Mozaik Život

PRIČA IZ PRVE RUKE

Robert je posjetio Černobil: Užasno je jezivo! Nisam smio hodati po travi niti išta dirati, a u napuštenim kućama šokirali su me prizori dobro očuvanih dječjih igračaka

PRIČA IZ PRVE RUKE

Robert Dacešin je putopisac koji je proputovao skoro cijeli svijet, a bio je i u posjetu Černobilu, gradu i elektrani o kojoj se naveliko priča povodom emitiranja hvaljene HBO serije 'Černobil'.

Robertove priče možete naći OVDJE, a mi vam uz njegovu dozvolu prenosimo njegovo zapažanje i fotografije iz Zabranjene zone.

Bilo je to sasvim obično aprilsko jutro. 26. travanj ’86. da budem precizan. Nešto oko dva sata iza ponoći. Stanovnici malog ukrajinskog grada Pripjat već su duboku u snu. Ni ne sanjaju da će se njihov život totalno promijeniti u sljedećih nekoliko minuta.

Odjednom… bum! Čuje se nekakva eksplozija. Pale se svjetla. Što se dogodilo? Nekoliko minuta nemira i preplašenosti prije nego se ponovo vraćaju u krevet.

Tek sljedećeg jutra na radiju čuju da je eksplodirala nuklearna elektrana u mjestu Černobil. Oni preživjeli, danas znaju da su prisustvovali najvećoj nuklearnoj katastrofi u povijesti čovječanstva.

 

 

Prije dolaska u Černobil, nisam mnogo znao o njemu. Kao klinac sam na Play Stationu  igrao tamo neki Stalker, pucačinu čija je radnja smještena ovdje, a Nešo s tenisa mi je spominjao i jedan film na ovu temu. Černobilski dnevnici se zove. Nemojte ga gledati.

Iskren da budem, nisam mnogo znao ni koliko je mjesto uopće sigurno. Ne znam nikoga da je bio ovdje. Bojan, s kojim sam studirao u Slovačkoj, pričao mi je da je htio posjetiti Černobil. Koja budala, kontao sam tada.

A vidi me sad! Unosim broj svoje debitne kartice kako bih bukirao putovanje za kako kažu, najopasnije mjesto na svijetu!

Da li sad drugi misle da sam budala što idem tamo?

Ali koliko je zaista opasno i kako uopće možete doći u Černobil? Što se točno desilo ovdje i kako danas izgleda ovo mjesto?

Kako uopće posjetiti Černobil?

Prije dolaska u Kijev, raspitivao sam se dosta o tome kako posjetiti ovo mjesto. Želja mi je bila ići tamo sam. Mnogo je veća avantura, ali mi Irina, sestra mog dobrog prijatelja Bogdana sruši snove jednom Fejsbuk porukom.

“Postoje određeni checkpointi koje ne možeš sam proći. Moraš ići s agencijom.”

Poslala mi je i link agencije za koju je čula da je ok. Solo east Travel se zovu i jednodnevnu turu naplaćuju oko 80 dolara s osiguranjem. Guglam još malo po netu i pronalazim još jednu agenciju, ali ova je dosta povoljnija, te odlučujemo da bukiramo putovanje.

Onoga trenutka kada pritisnete 'pay' (plati) na njihovom sajtu i uplatite im iznos, agencija vam šalje mail u kojem vam objašnjavaju sve stvari koje trebate znati prije dolaska tamo. Napominju da trebate imati što manje otkrivene površine na tijelu. Savjetuju majice dugih rukava, hlače, kao i dublje cipele. Obavezan je i pasoš. Bez njega, džaba vam pare koje ste uplatili. Hoćete ići u Černobil? To su uvjeti.

Točno 17 dana i par sati nakon čitanja ovog maila, nalazim se u kombiju s ljudima iz 8 zemalja svijeta, na putu ka Černobilu, koji se nalazi na oko 125 kilometara sjeverno od Kijeva.

