Mozaik Život

Život s dijagnozom

'Doktori su mi savjetovali da nikomu ne govorim od čega bolujem': ova Sinjanka stalno se bori s predrasudama okoline; 'Ni vozački mi nisu dali polagati...'

Život s dijagnozom

– Sjela sam u auto, zavezala sam pojas, krenuli smo i od toga trenutka se ništa ne sjećam. Kazao mi je Alen da smo prešli tek 20 metara i da sam se samo ugasila. Nisam se tresla, samo sam zatvorila oči. Znao je što se dogodilo, odmah se vratio natrag, zvao mog oca. Ispod glave su mi stavili kušin i čekali da prođe. Kad sam se probudila, ugledala sam Hitnu i kada sam vidjela tko je sve oko mene, rasplakala sam se. Znala sam što se dogodilo.

Tako govori Tea Dolić, 22-godišnja djevojka koja se odlučila ogoljeti pred javnosti i ispričati nam kako izgleda život s epilepsijom.
Vjerojatno ne možete ni pretpostaviti koliko je teško na novinskim stranicama čitati priču o svojoj bolesti, ali je ovoj snažnoj mladoj osobi breme objave takve priče u novinama ili na portalima u potpunosti zanemarivo naspram želje da se javnost educira o epilepsiji.

Pitate se zašto? Pomislite možda da je riječ o bolesti s kojom je većina sugrađana upoznata? Vjerojatno se mnogi više ni ne sjećaju priče Ele Milićević, 23-godišnje studentice iz Vrgorca, koja je prije dva tjedna iznenada izbačena iz podstanarskog stana nakon epileptičkog napadaja. Upravo zbog nje Tea iznosi svoju priču.

Sramotni primitivizam u Splitu: gazda studenticu zbog epilepsije izbacio na ulicu!? 'Baš smo večerali, kad sam dobila napad. Cimerica je zvala Hitnu, a gazda je poručio da moram vani do sutra u podne'

– Pogodilo me je grozno kad sam čitala taj tekst jer znam kako bi meni bilo. Najviše me pogodila reakcija tih ljudi, zapravo, iznenadila me i ne znam kako su joj mogli ne pomoći. Kako je sada njoj? Kako je njezinim roditeljima? Kako nisu mogli pomislit šta bi bilo da je to njihovo dite? Pa ona je dite – teško Tea riječima može predočiti što osjeća kada pomisli na tu priču.

Nakon prvog napadaja, kada je imala 14 godina, otkrila je da i sama boluje od jednog od najučestalijih neuroloških poremećaja. No, onda se susrela s nečim težim od suživota s bolesti – predrasudama i neznanjem.

– Ljudi smatraju da je epilepsija psihički poremećaj, a to mi najviše smeta. Pretpostavlja se da sam epilepsiju dobila od umora, ali može biti i od stresa. Ako ljudi smatraju da je to psihički poremećaj, kojem je često uzrok stres, zašto se onda infarkt ne smatra psihičkim poremećajem? – postavlja logično pitanje naša sugovornica, inače Sinjanka koja je od pete godine života gotovo svaki slobodni trenutak posvetila konjima.

Pisali smo već o Tei. Njezina priča je prije dvije godine zauzela dvije stranice "Nedjeljne Slobodne", a dio naslova je glasio: "Ne treba joj princ, ima konja".

Ne treba joj princ, ima konja: prva alkarica oduševljava sinjske momke svojim viteškim sposobnostima, a ne boji se ni 'pripetavanja'

Tako bi vjerojatno i danas glasio da ponovo pišemo takav tekst, jer su te graciozne životinje još uvijek njezin prvi izbor.
Ovaj put, kaže, ne želi govoriti o sinjskoj viteškoj igri i svom konju Viliju, kojeg je na poklon dobila od alkara Alena Filipovića-Grčića, onoga Alena s početka priče koji je bio uz nju kada je u automobilu doživjela drugi epileptički napadaj.

Ovaj put mlada i vrsna jahačica želi educirati ljude o bolesti koja joj je stvarala puno prepreka u životu, ali srećom, ako itko doslovno umije preskakati prepreke, onda je to Tea.

– Moje roditelje je puno pogodilo kada su doznali da bolujem od epilepsije. Doktori su nam čak kazali da za početak to nikomu ne kažemo kako me ne bi distancirali od društva. Ne znam zašto. Poslije sam shvatila da mi nije stalo do toga što tko misli, a onaj tko ne želi zbog toga bit kraj mene, neka ode. Tako da smo na kraju svima rekli. Treba ljudima naglasiti kakav oblik imaš, a ja, srećom, imam blaži oblik. Osim toga, treba ljudima kazati što učiniti ako se dogodi napadaj – govori 22-godišnja Sinjanka.

Prisjeća se da je napadaj u automobilu, srećom kao suvozač, doživjela nakon što su joj liječnici ukinuli terapiju, smatrajući da je vrijeme da prestane svakodnevno piti tablete.

– Onda sam prešla na druge lijekove i od tada sam dobro. Sad su mi kazali da bismo mogli početi smanjivati i kasnije ukinuti terapiju, ali da budem iskrena, malo me strah toga. Ne bih htjela da mi se dogodi napadaj u vožnji ili na konju, ne želim riskirati da nekome upropastim život – iskreno će Tea.

Bolest joj je predstavljala problem u konjičkom sportu i u polaganju vozačkoga. Budući da je trebala proći liječnički pregled kako bi sudjelovala u turniru, nakon dugo godina jahanja, nije očekivala da će joj napisati da je nesposobna baviti se konjičkim sportom.

