Mozaik Život

Stvari otišle predaleko

Naša reporterka u Vječnom gradu: Kog vraga su se uhvatili skalinade? Kvare gušt turistima, odmah zviždaljke, policija, stižu redari...

Stvari otišle predaleko

Zašto se to baš meni moralo dogoditi? Baš kad je već sve bilo spremno za put, za moje prvo putovanje u Rim?
Legenda kaže da je nakon velike poplave Tibera u Rimu 1598. godine, na Španjolskom trgu (Piazza di Spagna), podno brda na kojemu je francuski kralj Louis XII. dao izgraditi crkvu Trinità dei Monti, nasukana ostala trošna barčica. A kad je papa Urban VIII. tridesetak godina kasnije, u sklopu papinskog projekta da se na svakom većem rimskom trgu – pjaci – postavi fontana, odlučio da se jednu postavi na Piazzi di Spagna, angažirao je Pietra Berninija, koji je prelijepu baroknu fontanu (Fontana della Barcaccia) oblikovao inspiriran upravo onom potopljenom barčicom.

Poslije su Piazza di Spagna i ona crkva na brdu s kojega pogled puca na krovove Vječnoga grada povezani – drukčije se nije moglo zbog strmoga terena – širokom kamenom skalinadom zvanom Španjolske stube (zapravo Scalinata della Trinità dei Monti), građenom prema zamisli arhitekta Francesca de Sanctisa.

Čarobno mjesto, te skale: gdje god s njih pogledaš, ili gore prema crkvi Presvetog Trojstva, ili dolje prema Barcacciji Berninija starijeg, trgu i gradu, pogled je čaroban; pogled koji se pruža ne samo kroz prostor, nego i kroz vrijeme. Svi koje znam koji su ikad bili u Rimu uvjeravali su me da je sjediti na tim skalinama na Piazzi di Spagna poseban doživljaj. Vjerovala sam im, naravno – kamene skale, počevši od onih u starom dalmatinskom dvoru mojih dida i babe, posvuda na Mediteranu živo su mjesto; sjediti na njima sjajno je iskustvo, neposredan i živ susret s mjestom, ljudima, zvukovima, mirisima, bojama...

I baš, dakle, kad sam ja već kupila karte za Rim – zabranilo sjediti na Španjolskim skalama!
Kud baš sad? I zašto uopće? I to s kaznama od 250 do 400 eura. Nisu imali drugih termina za rastjerati turiste i pokvariti im gušt? Jer, kako se pokazalo, doista su ga pokvarili.

Vratit ću se malo kasnije Španjolskoj skalinadi, novom režimu koji tamo vlada i pokvarenom užitku.
Smještaj i plan moga boravka u Rimu odnosili su se na sam centar grada, prostor kojemu bi relativni splitski ekvivalent bilo gradsko središte omeđeno Đardinom, Rivom, Biskupovom palačom i Zapadnom obalom. Koliko je to Split, toliko je i dio grada koji sam obilazila Rim. Hoću reći, ima Rima i izvan trokuta Vatikan – Piazza del Popolo – Kolosej, ali ja izvan tih zamišljenih granica nisam išla. Bila sam, ukratko, u srcu grada, ali Rimu bez Rimljana – manjka ih kao što u onom domaćem ekvivalentu uskoro neće biti Splićana. Grad, naime, nastanjuju turisti – dolaze i odlaze, ali su uvijek tu, bez sezone, bez pauze, čineći zapravo stalno stanovništvo (centra) Rima.

Htjeli biste se raspitati gdje je mala ulica ta i ta? Velike su šanse da osoba koju zaustavite to neće znati jer ne samo što nije iz Rima, nego nije ni iz Italije, a lako moguće ni iz Europe; velike su šanse, također, da taj neeuropljanin, netalijan i nerimljanin kaže – pa uključite GPS, pobogu, tko se danas uopće uokolo raspituje gdje je neka ulica?

