StoryEditor
ŽivotSILOM DOMAĆICA

Eda Vujević: Vrag nosi Pradu. I bradu!

20. rujna 2020. - 08:54
Spencer Platt/AFP

Ne znam kako drugi muževi prate modu i modne imperative, ali moj Zakoniti ne prati uopće. On nosi šta mu se dade i njegov autfit je rezultat isključivo moga kućnog imperativa pri čemu ja, ko prava modna mačka, vodim računa da on ne hoda svijetom ka štraca, ali i da ga ne ambalažiram tako da na njega nasrnu horde možebitnih obožavateljica i svakakvih šmizla u pogrešnom uvjerenju kako je on, tojest Zakoniti, u raspoloživom stanju.

Dakle autfit mu je, 'nako, osrednji! Istina, zadnjih nekoliko godina se malo, ajmo reći, otrgao s lanca te odijelo i kravatu nosi samo u posebnim prilikama pa je i zaboravio da ima nekoliko pristojnih obleka kojih se ne bi posramio ni profesor na nekom još prestižnijem sveučilištu negoli je naše.

- Parim redikul – izjavio je tada, suočen s, kako sam tvrdi, izostankom ikakvog dress-codea na Sveučilištu – Studenti dolaze u šarenim bermudama i japankama, studentice u iskidanim majicama, ko da su se čerupale sa četom džeparoša u parku, a nastavnici... Neću više ni ja nositi kravatu! I tačka!

Knjiga otisaka

Zakoniti je popustio pred pritiskom mase, a mora biti da je masa jako masovna jer on inače ne popušta lako. Međutim, postoje prilike kad je kravata sinekvanon!

Recimo, njegov fakultet svake okrugle godišnjice svoga postojanja organizira feštu i u sklopu te fešte izda i neki katalog, neku kao monografiju. Onda se svi zaposlenici imaju slikati za tu knjigu otisaka tako da svakih deset godina mogu imati dokaz o stupnju ostarjelosti koje ih je u međuvremenu zahvatilo. Zbilja, neki ljudi stare ko šlape, a neki ko katedrale!

U katedralne tipove spada i Zakoniti pa u to ime to treba i spaketati dostojno svijetle tradicije fakulteta u koju je i on, da se ne lažemo, ugradio dobar dio svog, a bogme i mog života.

Dakle, odijelo... Prvo je malo kao ronjao, šta će mu odijelo, može i bez odijela, pola nastavnika će doći bez odijela, asistenti garant neće obući odijelo... I sve tako.

- Obući ćeš odijelo – izrekla sam moralni impetativ. Immanuel Kant, rahmetli, nije mi do koljena! – I tačka!
Ambalažirati Zakonitog nije teško. Izvučeš četiri odijela iz ormara, izvučeš dvije-tri košulje i šest kravata, napraviš selekciju, i to je to. Bež odijelo je odmah ispalo iz konkurencije jerbo se u njemu slikao za prošli katalog. Neću da unuk kad poraste i vidi monografije pomisli kako mu je dida istu robu nosio čitavo desetljeće. Dakle, bež odijelo ide natrag u ormar.

- Šta fali tome kremastome? – upitao je on čačkajući zube. - To je baš dobro ljetno odijelo?

- Prvo nije kremasto – rekla sam – Nego bež...

- Bež?

- Bež!

- Kao beži, bre?

- E baš tako! Bež odijelo ide beži, bre...

Odijelo nošeno na sinovom vjenčanju je nakon kraćeg premišljanja stručni žiri, tojest ja, ocijenio kao pretjerano fensi-šmensi za tu poslovnu monografsko katalošku prigodu.

To odijelo je, štajaznam, više za teatar ili za, bože zdravlja, za unukove zaruke, kad Mali Princ još malo poraste i totalno iziđe iz pelena. I ono je stavljeno na beži, bre vješalicu. Da skratim, izbor je pao na tamnoplavo Varteksovo odijelo.

