StoryEditor
ŽivotVažnost dodira

Psihologinja o izolaciji i manjku fizičkih kontakata: ‘Kad ovo sve prođe, izgrlimo se kao nikada do sada!‘

3. svibnja 2020. - 16:19
Alen Čabrić

​Pandemija koronavirusa ne samo što nas je zatvorila u kuće nego nam zbog preporučenih mjera zaustavljanja širenja opasnog virusa, uskraćuje dodir s djecom, prijateljima, dragim osobama...

Na televiziji gledamo poruke koje nam sugeriraju izbjegavanje rukovanja, ljubljenja, grljenja, dodirivanja... Da držimo distancu od dva metra, neki stručnjaci kažu i osam.

Kako ovo nedodirivanje utječe na odnose među ljudima, na otuđenje, na to da se bojimo jedni drugih, odgovorila nam je psihologinja i književnica Tomica Šćavina, i otkrila što nam sve dodir poručuje, ali i kako se afirmativnim stavom prema bliskosti i druženju brzo iscijeliti, nakon što opasnost prođe.

– Prije svega, želim istaknuti da podržavam i poštujem sve mjere koje je stožer poduzeo. Nekoliko mjeseci ovakvih mjera neće imati teške i dalekosežne posljedice, ali dugoročno gledano, ne smijemo o izolaciji razmišljati kao o trajnijem rješenju. Kraj izolacije moramo vidjeti. Kraj se i najavljuje. Kada znamo da će nešto proći, onda imamo i više kapaciteta kako bismo se nosili s time. A sada, u ovom procesu oporavka koji nam slijedi, jednom kada mjere opreza zbog koronavirusa sasvim popuste, važno je da sve propušteno nadoknadimo. Mislim sada prvenstveno na druženja, bliskost i dodir. “Izgrlit ćemo se kao nikad dosad.” To je rečenica koju možemo imati na umu, koju možemo izgovarati prijateljima i bližnjima od kojih smo morali biti odvojeni. Takva perspektiva je utješna i iscjeljujuća i predstavlja protuotrov za sav taj strah od bliskosti i dodira koji nam je usađivan posljednjih nekoliko mjeseci.

Opasno povezivanje

Pogađaju li nas na Mediteranu ove mjere snažnije, s obzirom na to da smo po prirodi temperamentniji i imamo naviku češće se ljubiti pri susretima na ulici, čestitanjima, proslavama... Kakve će posljedice izostanak dodira ostaviti na naše mentalno i fizičko zdravlje?

– Da, nama na Mediteranu je teže, jer nam je uskraćeno nešto što je dio našeg temperamenta, a temperament nije nešto što učimo ili usvajamo. Temperament nam je urođen. Općenito, ovaj izostanak dodira ili, bolje rečeno, zaziranje od dodira ima negativan utjecaj na spontanost. Kada kontroliramo impuls za povezivanjem putem dodira, svom tijelu šaljemo poruku da je taj impuls nepoželjan ili opasan. A kada gubimo na spontanosti, gubimo i na vitalnosti. Dodir je izrazito važan, ne samo zato što je ugodan. Dodir je i pun značenja. Dodir može značiti podršku, njegu, utjehu, snagu.

Kad bismo trajno ostali bez mogućnosti spontanog dodirivanja, to bi nas kao vrstu jako obilježilo. Postali bismo puno agresivniji, jer bismo imali manje kapaciteta da se nosimo s frustracijom i neugodnim osjećajima. Postali bismo manje osjetljivi na druge, jer bismo sami sebi stalno slali poruku da je povezivanje s drugima opasno. Ne želim duljiti u pravcu tog ružnog scenarija, jer ne vjerujem da u tom pravcu idemo. Spontano povezivanje putem dodira nam je od esencijalne važnosti i, baš kao što smo poduzeli mjere za izbjegavanje zaraze virusom, trebamo poduzeti i mjere iscjeljenja društvene klime. A to možemo naglašavanjem važnosti dodira i afirmativnim stavom prema bliskosti i druženjima, kada opasnost prođe.

Dodir se u normalnim okolnostima preporučuje od trenutka rođenja kao prvi korak stvaranja emocionalnog odnosa između majke i djeteta. Posljednjih godina se prakticira da se novorođenče onako golo i toplo polaži na golu majčinu kožu i dojku jer se tim dodirom – koža na kožu – stvara najveća moguća bliskost između majke i djeteta. Hoće li se i to pravilo, koje se prakticira diljem civiliziranog svijeta, ukinuti kako bi se spriječio rizik da se dijete zarazi opasnim virusom?

– Ne vjerujem da je tako crn scenarij moguć. Uskraćivanje temeljnog osjećaja bliskosti između majke i novorođenčeta imalo bi dalekosežne negativne posljedice po ljudski rod. Bliskost nas čini ljudima i smatram da je svijest o tome danas već dosta razvijena.

Koliko je dodir važan za pravilan razvoj djece u kognitivnom, tjelesnom i emocionalnom smislu, i jesu li djeca kojoj je uskraćeno maženje i iskazivanje nježnosti dodirom emocionalno hendikepirana?

