StoryEditor
ŽivotFRANCUSKA VEZA

Ivica Ivanišević: Europsko prvenstvo - golgota za žene i TV servisere

9. lipnja 2016. - 23:09

Žene, kao što je poznato, preziru europska i svjetska nogometna prvenstva. I to s vrlo dobrim razlogom. Jer, čim sudac zviždaljkom označi početak utakmice između Francuske i Rumunjske, počet će i njihova jednomjesečna golgota. Bit će izgnane iz dnevnih boravaka koje će zaposjesti njihovi muževi, a požele li odgledati koji nastavak omiljene serije, taj će si luksuz moći priuštiti jedino ako imaju neku prijateljicu usidjelicu ili udovicu, dakle, dame koje slobodno raspolažu vlastitim televizorima.

Nadalje, po cijele dane morat će trpjeti urlanje svojih uživljenih izabranika koji lako planu kad neki nogometaš ne igra na razini njihovih rafiniranih očekivanja i taktičkih zamisli. Konačno, cijeli mjesec morat će tegliti gajbe piva da bi njihovi supruzi utakmice mogli pratiti primjereno galvanizirani.

Besposleni majstor

Osim žena, postoji još jedna - doduše, kudikamo manja - društvena skupina koja se gnuša same pomisli na europsko ili svjetsko nogometno prvenstvo. To su, dakako, serviseri televizora. Dobro je poznato kako uoči svake velike nogometne fešte brojke prodanih elektroničkih naprava s ekranima dostižu nebeske vrhunce. Čak i onaj svijet čiji aparati još uvijek pristojno rade, ali su malo starije godište, odlučuje se na kupnju novih jer ne žele riskirati da im sprave krepaju u najgoremu času, uoči neke, naravno, povijesne utakmice. Što je dobra vijest za prodavače, upravo je katastrofalna za servisere. Jer, u svijetu obrtnika školovanih da bi se popravila starudija nema gore stvari od opće pomame za novotarijama.

Možda ste zaboravili, pa vas podsjećam: naš izbornik svojim je obrazovanjem i građanskim zanimanjem serviser televizora, koji se nogometom već dio života bavio kad bi pospremio lemilice i kacavide. Desetljećima je tako svako novo europsko ili svjetsko prvenstvo dočekivao u istom raspoloženju: s gropom u želucu, bijesan zbog masovnih opsada trgovina u kojima se prodaju televizori, potpuno besposlen, bez jedne jedincate mušterije na vidiku.

Kad toliko dugo živite u takvome ritmu – svake druge godine petajući roge prokletoj sudbini koja vam je zbog nogometa rastjerala klijente – teško se vratiti na kolosijek normalnosti. I mogao bih se kladiti da je naš vrijedni izbornik u Francusku otputovao s istom starom nelagodom.

Loša slika na TV-u

Dok njegovi kolege treneri razbijaju glavu teškim pitanjem u kojoj formaciji igrati, trebaju li se odvažno odlučiti za napad s tri špice ili ipak oprezno izabrati varijantu sa samo jednim isturenim napadačem, naš je izbornik u mislima sa starim pajdašima koji ovih dana tonu u tešku depresiju. Umjesto o Fabregasu, Turanu ili Rosickome, on mozga o Štefeku koji ima krasan mali servis u Gosposvetskoj ulici ili Jožeku koji već desetljećima uživa u reputaciji najvećega meštra za Grundigove aparate.

U ovim dramatičnim trenucima rado bi sjeo sa svojim starim kolegama, baš kao nekada, u kakvu lijepu gostionicu, pa onda zavrtio nekoliko rundi škropeca. Ali stari prijatelji su daleko, u Hrvatskoj, a on sam samcat u Francuskoj, okružen prokletim, razmaženim nogometašima koji nisu ni svjesni činjenice da svakom novom utakmicom zabijaju novi čavao u lijes časnog i plemenitog serviserskog zanimanja.

Kao i svako dobro odgojeno čeljade, duboko suosjećam s našim emocionalno skrhanim izbornikom koji u Francuskoj proživljava možda i najteže dane u svome životu. Samo se plašim da nam momčad vođena tako rastrojenim, duševno malaksalim strategom neće daleko dospjeti. Slika koju ćemo gledati na svojim televizorima mogla bi biti očajno loša. A ni najbolji serviser neće biti kadar popraviti je.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

24. rujan 2020 01:23