Kad već spominjem tehnologiju – još od camere obscure ljudi žele ovjekovječiti svoj boravak negdje; fotografiraju se na Kineskom zidu, London Toweru ili Trgu svetoga Petra, pa je u milijardi ikad napravljenih slika neke općepoznate znamenitosti baš ta jedna vama važna, jer baš vi činite razliku.

E, sad su stvari otišle puno dalje, pa je i Rim prestao biti subjekt, i postao objekt na mobitelskim fotografijama i videima; nije važno kako je "ispao" grad, nego kako ste "ispali" vi; na licu mjesta trijebi se ono što ne prolazi instagramske kriterije; gledam ispred Berninijeve fontane atraktivnu mladu ženu kako se zavodljivo smiješi svojoj ispruženoj ruci dok hvata kadar u koji će stati ne Barcaccia, nego skupi izlog Monclaira, znamenitost suvremenog Rima.

A od cijelih odreda turista s isukanim selfie kopljima, puno su mi životniji i draži bili svi oni prodavači jeftinih selfie štapova koji kruže po turističkim punktovima, ljudi koji za život zarađuju prateći na uličnoj razini tržišna kretanja. Vrlo je vitalan poduzetnički duh tih praktikanata sive ekonomije: prolaznike u Via del Corso jednoga popodneva iznenadio je ljetni pljusak. Istoga trena štapovi su stavljeni na čekanje, a na ulice su prodavači donijeli kišobrane, velike i male. Veliki deset, svi isti, mali pet eura, svi isti. Turisti, iznenađeni kišom, otvarali su ih jedan za drugim – ulica je za tren bila puna istovjetnih kišobrana...

A tek biznis s ružama? Ti priučeni trgovci odnekud pristigli u Rim priđu sa žarkocrvenom ružom i osmijehom – evo lijepoj dami, evo krasnom paru, evo slatkom djetetu, samo uzmite. Ovo je crkva Gospe te i te, sveca tog i tog, oni dijele sreću, čuvaju zdravlje, samo uzmite, to je za vas, nek vam je sretno, govore zlatousto. A vi ste tek došli, turistički ste glamac pa krenete dalje s cvijećem u ruci. A za vama ide djelitelj ruža koje donose zdravlje i sreću i traži barem novčić, jedan jedini, najmanji, cent. I ako ga ne date – ljubazno lice naglo otvrdne, hitro uzimajući cvijeće natrag.

Ili, čudite se zašto ulični poduzetnici kruže prodajući plastične boce hladne vode kad je Rim prepun fontana i uličnih česmi s izvrsnom hladnom vodom koju se doprema davno i mudro izgrađenim akveduktima? Računice uvijek ima, a u nju ulaze svi oni žedni i od jakog sunca umorni gosti koji ne znaju da je Rim grad vode. Dok to shvate, ulični trgovci na njima su već dobro zaradili. Znaju ti ulični trgovci i da će u centru Rima turisti puno lakše naići na skupe izloge Diora, Prade, Missonija, Luisa Vuittona ili Phillipa Pleina nego na običnu samoposlugu gdje bi mogli kupiti vodu – ima ih, tu i tamo negdje gurnutih, bez posebno istaknute firme i reklame, ali nije baš da se o njih spotičeš.

Usput samo, Rim je očišćen od neona i reklama, nema panoa, billboarda (osim na "maskirnim" fasadama koje glume prave dok se prave obnavljaju), nema uvredljive rasvjete, šarenila, ničega što bi narušavalo linije i pješčane boje grada na čijim krovovima rastu stabla, po čijim se fasadama hvataju biljke penjačice, uokvirujući vrata, prozore i izloge, penjući se cijelom visinom zgrada čija su potkrovlja od rasta u nebesa zadržana na visini petog, najviše šestog kata.

A kad padne večer, kad inspekcijama valjda završava radno vrijeme, svoje verzije Gucci, Vuitton i Prada torbica po ulici rasprostiru vižljasti mladi crnci, kapilarni izdanci nekog puno većeg falsifikatorsko-švercerskog organizma, po cijenama kojima manjka jedna do dvije nule u odnosu na originale.