Naš vodič Jurij pri polasku nam objašnjava neke od najosnovnijih stvari na koje moramo obratiti pažnju. Ne smijemo sjediti na zemlji (ako kontamo imati djecu), jesti i piti ništa van kombija i restorana u koji nas vodi, kao ni nositi kući „suvenire“ jer ćemo zbog istih vjerojatno biti uhapšeni na aerodromu, te nećemo imati priliku da ih vidimo kako svijetle u mraku. Znači ipak ne možete da poklanjate radioaktivne predmete osobama koje ne simpatizirate s posvetom da su posebni i unikatni.

Sa svojih par simpatičnih fora, Jurij nas uvodi u priču o ovom mjestu, te nam pušta dokumentarac dok se vozimo ka checkpointu. Što se više vozimo, ceste postaju sve gore, a tišina sve veća. Posljednji objekt koji smo vidjeli već je kilometrima iza nas. Ljudi nema. Tu i tamo tek pokoja lisica proviri iz žbunja. Kaže nam da su i vukovi česta pojava. Černobilski radioaktivni vukovi.

Spominje nam i crvenu šumu koja je stvorena ovdje. Sasvim obična normalna šuma kao one u našim selima, postala je crvena nakon što je vjetar nanio ogromnu količinu radioaktivne prašine, te je lišće izmijenilo svoju boju.

Saznajem i da su u Černobilu postojala 4 reaktora. Peti i šesti su se pravili, a još šest novih je bilo u planu. Upravo taj četvrti bio je taj koji je eksplodirao tijekom sigurnosne probe.

U trenutku kada se eksplozija desila, gotovo nitko nije bio svjestan prave opasnosti i onoga što se dogodilo. Termin radijacija, postojao je u rječnicima, ali je bio relativno nepoznat, te je trebalo kriminalnih 36 sati da vlasti tadašnjeg SSSR-a pošalju kamione s ciljem da evakuira obližnji grad Pripjat.

Vojska koja je došla, dala je stanovnicima ovoga mjesta čitava dva sata da se spreme. Dva sata u koja su trebali da spakuju svoj čitav dotadašnji život… Rekli su im da sa sobom mogu ponijeti samo jedan kofer s osnovnim dokumentima i odjećom koja još nije bila kontaminirana.

 

E sad, zamislite da dođete u neko selo u Ukrajini i kažete nekoj bakici od 80 i kusur godina da mora da napusti kuću u kojoj živi od pamtivijeka, jer eto, ima neka radioaktivna prašina i može nešto da joj se desi. Još ti kažu da trebaš da piješ što više vodke kako bi suzbili bakterije u organizmu.

Kakva prašina? Kakav Černobil i nuklearna elektrana? Pa ja ne osjetim ništa. Zašto da idem? Izbora nije bilo.

S druge strane, djeca koja su živjela u Pripjatu, čak su se i radovala, jer su znala da će naredni dan propustiti školu. Niko tada nije ni sanjao da će to biti njihov posljednji pogled na njihov grad.

Tog dana, ovo mjesto napustilo je gotovo 50.000 ljudi u 1.100 vozila.

Sama eksplozija reaktora i nije bila toliko opasna, koliko je opasno bilo radioaktivno zračenje do kojega je nakon toga došlo. Otpuštene su luđački velike količine radioaktivne prašine, otprilike 11 puta jače nego prilikom eksplozije atomske bombe u Hirošimi. Krug od preko 30 kilometara, proglašen je za kontaminiran, a posebna vojska i naučnici, poslani su da zaustave dalje širenje radijacije.

Zvuči nevjerojatno, ali Sovjetske vlasti su do te mjere sakrile ovu katastrofu, da gotovo nitko izvan zemlje nije imao ideju što se dogodilo. Tek pokoji mali članak u novinama, pisao bi da se u Černobilu nešto desilo. Ništa ozbiljno navodno. Malo se zapalio neki reaktor, ali sve će biti u redu. Još uvijek gori, ali ugasit ćemo mi to.

Međutim, ubrzo nakon eksplozije, Velika Britanija, Njemačka, pa i zemlje Balkana, primijetile su ogromne količine radioaktivne prašine koje je ušla u njihov prostor. Niko ni tada nije znao o čemu je riječ.Najteže je pogođena obližnja Bjelorusija, koja se nalazi veoma blizu mjestu eksplozije.

