https://slobodnadalmacija.hr/templates/site/images/svgs/SD_dojavi.svg Slobodna Dalmacija - Eda Vujević: Pravda pobjeđuje samo u krimićima
StoryEditor
ŽivotSILOM DOMAĆICA

Eda Vujević: Pravda pobjeđuje samo u krimićima

24. listopada 2020. - 18:49
Ilustracija/AFP

Nije da se hvalim, ali prošlog vikenda, u jednom jedinome danu, crkle su mi dvije važne naprave – električni roštilj i televizor. Pritome moram naglasiti kako imam osnovanu sumnju kako je jedno na neki način povezano s drugim, ali kako nisam stručna, tu sumnju neću produbljivati. Bilo je to 'vako...

Subota. Zakoniti sprema piletinu na roštilju, a ja ću svoj doprinos ručku dati u vidu salate od poma i kukumara i to kad završim s poslom. Mislim, čisto da se zabilježi, novinari rade i subotom i nedjeljom, kad nas dopadne dežurstvo, a dopadne nas često. Dakle, u radnoj sobi ja kujem, pletem, heklam, a on u kuhinji meštruje, komada pijevca, dere mu kožu, lomi mu kosti, čupa grkljan, nemam pojma... Kadli... Aj ća, nestade struje! Ekran se momentalno zacrni, a i meni se zacrni jerbo nemam pojma jesam li tekst bila sejvala ili ga mogu otpisati što mi je jedna od najgorih frustracija. Napišeš tekst i izgubiš ga u bespuću internetske zbiljnosti... Paralelno s gašenjem ekrana upali se alarm koji počne pijukati i kojeg ja, naravski, ne znam ugasiti.

- Nesta' struje – rekoh ja.

- Bogati? – kaže on i pokuša upaliti svjetlo u kuhinji... Ništa! – Stvarno, nestalo struje...

Onda on odšeće do mjerila i otvori poklopac. 'Izbacila fidovka', konstatira i digne to nešto što se zove fidovka. Struja se vrati. Ekran opet svijetli. Aj dobro... Nisam nego konstatirala da mi kompjutor ipak ništa nije pojeo i da je tekst na kojem sam radila ostao sačuvan, kadli... Aj ća! Opet nestade struje.

Pola po pola

Da vas dalje ne zamaram ponavljanjem iste radnje, iskakanje tog nečeg što se zove fidovka se desilo još triput. Onda je on zaključio da je garant nastao kvar u produžnome kabelu. Onda je otišao na parkiralište i iz auta u kojem tko zna zašto drži rezervni produžni kabel, donio novi. Onda je ponovo uštekao roštilj i konstatirao kako nije do kabela nego 'grijač probija na masu'. Ne pitajte me šta to znači, pojma nemam. Onda je konstatirao da to probijanje izvodi samo pola grijača, a da je druga polovica, koja je nekako odvojena od druge polovice, neprobojna.

- Šta to znači? – upitala sam ja.

- To znači da kokoš mogu peći samo na polovici roštilja! – rekao je on. – Trebat će mi duplo vremena, ali no sikiriki... Ručak neće propasti.

Aj dobro. Ručali smo u kasno popodne i činilo se da je sve okej i da će se u ponedjeljak kupiti novi grijač i čiča-miča... No međutim... No međutim, od štrecanja i probijanja na masu televizor je probio na živce i otkazao poslušnost. Točnije, neki dio koji se zove prijemnik je crko, a to smo primijetili tek navečer kad i normalni ljudi gledaju televiziju. Ekran crn, crno mi se piše...

- Mošli ti to popraviti? – upitala sam ga puna nade i povjerenja.

- Nema šanse – rekao je. – Treba naručiti novi prijemnik.

- Oklen ćeš ga naručiti?

- Pa od našeg operatera, bogati – rekao je on.

- A kad ćeš ga naručiti?

- Pa sad – pogledao me je kao da gleda maloumnu osobu – Napisat ću im mail, možda netko bude i dostupan na chatu da mu očatam pištulu... Pa šta si se uzbunila, moš' jednu večer bez televizije! Imaš one DVD-ove šta ti stoje ima godinu dana....