I iako se danju gradom šetaju "markirane" vrećice, često u rukama turista s Dalekog istoka, svjedočeći o skupom šopingu – izloženi model Vuittonove torbice jedva da je prešao dvije tisuće eura – to više nije isto kao prije. Italija je u gospodarskoj krizi, kaže Cristina, izdanak rimske obitelji iz čuvene Via Marguta, danas valjda najljepše rimske ulice – nekad nije bila, nekad su je činila stražnja dvorišta, podrumi i skladišta bogate i lijepe trgovačke Via Babuino. Nisu, kaže, neka vremena, ne živi se kako se živjelo prije, gospodarstvo je "kleknulo".

Ona je, recimo, prije desetak godina u Via del Corso, rimskoj turističkoj i šoping žili kucavici, kupila predivan stančić od tridesetak metara četvornih i uredila ga za iznajmljivanje. Platila ga je trinaest i pol tisuća eura po kvadratu, a danas su cijene takvoga stana u centru grada i jednoj od njegovih najskupljih ulica pale na jedva devet tisuća. Neće mi, dodaje rezignirano, niti reći za koliko je prije iznajmljivala stan koji danas košta tek sedamdesetak eura po danu.

No dobro, nekoliko turističkih dana u Rimu nije uzorak koji bi došljaku zainteresiranom tek za obilazak rimskih starina pokazao u kakvoj je gospodarskoj krizi zemlja. Ali da je grad u krizi kad je u pitanju novac za održavanje tih starina, dobro se zna. Svu tu opipljivu povijest treba čuvati, održavati, njegovati i štititi, a to je skup sport, preskup za gradsku blagajnu. Zato su rimske vlasti prije nekoliko godina i pozvale bogate domaće i strane privatnike da pomognu – "dugujemo to ovome gradu i cijelome svijetu" – u financiranju obnove stotina spomenika.

I oni su se odazvali: s par milijuna eura restauraciju čuvene Fontane di Trevi, u kojoj se Anita Ekberg u Fellinijevu "Slatkom životu" kupala s Marcellom Mastroiannijem, platila je kuća Fendi, a s još par milijuna eura iz blagajne draguljarnice Bvlgari financirana je obnova Španjolskih stuba, spomenika nulte kategorije s UNESCO-ova popisa svjetske baštine.

Čuvajući vrijednost i dignitet povijesne imovine, Rimljani uredno upozoravaju da se u crkve ne smije ulaziti nepropisno odjeven – u majicama bez rukava i u kratkim hlačama, a često ni fotografirati. Pravila o odijevanju navedena su i na ulazu u prekrasnu crkvu Sant'Agnese in Agone na Piazzi Navona, točno ispred Fontane dei Quattro Fiumi (četiri rijeke) Berninija sina, crkvu San Luigi dei Francesi u kojoj su, u jednoj od kapelica, izložena tri Caravaggiova djela, u Panteonu za čiju je gradnju zaslužan Marko Agripa, trostruki konzul, najbolji prijatelj i zet Oktavijana Augusta, prvoga rimskog cara – baš sam se s njima nedavno družila u sjajnom epistolarnom romanu Johna Williamsa – i gdje sam najprije i shvatila da su sve te upute o decentnom odijevanju samo mrtvo slovo na papiru, da je i Panteon, kao i sve ostale crkve, prepun golišavih leđa, kratkih hlača, golih nogu, kao i ambicioznih snimatelja, i to ne samo mobitelima – oni su, je l' da, prvenstveno telefoni, a ne kamere – nego i pravim fotoaparatima.