Dok se dokumentarac privodi kraju, lagano stižemo do vojnog punkta gdje izlazimo iz autobusa. Pretresaju nam autobus, te nas redaju jedan iza drugoga, kao na prelazu Bajakovo. Mislim da kontrola duže traje nego kod nas. Samo je u Maroku duža. Do detalja provjeravaju svaki vaš detalj koji ste naveli. Svaka brojka u pasošu mora da štima. Nakon skoro pola sata čekanja, puštaju nas.

Uskoro dolazimo do ulaza u Černobil.

Jurij nas ponovo podsjeća na stvari koje su nam zabranjene. Nikakvo hodanje po travi. Što manje diranja okolo. Samo žene smiju da se diraju kaže. Nipošto ne spuštati stvari na zemlju. Kroz osmijeh spominje kako je skoro jedna Ruskinja htjela da napravi selfi te da bi našla bolji ugao, sjela je na travu.

Kada se vraćala nazad, na kontroli su joj rekli da su joj hlače ozračene, te da ne smije u njima da prođe. Raspravljala se dugo s carinicima, ali bez efekta.

Rezultat svega? Čitav autobus imao je priliku da vidi njene čipkaste gaće, a njena priča vjerojatno će se prenositi s koljena na koljeno među carinicima. Priča se i da su joj i sliku uramili i okačili je.

Dolazimo do malog sela 11 kilometara od reaktora koji je eksplodirao. Ime mu je Zalisa. Zalisa na ukrajinskom označava selo unutar šume. Preko 3.000 ljudi živjelo je ovdje prije katastrofe, a danas je potpuno prazno. Nema žive duše. Posljednja osoba koja je živjela ovdje, umrla je 2015. godine. Ime joj je bilo Rosalia.

Ulazimo u stare kuće u kojima su nekada živjeli ljudi. Nikada do sada nisam bio u napuštenoj kući. Prva stvar koju zapažam pri ulasku na vrata su dječje igračke razbacane po podu. Iznenađujuće, još uvijek su dobro očuvane.

Dosta stvari je i dalje na mjestu. Neke su vjerojatno opljačkane tijekom vremena. U svojoj glavi zamišljam život ljudi ovdje. Zamišljam višečlanu porodicu s dvoje djece. Upravo prolazim pored stola gdje su nekada ručali. Ulazim i u kuhinju. Prava sovjetska kuhinja. Mati je nekada pravila boršč ovdje. Pronalazim dječje autiće, ali i plišane lutke. Vjerojatno su imali dječaka i djevojčicu. Nalazim još plišanih lutaka. Možda su imali još jednu curicu?

Dok stvaram njihovu povijest, osjetim kako su se sve utišali. Ne sjećam se kada je bilo ovako tiho. Tišinu razbija Jurij s nekim svojim anegdotama i pričama. Šmeker je čovjek. Kul su mu šale, mada osjećam da se svega nas par smije. Čini da Černobil ne izgleda tako tmurno.

Obilazimo i okolne kuće. Ista je to priča, samo se igračke razlikuju. Vidi se da su u nekima živjele imućne porodice.Gdje su one danas? Što li je s njima?

Nekoliko ljudi iz grupe dobilo je Gajgerov brojač radi mjerenja radijacije. Juri nam pokazuje kako se koristi. Doduše, nema što toliko da se pokazuje. Upališ ga i gledaš koji broj će ti pokazati. Radijacija je označena u sivertima, a najveća je na mjestima označenim kao „hot spots“.

Zanimljivo je da je nakon prve eksplozije, Gajgerov brojač pokazao broj 0.36, što je gotovo dozvoljen nivo radijacije.

Međutim, ono što nisu znali je da je taj brojač bio dizajniran tako da je 0.36 ujedno i njegova najveća vrijednost. Pravo očitavanje je bilo 15.000!

Radi informacije, sve do 0,30 mikro siverta je ok. Što sad kažete na ovih 15.000? Recimo dok ste u Kijevu, brojač će vam pokazivati broj 0,16. U većini Černobila isto tako. Ali na ovim hot spots mjestima ide i preko 7. Poređenja radi, kada radite CT srca, radijacija je 16, dok skeniranje na aerodromu prenosi radijaciju od 9 mikro siverta.

