Mozaik Život

'Bilo je momenata...'

Kroz ambulantu ove bake u njenih je 47 godina staža prošla cijela Zagora: legenda drniškog zdravstva otkriva kakve je sve šokove doživjela na poslu, no bilo je i smiješnih zgoda

'Bilo je momenata...'

Željki Bitunjac rođenoj Kević, ove će godine biti pedeset godina otkako je počela raditi 4. studenoga 1969. kao medicinska sestra u drniškom Domu zdravlja. Gotovo punih pola stoljeća! Gospođa Željka je, zapravo, zadnja generacija srednje bolničke škole u Šibeniku, koju je završila baš te 1969. godine, a prvo joj je radno mjesto bilo na Odjelu gerijatrije u Drnišu, u stacionaru Doma zdravlja u kojem je stalno bilo nekih 40 do 45 pacijenata.

- Neki bi ležali i na hodniku, dok se ne bi oslobodilo misto! Specijalisti su dolazili iz Šibenika - ortoped dr. Stipaničev, pa ginekolog dr. Petković, pa internist, pokojni dr. Čabo... Škola je završila 15. lipnja a ja i još dvije moje kolegice smo volontirale do 4. studenoga dok kolega s Odjela nije otišao u ambulantu, i ukazalo se slobodno mjesto. A koelgice su volontirale i dulje od mene.

Variola s Kosova

- Poslije kad sam rodila išla sam u ambulantu, popodnevnu, i onda pošto smo bile dvije, tu je bila doktorica Vesna Zorčić, tu je dolazio Drniš i cijela Zagora. A to vam je sve bilo puno, s okolicom je to bilo i 40 tisuća ljudi. Bilo je tu svega, i smija i plača, i veselih i tužnih zgoda. Išla sam na zamjene, i sa zubarom, i na cijepljenje djece po selima, u Kljake, Oklaj, Unešić. A kada se pojavila ona poznata variola s Kosova, ja sam morala ići kući, jer nisan bila cijepljena... - prisjeća se Željka koja je u mirovinu otišla 9. kolovoza 2015. Točno sa 65 godina.

- Možda sam mogla malo i produžiti, ali muž mi je bio bolestan - umro je lani, nema još ni godinu dana - pa sam rekla - dosta je. Sve u svemu, to je 47 godina staža, jedan mjesec i dva dana. Zadovoljna sam nakon svega, i s mirovinom koja mi je preko četiri tisuće. Za mene je dosta, ostane i za unuke, imam dvoje krasnih unučića... - govori Željka koja iznenađuje skromnnošću. Rijetko je koga čuti u nas da je zadovoljan i plaćom, a kamoli penzijom.

Umjetno disanje

Ne sikira vas kad vidite ove u Saboru, s puno manje staža od vas, a duplo većom mirovinom?

- A šta ću ja tu, ja ne mogu bit kao oni. Bilo je tu onih koji nisu ni riječ pustili, ni "A" nisu rekli!
A kod Željke nije bilo ni A ni B, nego - radi. Bilo je momenata kad je ravnateljica jednom prigodom poslala sve babice na godišnji odmor, pa bi došla žena rodit a ona sama na odjelu. Ona i liječnik...

- Liječnik je otišao na večeru, a meni došla žena. Ona ima nagon da ide na WC, ja za njom i u deku uhvatim dite. Zovem babicu, ona ostala kući u pričuvi – i veli mi čekaj da se očešljam. Ma kakvo češljanje, dolazi odma. Žena legla, kad ona meni kaže: "Ajme, Željka, nije jedno, evo ih dvoje!" Dvojke je žena rodila. Jedno nije odma zaplakalo, doletio je i doktor, kojeg sam zvala... Nije onda bilo aparata ko danas, nego ditetu daješ umjetno disanje, usta na usta, malo ga treskaš, da zaplače, da oživi. Srećom, ta su djeca danas dobro, oboje, žive u Splitu - prisjeća se nekadašnja drniška sestra vremena u kojem ne samo da nije bilo mobitela nego ni telefona.

- Po vozača si morao ić kući, kad bi imali ići na teren, lupaš mu po prozoru. A znate svit kakvi je. Nu nje, u mantilu, zagrnuta, di će sada, a radi.

Srića šta je šofer bija stariji čovik, a kasnije joj je i muž bio vozač u Domu zdravlja...
- On je došao poslije mene. Ja sam ga udomila u Domu - smije se.

Okupacija Drniša

Na svom je radnom mistu Željka prošla i rat, i progonstvo, okupaciju Drniša. Bila je zadužena čak i za oružje, kalašnjikov. Nije pucala iz njega, ali su ga morali imat. U ratu je, veli, bilo najteže:

- Sve smo izgubili. Iz Drniša smo otišli s jednom najlonskom kesom, u nju je stalo sve šta smo ponijeli. Moju su mamu, dok smo bižali, pošto je bila invalid, ljudi u karijoli vozili. U ratu, ja i moja kolegica, nas dvi najstarije, kao kilavi Brajo, idemo na Svilaju, na položaje s vojskom. I onda vidiš tamo dolje svjetla u Drnišu, kako gore. A suze teku same. Isprid svoje kuće si, a u nju ne možeš. Ni slike nemaš, fotografije, sve ti je doli ostalo, srce, uspomene. I ovo slika što vam sad pokazivam našla sam kad smo se iza Oluje vratili kući, razbacano, izgaženo, oskrnavljeno... Evo, ode na slici smo doktorica Manda Gojčeta, ja, vozač kojeg su zvali Pjane, vozio je ovo maskirno vozilo, ne znam mu pravo ime... - pokazuje Željka fotografije.