– Kad sam izišla iz ambulante, rasplakala sam se. Srećom, otišla sam kod liječnika za sportsku medicinu, koji mi je rekao da sam potpuno zdrava i da se mogu time baviti ako primam terapiju. Da padam svaki dan ili da mi se svakodnevno događaju napadaji, ne bih se vjerojatno time mogla baviti – kaže.

Sličnih je problema imala kada je, na nagovor roditelja, odlučila položiti vozački ispit. Budući da je bila prestravljena još od liječničkog pregleda uoči turnira, bila je uvjerena da neće proći ključni pregled sposobnosti vožnje automobila.

– Bilo me je strah. Uostalom, razmišljala sam, ako položim, a u autu mi se dogodi napadaj, nekoga ću ubiti. Onda sam shvatila da moja epilepsija nije takva. Kada sam u Sinju radila liječnički i rekla da imam epilepsiju, stvarno nisam očekivala da doktorica kaže: "Šta je to? Kako ćemo sada?" Pa mi je nakon toga rekla da sam nesposobna. Poslala me kod psihijatra, pa mi je i psihijatar kazao da ne mogu voziti. Zainatila sam se i otišla u Zagreb kod mog neurologa koji mi je kazao da ne vjeruje kako se liječnici ponašaju. Dobila sam nakon toga potvrdu da mogu polagati vozački i kad sam se s potvrdom vratila u Sinj, položila sam vozački iz prve – uz osmijeh kaže naša mlada sugovornica.

Na pitanje je li je strah vožnje i mogućnosti da se baš tada dogodi napadaj, spremno je i smisleno odgovorila:

– Da bi živio uz epilepsiju, moraš se strogo držati određenih pravila. Neću sjesti u auto ako sam neispavana. Kako bih svoj oblik epilepsije kontrolirala, moram biti odmorna i naspavana. Ako ću izići u klub, onda idem na mjesta gdje nema jakih svjetala. Najvažnije je biti naspavan, ne boraviti dugo na suncu, alkohol ne dolazi u obzir, ne smijem u kinu gledati 3D ili 4D filmove, a sve ostalo mogu kao drugi. Kada smo radili onu prvu priču o meni, nije mi palo na pamet spomenuti epilepsiju jer je uopće ne doživljavam – govori Tea.

Kako se onda dogodio drugi napadaj u automobilu?

– Drugi napadaj bio je moja greška, a i nisam više pila tablete. Bila sam kuma na krizmi i ostali smo vani do četiri sata ujutro. Nisam mogla ne otići na snimanje filma o alkarima, jer mi je to stvarno puno znači, tako da gotovo pa nisam spavala, jer smo već u sedam morali krenuti na snimanje. Bilo je još nekih naznaka ili aura da bi se napadaj mogao dogoditi, ali ih nisam prepoznala. Kada sam se dizala rano u školu, oko pet ujutro, napravila bih nekakav čudan refleksni pomak rukom, ali nisam znala da je to naznaka da bi se mogao dogoditi napadaj. Premda je Alen, koji me je ujutro vozio, znao što se dogodilo, nikad to nije doživio pa se prepao. Nije htio ići na snimanje filma, tako da se sjećam da sam mu rekla da sam dobro i da ide. Rekla sam mu: "Ajde, Alene, majke ti. Bit će ih još" – našalila se na svoj račun i opušteno se izrugala svojoj bolesti.

Nedavno je Tea otišla i korak dalje te završila tečaj za instruktora za terapijsko jahanje, uostalom i njoj je jahanje terapija.

– Kada smo bili na predavanju, rekli su da se osoba s epilepsijom ne može baviti konjičkim sportovima. Odmah sam digla ruku i rekla im: "Stanite. Ja sam osoba s epilepsijom i bavim se konjičkim sportovima 17 godina." Ne možete biti isključivi, postoje tipovi epilepsije koji se mogu kontrolirati. Naravno da se time ne može baviti osoba koja ima teške napadaje, ali neki mogu.

Želim pokazati ljudima da se može sve postići kad se hoće, naravno ako ne ugrožavaš sebe i svoje zdravlje – zaključila je naša sugovornica i poručila svima da se educiraju o jednoj od najučestalijih bolesti ili poremećaja u neurologiji.

– Ljudi moraju znati da se s epilepsijom treba u životu boriti, teško je, ali se može.

Podvučeno ljubičastom

"Ljubičastim danom" (ljubičastom bojom) 26. ožujka se širom svijeta iskazuje solidarnost s osobama koje imaju epilepsiju, a Hrvatski sabor je 17. listopada 2008. godine donio odluku o proglašenju 14. veljače Nacionalnim danom oboljelih od epilepsije. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, objavljenim na stranicama Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, oko 50 milijuna ljudi širom svijeta ima epilepsiju. Procjenjuje se da šest milijuna ljudi u Europi boluje od epilepsije, a svake se godine dijagnosticira 300.000 novih slučajeva bolesti.
Danas se ova bolest u više od dvije trećine bolesnika može dobro kontrolirati lijekovima – antiepilepticima.

Ni slučajno ne dirajte jezik!

Ako ste svjedok epileptičkog napadaja, Tea savjetuje da najprije osobu legnete na bok i odmaknete sve oštre predmete. Upozorava da ne ponavljate učestalu pogrešku.

– Prvo što ljudi misle da osobi koja doživljava napadaj nešto stave u usta da ne pregrize svoj jezik, ali to ni slučajno ne treba raditi. Kako se tim ljudima svaki dio tijela nekontrolirano grči, tako i čeljust, oni imaju snagu za nekome pregristi prst. Dakle, ništa ne stavljati u usta, jedino, po mogućnosti, staviti nešto ispod glave i čekati da se osoba smiri. Naravno, pozvati Hitnu pomoć – poručila je Tea.

 

Naslovnica Život