Niko točno ne zna koliko ovih mjesta ima u zoni. Razlog je taj što su mnoga od njih nastajala tako da su se tadašnji radnici htjeli riješiti pojedinih predmeta koji su ostali iz reaktora 4. Pošto nisu znali što da rade s njima, zakopavali su ih ispod zemlje, a ta mjesta bi tog trenutka postala radioaktivna.

Selo Kopači je sljedeće mjesto u koje idemo. Sve što je nekada postojalo ovdje, nestalo je pod zemljom. Zakopano je. Čitavo selo izgrađeno je s drvenim kućama, a drvo upija radijaciju jako brzo, te je bilo nemoguće da ga očiste. Kada su naučnici SSSR-a shvatili ovo, odlučili su da urade jedan eksperiment.

Zapitali su se što bi se desilo da zakopaju sve ove kuće pod zemlju? Zanima vas što je rezultat eksperimenta? Vjerojatno najzagađenije tlo u ovoj zoni, vjerojatno i na svijetu. Svake godine radioaktivna prašina ode jedan centimetar dublje ispod zemlje i tako čini čišćenje ove površine sve teže i teže. Ostalo je svega par objekata u ovom mjestu. Stara pošta i jedan vrtić. Oni su bili jedini koji su pravljeni od cigle.

Provodimo tu neko vrijeme te sjedamo ponovo u kombi i krećemo prema onome zbog čega smo došli ovdje i od čega strahujemo. Sivi sarkofag, koji iako sjajan na jesenjem suncu, čuva ispod sebe čuveni reaktor 4 koji je eksplodirao. U šali ga zovu Sarkofag 100. Kažu da bi trebao trajati 100 godina.

Bio je to prizor koji nikada neću zaboraviti. Toliko sam iščekivao da ga vidim. Da budem na mjestu gdje se desilo.To je to. Ovo što vidite iznad je ono što znamo pod Černobil!

Osjećam kako me obuzima jeza i strahopoštovanje prema ovom mjestu. Jurij nam kaže da je čak 500 pilota, zajedno s tri vatrogasne stanice, poslano da ugasi požar koji je buktao iz reaktora 4. Nije to bio običan požar. Temperatura u pojedinim trenucima prelazila je i 2.000 stupnjeva Celzijusa.

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Ko još razmišlja ovako?😁

A post shared by RIO priče sa putovanja ♥ (@rio_price_sa_putovanja) on

Kako nisu bili svjesni količine radijacije koja se širila, piloti i vatrogasci, koristili su svoju običnu uniformu. Svi oni umrli su u roku od nekoliko dana.

Od količine radijacije, koža im je postala crna, a sva odjeća im se toliko zalijepila za tijela da su doktori morali da im otkidaju komade kože kako bi pokušali da im zatvore rane. Priča se i da su im oči promijenile boju iz smeđe u plavu. Svi oni su poslani u bolnici broj 6 u Moskvi koja je u to vrijeme bila jedina bolnica koja se borila s ovim problemom. Međutim, u roku od nekoliko sedmica, tijela su počela da im se raspadaju. Svi su brzo umrli. Vjeruje se da je radijacija kojoj su bili izloženi, najveća u historiji čovječanstva, a nivo radioaktivnosti 1.000 puta jači od doze koja izaziva rak!

Iako su svi podaci pokazivali da se reaktoru ne smije prilaziti, naučnici su uspjeli da unutar njega ubace kameru. Unutar reaktora 4 našli su crnu lavu, koja je u mnogo čemu podsjećala na “Slonovo stopalo“, najsmrtonosniji nuklearni otpad na svijetu! Za samo 30 sekundi izloženosti ovom fenomenu slijedi vrtoglavica i umor koji će vas pratiti nedjelju dana. Dva minuta izloženosti i vaše ćelije će početi da se raspadaju, za četiri minuta slijedi povraćanje, proljev i groznica. Poslije 300 sekundi izloženosti imate samo još dva dana života.