- Znači – živnula sam – Znači, mogu gledati de-ve-de?!

- Pa naravski – rekao je s licem mučenika koji živi s tehnički potpuno insuficijentnom ženom.

Samo, znate šta? Devedeovi se brzo troše kad nemaš alternative! Dok sam ja napeto pratila razvoj istrage u nekome švedskom gradu u kojem se desilo misteriozno ubojstvo trudne Meksikanke, Zakoniti je zaronio u ormar sa starim video kasetama. On, naime, još uvijek iz samo njemu poznatih razloga, čuva video, bog ga video! Oko ponoći, kad sam ja već savladala sve švedske kriminalističke izraze, tipa mörda, offer, tvivel i undersökning, on je u video šišnuo kasetu...

- Ovo je božićna priredba – kazao je – Ono kad je mali bio prvaš...

Dakle, zbilja... Te 1991. godine stvari su izgledale još i gore nego danas. Osim što je nadu budila činjenica da Jedinac raste i da nastupa u božićnoj priredbi i da će rat valjda ipak završiti... Majkemi mile, kad se sjetim 1991., korona mi lakše pada.

- Vidi ga u ovom plavom đemperiću, sin je isti ti – rekla sam. A njemu drago.

- Sin je isti svoj sin – dodao je on ponosno.

- A ja ko da uopće nisam ni u čemu sudjelovala – uzdahnula sam nad tužnom činjenicom da nitko na ovom svijetu nije meni sličan. Jedinstvena li sam, blago mi se!

Onda smo do dvi ure noću sentimentalno buljili u točku milog nam djeteta koje će kasnije, puno kasnije, umjesto božićnih recitacija izvoditi reperski asortiman začinjen teškom psovačinom koju, molim lijepo, nije čuo u mojoj kući. Štaš', život piše romane, ali i burleske i humoreske. C'est la vie, odnosno sånt är livet, kako bi rekli Šveđani! Kako su i reperski koncerti masovno otkazani, možda se Jedinac zahvaljujući koroni vrati zeki i potočiću?

Ovlašteni servis

Nedjeljnu večer sam provela sretna što je pravda u švedskoj kriminalističkoj seriji opet pobijedila. Zato volim krimiće, to je jedino utočište u kojem sve na kraju dođe na svoje mjesto, gdje se krivci uvijek pronađu a policajci, premda svi odreda imaju ćuka u glavi, uspiju otpetljati i najzamršenije slučajeve. Kad odgledam dobru krimi seriju, nekako mi svijet izgleda kao neloše mjesto za život. Istina, taj me dojam brzo prođe jer se već s jutarnjim buđenjem suočim s time da ovlašteni predstavnik firme koja pravi roštilje uopće ne prodaje rezervne dijelove za te roštilje.

- Pazi – sikće Zakoniti – Em nemaju dijelova, em kad taj grijač i dođe iz Italije, oni mi ga neće prodati.

- Zašto? – zinula sam ja.

- Zato što oni misle da ja nisam u stanju montirati grijač na roštilj i da to jedino oni mogu napraviti i da njima zato moram platiti dodatnih 350 kuna za ruke – izrecitirao je on, baš ko gangsta reper u usponu.

- Pa šta ćemo? – upitam – Da kupimo novi roštilj? Iljadu kuna je novi...

- Ma neću novi – zacvrčao je – Naručio sam novi grijač preko i-beja... Iz Italije!

- Bogati?

- Bogami! – zadovoljno je kazao – Neće mene nikakav ovlašteni predstavnik vući za nos.

- Pa kad će doći taj grijač?

- Kad dođe, dobro dođe – slegnuo je ramenima.

- A dotle?

- A dotle ćemo peći u dvi ture, na pola grijača! –rezimirao je moj Zakoniti pekar, lekar, apotekar. – A prijemnik za televiziju stiže sutra ujutro! Potvrdio operater!

Zbilja, taj dio za TV je stigao, ali... Ali sad ručamo oko sedam navečer i pritom gledamo Dnevnik. A tamo pravda nikad ne pobjeđuje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

05. prosinac 2020 03:03