Mozaik Život

Novi život u 50-oj

Obitelj je šokirala povratkom u Dalmaciju, no jedan ju je događaj na to 'prisilio': Parižanka je proživjela pravu birokratsku agoniju, ali ljubav prema kuhanju uspjela je pretvoriti u unosan biznis

Novi život u 50-oj

– Kad muškarca "opali" kriza srednjih godina, uglavnom kupi bijesan automobil ili motor, a ja sam pokupila kufere te se iz Pariza preselila u Zadar i prošli tjedan otvorila prvi francuski bistro u gradu. Dobar početak 50-ih, je l' da? - namiguje uz široki osmijeh simpatična Anges Negre, Parižanka hrvatskih korijena koja je stvarno odlučila nakon pola života prodati sve što je imala u glavnom gradu Francuske te s mužem Remijem, dvije kćeri, Lison i Valentine, krenuti na put u nepoznato – postati poduzetnica u Lijepoj našoj.

Agnes je po majci Hrvatica, iz Novigrada pokraj Zadra, a po ocu, Parižanka. Roditelji su joj se upoznali u Francuskoj kad je majka otišla "samo na dva mjeseca naučiti jezik", da bi se na kraju zaljubila i ostala.

Dolazili su svake godine u majčin rodni kraj, na more, u koje se Anges tako lako zaljubila. Kaže, uvijek bi joj bilo muka kad bi završili praznici i kad bi se morala vratiti u Pariz. Kao da je znala da će se jednog dana ovdje vratiti i zauvijek ostati.

Roditelji su joj se po stare dane vratili i sad u Novigradu žive klasičnim dalmatinskim životom, idu na ribe i prave maslinovo ulje.

- U meni je stalno gorila želja za životom ovdje, u malom gradu pokraj mora. Ali, čovjek se tako lako prepusti nekim životnim navikama i upadne u komfor zonu iz koje je kasnije teško izići.

Radila sam kao učiteljica u osnovnoj školi, školovala svoje cure, živjeli smo normalnim životom, urbanim i ubrzanim, kako i priliči metropolama, a prijelomni trenutak u kojem sam donijela odluku o preseljenju bio je teroristički napadi u koncertnoj dvorani Le Bataclan, 2015. godine.

Mi smo inače česti posjetitelji koncerata, ali, eto, baš tu večer moje cure i ja nismo bile tamo. Shvatila sam da ne želim živjeti u strahu, strepiti hoće li mi se djeca vratiti kući živa. To je jednostavno postalo preživljavanje, nije bilo normalno – iskreno će Anges dok se s grčom u želucu prisjeća dana odlaska iz Pariza.

– Moje su me cure mrzile taj tren. Mislim da sam za njih bila najgora mama na svijetu. Zamislite samo tinejdžericama reći da se pozdrave sa svojim prijateljima, ljubavima, hobijima, sa životom u najpoznatijem gradu svijeta.

One ne govore hrvatski, ni riječi, ali dosta razumiju. No, ja i dalje smatram da je odluka o preseljenju bila ispravna. Vjerujem da će one to shvatiti kad malo odrastu – govori Agnes.

Ljubav prema kuhanju, na svoj 50. rođendan pretvorila je u posao.

– Navikla sam u Parizu jesti u raznim restoranima, turskim, libanonskim, vijetnamskim, grčkim... Željela sam zapravo Zadru pružiti nešto novo, drugačije, nešto čega nema. Dašak francuske usred Poluotoka.

Ovaj je grad baš po mjeri čovjeka, razvija se i zaslužuje imati bogatiju ponudu. Nadam se da sam ovim pokrenula trend, da će se još tko odvažiti otvoriti nešto što pomalo odskače od gradske ponude – ističe.

Dodaje kako je mali bistro, simpatičnog imena "Oh la la", uredila po svom guštu, cool i moderno, baš onako francuski.

Ipak, nekako smo pretpostavljali da joj sigurno nije bilo lako otvoriti lokal u Hrvatskoj. Oh, koliko smo samo imali pravo!

– Da mi je netko rekao da će mi ovoliko vremena, živaca i novca trebati da otvorim jedan mali bistro, ne znam bih li ikad pokušavala. Došlo mi je doslovno da odustanem od svega i vratim se odakle sam došla! Još uz sve probleme, ja ne govorim baš najbolje hrvatski, a posebno se teško snalazim s tim službenim rječnikom, pa sam morala majku od 80 godina vući sa sobom da mi pomogne ispunjavati obrasce - prepričava samo mali dio svoje birokratske agonije koja je počela u veljači ove godine te se okončala tek nedavno, prije nekoliko dana kad je konačno otvorila vrata svog bistroa.

– Konačno je to sve iza nas, pa sad se i muž i ja možemo posvetiti samo kuhanju i vođenju posla. Zadrani, čekamo vas! – smije se Agnes, nazdravljajući proseccom za šarenim stolićem malog francuskog bistroa u jednoj dalmatinskoj kaleti.

Ime iz zezancije

Kad sam kao mala ljetovala u Novigradu, druga su me djeca stalno zezala kako mi Francuzi uvijek govorimo "oh la la ovo, oh la la ono" i kad je nakon skoro 40 godina trebalo birati ime za bistro, ja sam se odmah toga sjetila. Bilo mi je tako prirodno! To je ta jedna mala fraza koju svi povezuju s Francuskom - otkriva Agnes.

Okusi domovine

– Često ćemo mijenjati jelovnik, ali za sad imamo klasične francuske kroasane za doručak, galettes de sarrasin, boîte chaude, tarte aux pommes, otopljeni camembert u koji se umače kuhani krumpir omotan pancetom... Nećemo baš sve otkrivati, neka nešto ostane i iznenađenje našim gostima! – kaže Agnes.

 

Naslovnica Život