Tijekom topljenja jezgra nuklearnog reaktora, tri volontera su skočila u “radioaktivni bazen” kako bi otvorili cijev kroz koju su trebale da izađu radioaktivne supstance. Sva tri volontera nisu dugo poživjela, a nivo radijacije na njihovim tijelima bio je toliko visok da su morali da ih stavljaju u olovne kovčege.

Vjeruje se da su ova tri čovjeka spriječila eksploziju 3 puta veću od eksplozije reaktora 4. Da je do ove eksplozije kojim slučajem došlo, posljedice bi bile katastrofalne i bio bi uništen čak i glavni bjeloruski grad Minsk i mnogi okolni gradovi! Na sreću, ova nesreća je spriječena.

Oni koji su radili na čišćenju i sprečavanju ove katastrofe mogli su da rade sigurno samo 40 sekundi, čak i u specijalnim odijelima protiv zračenja.

Dok promatramo Černobil i reaktor 4, upozoravaju nas da smijemo slikati samo određene dijelove, te da će nam oduzeti aparate budemo li slikali okolo.

Pitam Jurija koliko ljudi godišnje posjeti ovo mjesto.

– Oko 70.000. Ali ne vrate se svi kući znaš – reče uz ozbiljan pogled, koji malo odaje skriveni osmijeh ispod.

– Pretpostavljam da neke pojedu radioaktivni vukovi? – odgovaram smrtno ozbiljan.

– Tako je, gotovo 5% ljudi pojedu radioaktivni vukovi. Naredne godine ćemo pokušati smanjiti procenat na 3,5%. Tu je i morsko čudovište iz Černobila – reče pokazujući na vodu.

– Da, da naravno. Mislim da sam pročitao i za nekog zmaja koji oblijeće ovo mjesto dva puta sedmično.

– Tako je, zmaj je isto problem. U mojoj prošloj grupi pojeo je troje ljudi. Ali što ćeš!

– Znači, da obratim pažnju ako vidim veliku sjenku koja se pojavljuje na zemlji?

– Tako je.

Mjesto čije se ime nekako najmanje spominje u svoj ovoj priči, ali koji je u suštini najviše propatio. Čitav jedan grad sa 50.000 ljudi i većinski mladom populacijom nestao je preko noći. U Pripjatu je danas sve mrtvo. Jedino što je živo je ova lisica na fotografiji. Da, u pitanju je prava lisica.

Do trenutka katastrofe, bilo je ovo jedno mirno i prijatno mjesto za život. Stanovnici Pripjata koji su radili u Černobilskoj nuklearnoj elektrani, smatrani su privilegiranim. Njihova plata bila je 40% veća od prosječne plate u Kijevu, a na spomen da radite u Černobilu, zavidjeli bi vam širom Ukrajine. Jurijeva majka nekada je radila ovdje. Plata joj je bila 140 rublji mjesečno. Njegov otac koji je radio u Kijevu imao je 100.

Grad je imao plan da postane najljepši mali grad u čitavoj zemlji. Veliki broj kulturnih institucija je planiran da se otvori ovdje, a bilo je u planu da se populacija poveća na 150.000 ljudi. Prosječna starosna dob stanovnika Pripjata bila je svega 26 godina. Obično su to bile mlade porodice s malom djecom. Gotovo svi su bili fakultetski obrazovani, jer naravno, nitko vas ne bi pustio da radite u nuklearnoj elektrani, ako nemate faks. Logično.

Svima je bio san da rade i žive ovdje. Grad se razvijao. Širio. Čak je i prvi supermarket u Ukrajini otvoren upravo ovdje, a ne u Kijevu.

Danas, više od 30 godina nakon katastrofe, ove nekada lijepe, planski i skladno građene ulice s gradskom rasvjetom, trgovima, alejama i parkovima, prekrivaju šume. Ulična rasvjeta već uveliko nestaje pod divljom prirodom. Shvaćam da je ona jedina živa ovdje. Da je Černobil njen dom.I poneki pas koji naiđe. Nekoliko pasa šeta se okolo. Gdje li oni budu? Kako preživljavaju? Čiji su?