Ni preskromno, ni fensi-šmensi, nego baš profesorsko. Tojest, profesorsko po kriterijima nekog malo boljeg školstva...
Hitro sam našla i pripadajuću košulju i kravatu koja odaje ljuti šarm i decentni, nenametljivi autoritet kojeg Zakoniti emitira u atmosferu. Izvadila, objesila u hodnik da sutra ujutro ne baulja po ormaru kad ima pametnijeg posla, recimo meni skuvati prvu kavu. E sad...

Jutro je. Ja pijem već opisanu kavu. On đipa po kući u mudantama. Tušira se, brčka, prolijeva vodu oko sebe, zuji fenom, štucka bradu, spreja se Pradinim super ekstra pour homme sprejom, navlači bičve.... I izlazi u punom sjaju, ali...

- Mensečini da sam se nadebljao – zbunjeno reče on – Ove gaće... Nešto s njima nije u redu.

Gledam ga. Izgleda normalno, al' opet... Nešto ne valja! Ajde šta su mu u struku uske, ali hlače su i kratke. Sedam osmina! Kad su se stisle? Mislim, postoji određena mogućnost da se i on eventualno malo nadebljao, ali nije mogao narasti. U njegovim godinama muškarci ne rastu uvis!

- Gledaj – kaže on, zadigne jaketu i okrene mi leđa – Parim peder! Straga sam se zaokružio....
- Ali zato imaš duge noge...

Kad me je pogledao, momentalno sam shvatila da nije trenutak za doskočice i pošalice nego da trebam prionuti rješavanju razvojnih problema voljenog bića. Iskreno, malo me štrecnulo.

Zbilja se otraga zaokružio i to nekako baš... Da me tko krivo ne shvati, ali... Zbilja pederasto! Gej jest okej, ali ne u mome braku...

- Skidaj gaće! – naredila sam, a on je isti čas, onako s nogu, krenuo da će ih zguliti. – Prvo sjedi. Neću da se tu prospeš cotajući i izvlačeći nogu iz nogavice.

Tužna pjesanca

On sjedne na trosjed. Tužan prizor! Uparađeni gornji trap, zabrinuto profesorsko lice, fine čarape do koljena i dlakave noge. Ilustracija ne za katalog, nego za tužnu pjesancu.

- Manžete?! – zapanjeno upitam ja, više sebe nego njega – Otkud manžete na tvojim gaćama?

- Šta su manžete? – malodušno upita on.

- Pa ovo – uprem prstom u rub nogavica. – Čije su ovo gaće, za gospu blaženu?

- Da nisu sinove? – izgovori on – Ali ne mogu biti njegove...

- Pa naravno da ne mogu biti sinove – iznervirano sam odbrusila – Prvo, šta bi njegove gaće radile u našem ormaru, a drugo...

U njegovim bi gaćama ti mogao plivati leđno. Plancale bi se po zemlji, ne bi bile kratke...

Sjednem kraj njega na kauč, prizor za ilustrirati još tužniju slikovnicu, monografiju s prizorima iz mračnog života u doba korone i okrugle godišnjice njegovog fakulteta. Okrenem misteriozne hlače naopako, a u njima... U njima podstava na cvjetiće!

- Aaaaa – zapanjeno sam uskliknula – Tu ste, dakle! Tu ste, dakle, sunce vam kalajisano....

- Šta, šta? – zabulji se on u dokazni cvjetni materijal.

- Ovo su one gaće šta sam ih proljetos tražila i nisam ih našla! – uskliknem ja ko alajčauš, ravno usridu – Moje gaće! Moje mornarske, izgubljene, divne hlače...

- Jesu, brate, divne su ti, nema šta – ljutito je uzvratio – Učiniše me guzatim pederom stisnutim u struku ko... Ko pčelica Maja!

- Beži, bre – rekoh ja.

Sreća, isprve nađoh u ormaru prave, pripadajuće i njegove hlače bez cvjetića. Navukoh ga, poljubih ga, i ostadoh u oblaku pour homme mirisa. Vrag nosi Pradu! A Zakoniti i Pradu i bradu!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

23. listopad 2020 14:14