Ticker 1

Prijelomna vijest

Ticker 2

StoryEditor
Životpletu po stanovima

I Splićani su otkrili: Pletenje je nova joga!

Piše PSD.
13. veljače 2014. - 23:12
Moram priznati da sam na spomen pletenja oduvijek imao asocijacije poput ove: tri žene u menopauzi i jedna debela, zadovoljna mačka pod njihovim nogama, negdje na rubu sela, izvan tijeka svih događanja, sjede u zapećku i uz klupko vune pretresaju tračeve iz ćorsokaka dok usput pletu kape i rukavice za svoje unuke… No, onda sam igrom slučaja doznao da u Splitu postoji svojevrstan “Nomadski klub sretnih pletilja”, kako sam ih prozvao, čiji su članovi poremetili sve moje prijašnje koncepcije o ovom hobiju.
Pletenje je tako u mojim očima, nakon što sam na okupu vidio te mlade, urbane i mahom visokoobrazovane žene i muškarce, odjednom postalo cool, prava alternativna chic zanimacija koja u sebi krije i zrno subverzivnoga karaktera. Nisam ga više doživljavao kao dosadni tradicijski zanat prekriven paučinom zaborava. K tome, uputili su me, pletenje krije i čitav niz terapijskih učinaka, pa ne samo da je od praktične koristi kod niskih zimskih temperatura, nego i liječi dušu...

– Pletenje je zapravo nova joga – objasnila mi je Tena Romani, inače psihologinja s diplomom Zagrebačkog sveučilišta, koja je bila domaćica prošlotjednog okupljanja.

Ona je ujedno i “glavni krivac” za cijelu priču staru sad već oko dvije i pol godine. Naime, prije toliko vremena srela je prijatelja i potužila mu se da ne radi ništa zabavno otkako je rodila sina osim što plete, pa joj je on predložio da organizira druženja na kojima bi mogla podučavati druge ovoj vještini. I tako je bilo. A u međuvremenu, grupa se sastajala gotovo svake subote na različitim lokacijama, od stana do stana, te je kroz nju prošlo oko 40 ljudi.

– Neki su samo probali jednom ili dvaput, neki su nastavili sami plesti, a neki su se, eto, zakačili i nismo ih se uspjeli “riješiti” – rekla mi je.

Tena se, pak, navukla na igle za pletenje tijekom studija psihologije. Ponekad je za snježnih dana, umjesto da odlazi na predavanja, vrijeme radije provodila igrajući se vunom, a osnovna znanja prenijela joj je mama.

Drevno muško ‘zanimanje’

– U početku sam mislila da sam od nje naučila sve što se može naučiti, a onda sam slučajno otkrila jedan blog o pletenju, pa drugi, treći... i ostala sam iznenađena koliko je pletenje vani popularno. Postoji čak i svojevrsna inačica Facebooka posvećena ovom hobiju. Dakle, na www.ravelry.com, nakon što napraviš profil, možeš naći brojne uzorke, savjete, pokazivati drugima vlastite projekte, gledati što oni rade, inspirirati se... – objasnila mi je entuzijastična Tena, napominjući kako je i jako puno muškaraca zaljubljenih u pletenje.

– U svijetu to nije pojava unutar nekih stereotipa, dok je kod nas vidjeti muškarca s pletaćim iglama možda još uvijek egzotika. No, istražujući građu, naišla sam na podatak da su prije nekoliko stotina godina pretežito pleli oni, a ne žene. Iznenadila sam se i koliko mi je muškaraca priznalo da su ih njihove bake naučile plesti ili kukučati dok su bili djeca, ali u međuvremenu im je valjda netko rekao da to muškarci ne rade… – kazala je Tena.

No, njezina grupa potvrđuje da i Splićane zanima ova vještina, a kako sam svjedočio, mogu u njoj biti podjednako dobri. Ipak, kada je trebalo progovoriti javno, ostali su pomalo samozatajni, dok su mi dvojica priznala da dolaze samo radi druženja i dobre hrane, a ne radi pletenja. Ipak, svi su hrabro stali pred fotoaparat.

– Pletem šal koji ću pokloniti prijateljici za rođendan. Kad sam prvi put otišao kupiti vunu, pretvarao sam se u dućanu da je kupujem za curu, ali mislim da nisam bio baš uvjerljiv jer sam postavljao previše “stručnih” pitanja o njezinu sastavu. Sljedeći put priznao sam prodavačici da pletem i, na moje iznenađenje, jako je pozitivno reagirala te je bila puna riječi ohrabrenja – rekao mi je jedan od njih.

Klaudija Pralija, profesorica engleskog i ruskog, koja je s grupom od samih početaka, upozorila me, pak, da na pletenje – kao vrlo meditativan, usporen, a opet koristan čin, koji se odvija u krugu jednakih, odnosno prijatelja – možemo gledati i kao na svojevrsnu subverziju današnjeg poretka i njegovih vrijednosti poput užurbanosti, nadmetanja i konzumerizma.

– Tko je spreman na paranje, može početi s pletenjem, tko nije, nema što tražiti u pletenju. Ja sam, na primjer, isplela rukavice i isparala ih šest puta jer sam tek sedmim pokušajem bila zadovoljna – otkrila mi je ona.

Svjetski odjek

Ma koliko na prvu ruku ovaj splitski “Klub sretnih pletilja” nekome može djelovati minornim, njegove odjeke zapravo možemo pronaći i u udaljenim krajevima svijeta, a tome svjedoči Lea Levi, diplomirana inženjerka građevinarstva. Ona je na dalekom sjeveru, u Švedskoj, naišla na sličnu grupu koju je vodila upravo jedna od Teninih učenica pletenja. Stoga se i Lea nakon povratka u Hrvatsku priključila splitskim pletiljama, no uskoro će svoje kufere ponovno pakirati jer je u Stockholmu pronašla posao na sveučilištu kao znanstvena novakinja.

Iako voli plesti, njezina je istinska strast kukičanje. Ona trenutno intezivno pohađa satove švedskog, pa je sa sobom u “Klub sretnih pletilja” dovela i svoju profesoricu Mariju Serdar. Njoj je prošlotjedni sastanak bio prvi susret s grupom, ali ne i s pletenjem.

– Počela sam plesti prije dvije godine u Reykjaviku, gdje sam godinu dana studirala islandski za strance. Na Islandu je kultura pletenja iznimno jaka, pa tamo pletu i muškarci i žene, i staro i mlado. Oni koriste vunu islandskih ovaca, koja je dosta gruba, ali je jako topla i otporna na vlagu, a razvili su i niz prepoznatljivih uzoraka – kazala mi je Marija, kojoj se svidjela atmosfera u grupi pa je već najavila ponovni dolazak.

A kako i ne bi kad u “Nomadskom klubu sretnih pletilja” možete zaboraviti na stres jer ovdje vrijeme nekako drukčije teče. Ritmično ponavljanje pokreta i mekan dodir vune, čini se, imaju hipnotičku moć da vas odvedu u takvo stanje uma u kojem ćete uživati u samom procesu, dok rezultat pletenja ipak ima tek sekundarno značenje.

siniša jović



Izdvojeno