Na jednoj od njih su zajedno ona i suprug s Katom Vranković, majkom Stojka Vrankovića, s kojim je Željka rod, na proslavi njenog 80. rođendana, u Tome Gabrića, poznatoj drniškoj gostionici.

Div Ivan Vlaić

Svrati li Stojko u Drniš?

- Svrati, eto baš je bio nedavno, dobar je s oftalmologom, profesorom dr. Zoranom Vatavukom, predstojnikom Klinike za oftalmologiju u bolnici Sestara milosrdnica, u Vinogradskoj, pa je svratio kod njega tu u Drniš, gdje ima kuću, u koju dođe kad nije u Zagrebu...

Radila je sestra Željka i na Miljevcima kad su se oslobodili, kasnije je došao vojni sanitet... Pitam je za Ivana Vlaića, pokojnog koji je imao veliku nogu, nosio je, kažu, postole, broj 58. Kako ih nigdje nije mogao kupiti, Željko Jerkov mu je donirao u ratu jedan par svojih...

- Pa, ja mislim da ni Stojko nema ništa manji broj noge. Ko ne zna za Vlaića, potezao je konope, a i na Kamenjači (GIRK Kalun - op.a.) di je radio, kad je trebalo nešto potegnuti, teško dići, zvali bi njega. Bio je div od čovjeka! Jedanput je bila priča da je padala kiša, pa da se nije imao čime ogrnuti. Ive je, kažu, uzeo teški čelični vagoncin, u kojem su po šinama vozili stine i nosio ga do kuće sebi iznad glave, samo da suv ostane!

Lovačka obitelj

A kad smo već kod anegdota i priča, smiješnih zgoda, ima i Željka jednu. Jednom se pacijentu – ime nek ostane, kako i valja, u domeni liječničke tajne - kuja zaskočila na spolovilo, taman dok je išao mokriti.

- E, sad, je l' ga ona očeprljala, šapom, ili čim drugim, zubom, u svakom slučaju on je završio kod nas na obradi. Pripa se, stisnija ki pet dinara sira, šta se ono kaže, samo tiska đemper, poteže priko ozlijeđenog ponosa. Nemoj, velim ja. Sad je prilika da svi vidimo kakvi si ti Džek! Da vidimo koliko ima istine u onome čime se ti stalno hvališ - pecnila sam ga je, jer se on inače hvalio svojim moćima i sposobnostima ženama okolo, jer je bio i rastavljen, poslije se nije ni ženio. Srića, nije bilo nikakve veće ozljede ni štete, nije trebalo nikakve terapije, pa je otišao kući pivajući! Poslije smo svi smijali.

Željka Bitunjac je inače odrasla u brojnoj familiji. Sa šestero braće, ona je bila sedma. Ivan, Marko, brat Dražen je nažalost pokojni, Ratko, Anđelko, Stipan i ja. Svi smo u Drnišu! I svi su manje-više, kao i otac Stjepan bili lovci, pa je tako i jedna od prvih slika, na kojoj ima 12 godina, prikazuje kako se igra s pustom odstrijeljenom divljači - lisicama, zečevima...

'Ministarstvo ljubavi'

- Toga je onda more bilo! Lijepo smo živjeli. Tata je bio opančar, a poslije cipelar, nikad nismo bilo ni bosi ni goli, imali smo i rodbinu u Italiji, koja nam je slala robu izvanka. Ovaj dio u kojem sad živim zovu Dadića ograde i mislim da je to najlipša ulica u Drnišu... Tu imam vrtal, čeprkam po njemu malo, koliko mogu, jer me kolino zeza, stradalo u nedavnoj prometnoj nesrići. Imam u njemu i jednu ružu od čijih cvitova radim liker... - priča gospođa Željka Bitunjac, živa legenda Drniša i drniškog zdravstva, žena u čijih je 47 godina, jedan mjesec i dva dana staža stala cijela jedna mala povijest gradića na Čikoli.

Povijest obična i svakodnevna, a opet izuzetna, u koju je stalo čak i jedna mala govorna uloga, u kojem je glumila samu sebe, medicinsku sestru, u filmu "Ministarstvo ljubavi" Pave Marinkovića.

"Ne možete ići, vi morate ostati, možda imate i potres mozga" - rečenica je s kojom je ušla i u povijest "sedme umjetnosti", svega mjesec dana prije nego je 2015. otišla u mirovinu. Za jedan radni vijek sasvim dovoljno.

Naslovnica Život