fatalni čin zajednički su se odlučili te je on njoj pucao u srce, a zatim sebi ispod srca. Oboje su svojevoljno odlučili umrijeti jer je postojala „prepreka za ženidbu“.

Naime, mladić koji je prije živio u Budvi tamo se bio zaručio s jednom djevojkom, a nakon preseljenja u Split ohladio se od te ljubavi i zaljubio u drugu, no nije htio prekršiti riječ zadanu zaručnici. Smatrao je kako je bolji izlaz smrt nego sramota, a njegova nova djevojka ga je podržala i odlučila mu se pridružiti u smrtonosnom činu.

No takvi su slučajevi bili izuzeci od pravila, a pravila su diktirale ugledne obitelji na koje su se, kako sam pojam i sugerira, ugledali svi koji su htjeli popeti se na društvenoj ljestvici pa su i u pitanju vjenčanja i vjenčanih običaja slijedili princip "skromnosti", "decentnosti", odnosno elegancije - kako god mi to danas nazvali. Možda je to tradicija koju bi vrijedilo oživjeti...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

23. rujan 2020 01:38