Pa kad je već tako, kad se već u crkve ulazi u zamalo plažnom izdanju, kad se već sjedi na stepenicama pred Bazilikom dei Santi Ambrogio e Carlo u Via del Corso, iako na čelu svake od stepenica pred ulazom lijepo velikim slovima piše da to nije dopušteno, kad je već sva turistička populacija u općem prekršaju – kojega su se vraga uhvatili čuvenih Španjolskih stuba i slavne Fontane di Trevi? Jer baš tamo policija i gradski redari, grozdovi njih, čuvaju red i ne dopuštaju ni najmanji prekršaj.

To znači da na Španjolskim stubama nitko ne smije sjesti ni na trenutak, odmah bude upozoren, ne smije se jesti i piti, a u Fontanu di Trevi zabranjeno je i prst umočiti. Odmah zviždaljke, odmah policija, odmah stižu redari... Nisam, doduše, vidjela da je ikome ispisana i odrezana novčana kazna, ali sam gledala i snimila kako policija jastrebari i ne da sjesti.

Nekad je 138 širokih stuba koje se uspinju do crkve na brijegu bilo prepuno ljudi koji su sjedili i uživali; bilo je to gledalište Vječnoga grada, promatračnica života, družionica, mirisaonica, kula babilonska, susretaonica, sjecište turističkih meridijana i paralela u povijesnom središtu svijeta. Sad se Španjolskim stubama samo prolazi, malo tko se zaustavlja – osim da onako s nogu malo razgleda, ili da (se) fotografira. Tu i tamo netko ipak sjedne – sad, iz neznanja ili inata, ne znam – ali ne ugrije kamen, nema kad. Odmah se oglasi zviždaljka...

Na zidiću uz fontanu-barčicu u dnu skalinade, gdje je dopušteno sjesti, uz mene je sjedila mlada mama sa sasvim malim djetetom koje je spavalo u kolicima. Kad se bebica probudila, mama joj se nježno nasmiješila, rekla nešto na jeziku koji nisam prepoznala, pa iz pakiranja izvadila i u ručicu stavila keks. Dijete ga nije ni prinijelo ustima, kad eto policajke gestom pokazujući – nema jedenja! Gledam kako zbunjena majka uzima djetetu keksić iz ruke. Pogledamo se i gle!, bez ikakvih prepreka u razumijevanju razmijenimo mišljenje – ironično pohvalno – o ažurnosti i djelotvornosti čuvara Španjolskih skala.

 

Promet
Promet u Rimu? Europski su prvaci po vremenu potrošenom na prometne zastoje. U centru su ulice uske, uglavnom "pokockane", bez pločnika; sjedite li na uličnom štekatu nekog kafea ili restorana, uz vas će se provlačiti auti, a ako sjedite baš na rubu štekata, auti vam mogu prolaziti manevrirajući na centimetar udaljenosti.

 

Restorani
Na premale restoranske stolove u Rimu se zbilja nije lako naviknuti. To su kvadri od niti pedeset puta pedeset, uz to zbijeni, postavljeni "utisno" i vani i u zatvorenom. Dobra preporuka vodi u restorane s odličnom spizom i dobrim cijenama. Sto eura – zajedno s mančom – smatra se dobrom cijenom večere za dvoje, s predjelom, glavnim jelom, desertom i dvjema čašama vina.

 

Redovi
Redovi u Vatikanu zastrašujući su, ali zato rimski ulični poduzetnici razvijaju biznis "uvođenja preko reda". Kako to rade, zaobilaze li zbilja njihovi "klijenti" predugačke redove, ne znam, nisam riskirala. Jedan je "ponuđač", međutim, bio spreman ozbiljno spustiti cijenu jer je shvatio da smo "komšije". On je, naime, Albanac, pa kad je čuo hrvatski jezik, dodatno se raspričao: iz Vlore je, grada na jugoistočnim obalama Jadranskog mora. Divan grad, dođite, uvjerite se, kaže komšija.

 

Grad, naime, nastanjuju turisti - dolaze i odlaze, ali su uvijek tu, bez sezone, bez pauze, čineći zapravo stalno stanovništvo (centra) Rima

 
 
 

 

Naslovnica Život