S ovim pitanjem u glavi, dolazim do centra grada. Stojim na glavnom trgu. Po prvi put u svom životu sam jedina osoba na nekom trgu. Ej, nalazim se u centru grada na trgu i nigdje nikoga. Jezivo je. Užasno je jezivo. Jurij nam pokazuje slike pojedinih objekata prije katastrofe i sada.

Sve se toliko promijenilo. Ulazimo i u obližnju školu. Primjećujem kako su zidovi oronuli od silne kiše. Dječji udžbenici i cipele leže u rasulu po hodnicima i učionicama.

Ulazim u učionicu za biologiju, gdje u posudama još uvijek leže ostaci životinja. Pronalazimo i učionicu muzičkog na katu s prašnjavim klavirom na kome su nekada izvođene školske priredbe. Tu je i sala fizičkog gdje je ostala samo tabla od koša, bazen iz kojeg već uveliko raste drveće, kao i palača kulture.

Novine, odjeća, drvene igračke, samo su neke od stvari koje se nalaze po podu.

Po izlasku iz zgrade, dolazimo do zabavnog parka i ringišpila koji nažalost nikada nije upotrebljen. Trebao je biti otvoren za proslavu prvog maja te iste godine, svega 5 dana nakon nesreće. Danas ipak stoji s jednim drugim razlogom. Kao jedan od najprepoznatljivijih simbola Pripjata i čitave tragedije.

Černobil danas i posljedice na ljude? Pitanje koje vjerojatno sve zanima, zar ne?

Černobil danas nije opasan. Zaista nije. Već sam vam spomenuo da je nivo radijacije u većini Pripjata i Černobila dosta ispod opasnog, a ono što se malo zna je da i dan danas neki ljudi žive ovdje!

Naime njih 3.000 vratilo se u jednom trenutku ovdje, da bi ih danas ostalo oko 120. Uglavnom su to starci od oko 80 godina i žive po jedan u svakom selu. U Ukrajini su poznati kao “samostalni nomadi”. Razlog njihovog povratka je jednostavan – ljubav prema svom kraju i svojoj kući.

Naime, ubrzo nakon što se primirila situacija oko Černobila, ovi ljudi željeli su se vratiti svojim kućama. Nakon dugo vremena i pregovora s vladom, dozvoljeno im je da se vrate. Ali pod jednim uvjetom. Vlada će im osigurati struju i vodu i sve što im treba za život. Međutim, oni ne mogu imati prijavljeno mjesto boravka, jer faktički nitko ne živi u Černobilu.

Po povratku, imali su ogroman broj kuća koje su mogli da izaberu za život, ali ono što je zanimljivo je da su svi izabrali svoju kuću. Gotovo svi oni danas jedu biljke koje rastu ovdje, piju vodu s ovog mjesta i savršeno su zdravi. Slobodno mogu da napuste ovu zonu. Vlada Ukrajine im je izdala posebnu dozvolu da mogu da se kreću po zemlji, a većina njih ima djecu i unuke širom Ukrajine koji ih često posjećuju.

Svi oni žive na sasvim normalan način. Niko nema tri ruke ili tri noge. Niko nema tumor ili rak. Nema mutacija kod ljudi.

Čitava ova zona u suštini prilično je čista danas. Životni vijek radioaktivnih elemenata koji su se širili ovdje, već je prošao. Pod pojmom životni vijek elementa podrazumijeva se vrijeme koje je potrebno tom elementu da nestane, odnosno da više nije opasan po ljude. Na primjer, životni vijek joda 121, jednog od najopasnijih elemenata koji se raspršio ovdje, je samo 8 dana.

Životni vijek ceziju i stroncija je 28 godina i 30 godina. Već je prošlo.Čak je i vlada Ukrajine nedavno objavila da ukoliko bi bilo potrebe, ljudi bi mogli živjeti u ovoj zoni. Ukrajina je ipak velika zemlja, a njena populacija se stalno smanjuje i jednostavno nema potrebe za tim. Ispada da Černobil i nije tako opasan.

Ali...