– Istina je, dodir je izrazito važan i podržava kognitivni, tjelesni i emocionalni razvoj. No, to ne znači da su djeca kojoj su maženje i tjelesna nježnost uskraćeni emocionalno hendikepirana. Mi ljudi smo izdržljiva i snalažljiva bića, koja se ovom svijetu i obiteljskim okolnostima od najranijih dana prilagođavamo na visoko individualizirane načine. Nismo svi jednako taktilni, ni kao djeca ni kao odrasli. Nekima je dovoljno malo dodira, upravo zato što im je dodir bio uskraćivan. Neki, pak, iz istog razloga dodir jako vole i trebaju.

Neki će se puno maziti sa psom, a malo s ljudima. Neki će se moći maziti s djecom, ali ne i s partnericom ili partnerom. Djeci je otpočetka života dodir itekako važan. No, pitanje je i kakav je to dodir. Majke koje preplavljuju dijete svojim osjećajima i previše ga maze (točnije, maltretiraju) mogu imati gori utjecaj na psihofizički razvoj djeteta od majki koje svoje dijete uopće ne dodiruju. Dodir je suptilan način komunikacije ispunjen smislom. U toj komunikaciji se osjećaju i namjere i potrebe. Tako će dijete osjećati namjeru roditelja da mu, recimo, uliju osjećaj sigurnosti. Isto tako, osjećat će potrebu roditelja koji se drži za dijete jer se sami boji.

Zašto je dodir toliko važan za komunikaciju s drugim ljudima i ulaznica u ljudsku zajednicu?

– Nečiji dodir nam se sviđa, a nečiji ne sviđa. Upravo zbog namjere, potrebe i značenja koji su u taj dodir utkani. Dodir nam na instinktivnoj razini govori koliko nekome možemo vjerovati. Osim toga, dodir nam govori i o stupnju bliskosti. Neke poznanike ćemo pri susretu zagrliti ili poljubiti u obraz. S drugima ćemo se samo rukovati. S nekim prijateljima ćemo se čvrsto izgrliti. I u tom zagrljaju ćemo nešto podijeliti. Jedno srce će osjetiti drugo. Komunikacija putem dodira je nezamjenjiva.

Spontana igra

Što mislite kome ova izolacija i uskraćivanje dodira najteže pada?

– Starijim ljudima kojima je uskraćen kontakt s djecom i unucima i starijim ljudima koji inače nemaju bliske kontakte, pa im odlazak na tržnicu ili na kavu puno znači. Stariji su u ovoj situacija ranjiva skupina na puno razina. Oni nemaju budućnost u kojoj mogu planirati neke velike pothvate koji zahtijevaju snagu i vitalnost mladih i ono što ih najčešće drži motiviranima za život su upravo kontakti s najbližima. Osim toga, tu su djeca koja su uskraćena za spontanu igru s prijateljima u vrtićima, školama, na rođendanima. Njima nije lako nositi se s frustracijom i zato je jako važno da im roditelji, kad god je to moguće, posvete više pažnje, da se igraju s njima, da razgovaraju i uključe ih u sve u što ih se može uključiti.

”Još nikada se nismo tako malo dodirivali kao danas”, upozorio je Charles Spence, profesor psihologije na Sveučilištu Oxford, koji je objavio studiju o propadanju osjeta za dodir. Njegov zaključak imao je za posljedicu neslućen procvat wellness industrije, što je pokušaj modernog čovjeka da utaži svoju glad za dodirom. Hoće li i korona, kad prođe, a proći će, potaknuti neke nove trendove koji bi nam mogli kompenzirati dodire i zagrljaje. Imate li neku prognozu?

– Virtualni svijet je već uzeo svoj danak što se tiče druženja, bliskosti i dodira. Društvene mreže nas na jednoj razini povezuju, a na drugoj otuđuju. A sada nas je ova dodatna izolacija još više usmjerila prema virtualnom kontaktu u kojem dodiri mogu postojati samo u mašti. Međutim, sve što potiskujemo kad-tad ispliva van. Tako da, ako tijekom ljeta mjere sasvim popuste, očekujem da ćemo jedva dočekati druženja, grljenja i da će sve vrvjeti od života. Vjerujem da će taj pozitivni val povesti i one plašljivije, tako da ćemo kao društvo brzo zacijeliti.

Važnost dodira

Zanimljiva je tvrdnja njemačkog znanstvenika Martina Grunwalda koji je rekao – ako se rodimo slijepi ili nijemi preživjet ćemo, ali ako ne funkcionira naš osjet za dodir to će biti nemoguće.

– Dodir nam je naročito važan kad smo ranjivi ili nemoćni. Potreba za podrškom putem dodira ne prestaje do kraja života. To ne znači da bez te podrške ne možemo funkcionirati, nego da je s podrškom puno lakše. Zatim, senzualnost ili uzbuđenje koje dodir stvara – sve su to važne dimenzije dodira. I povezivanje u ovim dimenzijama je nešto što nam olakšava i obogaćuje život od prvog do posljednjeg trenutka na Zemlji.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

21. rujan 2020 05:20