Kod ovakvih priča uvijek ima neko ali. Postoji manji dio ove zone gdje i dalje postoji određena količina opasnih radioaktivnih materijala. Iako je dobar dio zemlje očišćen, u jednom djelu Pripjata, kao i djelu oko sela Kopači, nalaze se omanje količine plutonija, čiji životni vijeka je ipak nešto duži. Čak 24.100 godina! Za ovaj teritorij kažu, da nikada neće biti naseljen. Na ova mjesta danas nitko ne ide.

Postoji još jedan problem koji predstavlja veliku opasnost u ovoj zoni, a to su požari. Naime, oni su najlakši način da se radioaktivna prašina raširi. Do sada velikog požara nije bilo. Mada, nikada se ne zna.

Odmah nakon katastrofe, vlasti su odlučile da naprave novi grad pod imenom Slavutič, 50 kilometara udaljen od mjesta katastrofe, kako bi mogao da primi sve ljude koji su ostali bez svojih kuća. Većina ovih ljudi evakuirana je iz Pripjata, a mnogi od njih i dan danas rade u energetskom sektoru ovdje. Oni žive u okolnim gradovima, a pojedini čak stanuju u blizini.

Tko je kriv za ovo što se desilo? Tog kobnog 26 aprila u 1:23 časa iza ponoći, Aleksandar Akimov je radio posao za koji je bio obučen. U slučaju nastajanja određenih problema u reaktoru, trebao je hitno pokrenuti gašenje jedinice 4. Ali, prije nego što je pritisnuo AZ dugme, Akimov i njegovi suradnici, sproveli su jedan test. Test je trebao da pokaže da će reaktor biti opskrbljen s dovoljnom količinom hlađenja, čak i u slučaju potpunog gubitka električne energije.

Prema procjenama inženjera, inercija velikih elektroenergetskih turbina od 500 MW omogućila bi im generiranje dovoljno električne energije, kako bi pumpe za hlađenje trebale raditi tijekom pauze od 30 do 50 sekundi potrebnih za pokretanje generatora dizel goriva.

Problem je bio taj što su inženjeri koji su dizajnirali test, bili stručnjaci za rad u električnim, ne u nuklearnim generatorima. Podaci kažu da gotovo nikakve konzultacije s nekim iz nuklearnog sektora nije bilo.

Tijekom testa, došlo je do gubitka kontrole nad dešavanjima. Vjerojatno u panici, inženjeri su napravili niz pogrešnih odluka. Pokušali su smanjiti radioaktivnost koristeći kontrolne grafitne šipke, što je napravilo još veću štetu i na kraju dovelo do same katastrofe. Ubrzo nakon toga, četvrti reaktor je eksplodirao, a Černobil postao historija.

Što će biti s ovim mjestom... Već je 17 sati i krećemo ka Kijevu. Dolazimo do kontrole radijacije. Kontrola izgleda tako što stajete na jednu mašinu tijekom tri sekunde i čekate, tj nadate se da se zeleno upali. Upalilo se. Prošao sam. Dobro je. Kažu nam da još nitko nikada nije ostao. Jedino su plavuši s početka priče prisvojili hlače.

Toliko toga se izdešavalo danas, da još uvijek u glavi pokušavam da sortiram sve informacije. Černobil je definitivno najluđe mjesto koje sam ikada posjetio. Vjerojatno će uvijek i biti. Nikada u životu nisam osjetio takav strah od nekog mjesta. Nikada do sada s većom bojažljivošću nisam slušao o historiji nekoga grada. Nikada nisam bio tužniji na putovanju kao ovdje.

Čitam neki letak s informacijama o Černobilu koji su nam dali dok me umor lagano obara.

“Radijacija koje se širila oko nuklearne elektrane učinila je da ta zona neće biti naseljiva narednih 2.000 godina. Direktne ili indirektne posljedice radioaktivnog zračenja osjetilo je do 5 milijuna ljudi. Procjene su da je od černobilske radijacije do današnjeg dana, umrlo gotovo 200.000 osoba.” – stoji u uvodu.

Ostale Robertove priče s putovanja možete pronaći OVDJE

Naslovnica Život